Ban je krenuo s vojskom na obalu, ali gradovi su se povezali vojno, a mletačka mornarica ih je branila s mora. U takvoj situaciji su oba grada 1322. poslali izaslanstva u Mletke koja su s duždom Ivanom Supernacijem sklopila dogovor o potpunom podložništvu ovih gradova Mletačkoj republiki, no istovremeno ustvrdivši da time “ne diraju u čast i prava gospodina kralja ugarskoga”. Što je to u stvarnosti značilo, znali su vjerojatno jedino lukavi mletački diplomati provodeći uporno svoju stoljetnu politiku da Republika mora vladati istočnom obalom Jadrana želi li opstati
Godine 1311. knez Pavao Šubić, “ban Hrvata i gospodin čitave Bosne”, javio je papi u Rim da je oteo grad Zadar Mlečanima i vratio mu slobodu. Hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. potvrdio je potom Zadru dotadašnja prava i privilegije njegovim građanima, a Pavlovog sina Mladina Šubića postavio za zadarskoga kneza i princepsa Dalmacije. Za zadarskog difensora imenovan je Konrad iz Jakina (Ancone). No, ovo stanje potrajalo je samo dvije godine kad je Mletačka republika ponovno zauzela Zadar. Nesuglasice i sukobi uskoro su zavladali u čitavoj Dalmaciji koja se u prvim desetljećima četrnaestoga stoljeća našla u državno-pravno zamršenoj poziciji.
Šibenska buna
Naime, još 1315. boraveći u Splitu, Mladin Šubić normalno izdaje isprave označene svojim banovanjem i stoluje u svome gostinjcu, a uz njega je i dvorski mu maršal Nolfije. No, nakon nekoliko godina u dalmatinskim gradovima svuda nastadoše nezadovoljstva s Mladinom i težnje da se oslobode njegova gospodstva. U tom času to je moglo značiti jedino sporazum s Mletcima. Tako su prvo i učinili u Šibeniku, gdje je bunu protiv Mladina podigao Kosa Ilijić s braćom, ali su bili uhvaćeni i pogubljeni, što je još više okrenulo građane Mlečanima, a potom i u Trogiru. Ban je krenuo s vojskom na obalu, ali gradovi su se povezali vojno, a mletačka mornarica ih je branila s mora. U takvoj situaciji su oba grada 1322. poslali izaslanstva u Mletke koja su s duždom Ivanom Supernacijem sklopila dogovor o potpunom podložništvu ovih gradova Mletačkoj republici, no istovremeno ustvrdivši da time “ne diraju u čast i prava gospodina kralja ugarskoga”. Što je to u stvarnosti značilo, znali su vjerojatno jedino lukavi mletački diplomati provodeći uporno svoju stoljetnu politiku da Republika mora vladati istočnom obalom Jadrana želi li opstati.
Ban Mladin sazvao je na to sabor plemića, no na njemu je ostao u velikoj manjini: Kurjakovići, Nelipci, Stjepanići iz Donjih Krajeva i Mihovilovići iz Livna, okrenuli su se protiv Mladina skupa s njegovim rođenim bratom Pavlom II. Na kraju je došlo do bitke u Blizni kod Trogira gdje je Mladin uz kojeg je ostao brat Juraj II,, knez omiški i kliški, te Poljičani i Vlasi, poražen. Trogirani i Šibenčani opljačkali su potom Mladenovo sjedište u Skradinu. On sam je morao bježati najprije u Poljica, a potom u tvrđavu Klis. Trogirani i Šibenčani su potom uz pomoć mletačkih galija opljačkali i popalili Omiš. Poraze Mladinove su mnogi pozdravili pa ljetopisac Miha Madijev ovako piše o tim događajima:
“Gdje je, dakle, bane Mladine, tvoja moć, zbog koje si prezirao sve zemaljske kraljeve? Gdje je tvoje veličanstvo, zbog kojeg si prezirao da boga i crkvu katoličku poštuješ, jer si sam birao biskupe, opate i opatice? Gdje je tvoja oholost zbog koje si pljačkao i osiromašivao gradove Dalmacije i Hrvatske, koji su htjeli živjeti u miru i sa svojim pravima? Često si čitao Bibliju, ali nisi slušao riječi Biblije i zato te bog kažnjava i oduzima ti tvoju vladavinu.”
Kraj Mladina Šubića
U međuvremenu je Juraj. II Šubić otišao po Mladinovom naputku kod kralja Karla I. Roberta tražeći pomoć protiv pobunjenih gradova i njihovih saveza s Mlečanima. Kralj je odlučio osobno izvidjeti situaciju, te je otišao u Knin na čelu vojske od dvadeset tisuća ljudi i tamo se utaborio. Odmah su mu u posjete krenuli brojni velikaši koji su kralja priznavali, ali i bili puni bijesa na Mladina. On sam se nije pojavio nego je opet poslao brata Juraja. Kralj Karlo I. Robert lijepo je primio Jurja te se na to i Mladin odlučio doći u Knin, no kralj ga je tamo dao zarobiti te ga je poslao u sužanjstvo iz kojeg više nije izišao. Bio je to kraj premoći Šubića u Dalmaciji. Mladenova braća ostali su na manjim posjedima, a na bansku čast se počelo birati većinom Slavonce. Od gradova jedino se Split još nije bio priklonio Mletcima, no uskoro su Splićani zaratili s Jurjem II. Šubićem te zajedno s Trogiranima napali njegovo sjedište u Omišu. Potom je skupina od tisuću i dvjesto Splićana krenula na Klis, ali ih je Juraj dočekao kod Solina i porazio. No, situacija se nije smirila. Knez Nelipac kojeg su izabrali Splićani na mjesto Mladinovo poveo je novu vojsku, porazio Jurja i zatočio ga u Kninu. Njegova žena je zapovijedala obranom Klisa do 1325. kad se spor izgladio sporazumom i Juraj bio pušten iz kninske tamnice. No, to nije donijelo mira jer se Juraj želio osvetiti Nelipcu i Splićanima te je bilo mnogo manjih okršaja, a Juraj je zatvoro i životno važnu cestu koja je od mora preko Klisa vodila u unutrašnjost zemlje. Konačno se 1327. i Split predao Mlečanima i sklopio s duždem ugovor po kojem se gradski knez bira u mletačkom Velikom vijeću i upravlja gradom na dvije godine. Zanimljivo je da je u ugovoru postojala i odredba da taj knez, odnosno “comes” kako su ga Mlečani nazivali nije smio u gradu priređivati gozbe, niti pribivati gozbama koje bi organizirali građani.
Nakon dvije godine se Mlečanima predao i Nin, a kako je Pag to još bio učinio među prvima, jedina veća naselja pod vlašću Juraja II. Šubića ostala su Skradin i Omiš. Juraj je pisao Trogiranima da on nije tako slab kako oni misle, no nije iz toga došlo do daljih komplikacija jer je 1330. knez Juraj II umro.
Tri godine potom pokrenuo se i kralj Karlo I. Robert koji je zbog nasljednih problema koje je imao u južnoj Italiji, stigao u Senj odakle je otplovio za Napulj. Dalmatinski gradovi dotad su njegovu vlast priznavali isključivo formalno što se očitovalu u dataciji isprava u kojima se prvo spominjalo kralja, a potom mletačkoga dužda. Gradovi su mu poslali poslanstva i darove i razmijenjene su mnoge udvorne fraze, ali se u praksi nije ništa promijenilo iz jednostavnog razloga što je kralj bio preslab i bez mornarice kojom bi se mogao suprotstaviti mletačkoj republici, a bilo mu je jasno da se postojeće stanje može promijeniti jedino ratom za koji nije bio spreman.
Mlečani na Krki
Zato su u Dalmaciji ponovno izbile čarke i sukobi između gradova i velikaša. Nelipac i njegov nećak Konstantin napadali su Šibenik, a knez Pavao II. Šubić, te knezovi Grgur i Budislav Kurjaković su se zajedno s gradovima povezali s Mlečanima. Nelipić je bio poražen, a mirovni ugovor sklopljen u “mlinovima na Krki” kod Skradina. Knez je morao osloboditi putove gradskim trgovcima, a morao je platiti i ratnu odštetu Šibenčanima u visini 13.000 libara u gotovom ili u marvi. Vrijedi svakako primijetiti da je bez obzira na sudioke sukoba, mirovni ugovor zapravo sklopljen između Nelipića i predstavnika Mletačke republike koja je sve samostalnije vodila svoje poslove u Dalmaciji ne obazirući se na kralja.
No, u međuvremenu je kraljem postao Ludovik I., koji će kasnije biti nazvan i velikim. Odmah nakon smrti kneza Nelipića, odlučio je srediti stanje u Dalmaciji koju su Mlečani stvarno, iako ne i formalno stavili pod svoju vlast. Stoga su se u Mletcima uzbunili na kraljeve nakane i pozvali sve svoje podložnike i saveznike “u Slavoniji” kako su nazivali ove krajeve, da pruže svu moguću pomoć Nelipićevoj udovici Vladislavi koja je u Kninu ostala vladati s još maloljetnim sinom Ivanom. Knezovi Bribirski odazvaše se mletačkom pozivu te su tražili pomoć u naoružanju, no dobili su samo opremu za četrdesetak pješaka. Mletačka diplomacija nastavljala je, međutim, prilično nezahvalnu zadaću objedinjavanja hrvatskih velikaša i gradskih uprava u savez protiv kralja Ludovika, a posebno je jak pritisak bio na Vladislavu i Ivana da se ne idu pokoloniti kralju, jer je mletački Senat odmah utvrdio da je Knin ključ cijele Hrvatske i da ga kralj nipošto ne smije dobiti. To je znao i kralj koji je poslao bana Nikolu Banfića na čelu vojske od 4.000 ljudi. Banfić nije uspio na juriš zauzeti Knin te ga je počeo opsjedati, no Vladislava, znajući da nema sredstava da izdrži dužu opsadu se nagodila s banom i obećala poslati kralju opunomoćenog glasnika koji će mu u njeno ime predati Knin. Ban se potom vratio na sjever, ali su mletački poslanici uz pomoć nekih hrvatskih knezova uspjeli odgovoriti Vladislavu od slanja poslanika.
Bijes na Zadrane
Takvo stanje nije potrajalo dugo jer se 1345. sam kralj uputio na čelu vojske prema Kninu. Vladislava, svjesna svog slabog položaja, izišla mu je u susret i posjetila u Bihaću te mu predala Knin. Kralj je oprostio kneginji i ostavio joj stare posjede Nelipića: Sinj, Kamičak na Krki i Brezovo Polje, a sina Ivana imenovao vitezom, što je prvi od kralja proglašeni vitez u Hrvatskoj.
Kad je Ludovik stigao u Knin svi dalmatinski gradovi su mu poslali pisma vjernosti i darove. Mlečani su šutke prešli preko toga jer su gradovi i dalje bili formalno kraljevi, no nisu mogli podnijeti što su zajedno s predstavnicima ostalih gradova došli i Zadrani. Zadar su Mlečani držali svojim nakon što su ga 1313. oduzeli Mladinu Šubiću.
Admiral Pietro Canale pojavio se u kolovozu 1345. pred gradom i zatražio da Zadrani predaju Mlečanima sve kule u gradu i izvan njega te da razore gradske bedeme, inače će ih se smatrati neprijateljima Republike. Gradska vlast je na to poslala novo pismo kralju Ludoviku i molila pomoć. Mlečani su se utaborili oko grada i pljačkali sela u okolici, istodobno traživši od drugih gradova i hrvatskih velikaša pomoć protiv Zadra. Odazvali su se jedino knezovi Bribirski, a gradovi Split, Trogir, Dubrovnik, Šibenik i Pag opremili su jedan ratni brod. Mlečani su čekali zimu i krenuli u pomorski napad na zadarsku luku. Zapovjednik Pietro Civrano uspio je raskinuti lanac kojim se priječio ulaz neprijateljskim galijama u Jazine, ali je napad odbijen. Mlečani su nekoliko mjeseci kasnije napali grad s kopna, ali su ponovno poraženi.
U srpnju 1346. stigao je i kralj Ludovik i zauzevši Zemunik spremao se na razbijanje mletačke opsade Zadra. Vojska se spustila u nizinu ispred grada, ali je tu poražena. Ludovik je morao priznati poraz i vratiti se u Mađarsku, dok se Zadar bezuvjetno predao Mlečanima. Tako je i završio prvi pokušaj Ludovikov za izbacivanje Mlečana s hrvatske obale. No, nakon 12 godina, nakon pobjednosnog pohoda, Mlečani će biti istjerani na pedeset godina, a čitava Hrvatska ujedinjena pod Ludovikovom vlašću koja se protezala od Baltika do Jadrana. U tim operacijama Šubići su predali kralju Ostrovicu i u zamjenu dobili Bušku župu i slavonski grad Zrin, od kada ih se u povijesti naziva Zrinskima.
najnovije
najčitanije
Županija
OKUS OTOKA
PAG NA MENIJU: Nagrađeno autohtono u prezentaciji idealne gastro-turističke destinacije
Hrvatska
DEBLJE BUŠTE
Evo koliko su povećane plaće u turizmu uoči sezone. Hoće li to biti dovoljno?
Crna Kronika
PU ZADARSKA
UHVAĆEN PIJAN ZA VOLANOM S preko 2.50 promila u krvi vozio po Zadru, uhićen je
Zadar
BOKANJAC
ĐIR PO KVARTU (10) Bokanjac, selo na kraju grada: ‘Nitko ne vodi o nama računa, zatrpat će nas smećem…’
Zadar
DHMZ
Danas promjenjivo oblačno, mjestimice s kišom
Županija
TRAGEDIJA U MORU
Đani Iglić o stradalom roniocu: ‘Bio je veliki profesionalac koji je znao sva pravila ronjenja’
Zadar
PU ZADARSKA
Zbog utrke u nedjelju pojačan promet i gužve, policija uputila preporuku vozačima
Nogomet
UGODNO IZNENAĐENJE
Delegacija srpskog nogometnog saveza posjetila Josipa Skoblara u Privlaci: ‘Ove fotografije oživljavaju sjećanja’
Zadar
SANACIJA KROŠNJI
Od ponedjeljka se zbog radova privremeno zatvara ova ulica u Zadru
Zadar & Županija
TOČKA NA I