Antonia zabija dvadeset koševa po utakmici, a igra i za Sveučilište u Zadru gdje studira razrednu nastavu. U ŽKK Zadar s njom igra i 18-godišnja sestra Marija, dok je 14-godišnja Marta kadetkinja u B-1 ligi
U recept za sreću izgleda ne ide puno sastojaka – zdrav sportski život i puno ljubavi bližnjih. Barem bi se tako moglo reći po uvijek nasmijanim sestrama Antoniji, Mariji i Marti Erslan, uspješnim zadarskim košarkašicama. Najstarija, 22-godišnja Antonia kapetanica je seniorske ekipe ŽKK Zadra, a od kadetkinja koje su osvojile naslov prvaka Hrvatske jedina je ostala u klubu. Antonia zabija dvadeset koševa po utakmici, a igra i za Sveučilište u Zadru gdje studira razrednu nastavu. U ŽKK Zadar s njom igra i 18-godišnja sestra Marija, dok je 14-godišnja Marta kadetkinja u B-1 ligi. U različitim kombinacijama, sve tri su kapetanice ekipe.
Između brojnih treninga i utakmica, uz košarku kojoj su potpuno odane, djevojke se stignu obrazovati, družiti, ali i zaljubiti…
Zahvalne roditeljima
Dobre su učenice i studentice, još bolje košarkašice i najbolje prijateljice. Imaju i mlađeg brata, 10-godišnjeg Roka koji također trenira košarku i to od pete godine, te stariju sestru Veroniku koja je trenirala rukomet.
– Ima nas puno i uvijek nam je veselo. Na sušilu nam se uvijek suši puno dresova pa ljudi misle da tu živi deset muškaraca. Svi smo jako smo povezani. Nas tri smo zajedno u sobi, svaku večer prije spavanja imamo šou. A i inače smo nerazdvojne. Najstarija sestra se udala, ali je stalno kod nas. Imamo i malog nećaka od dvije godine, Luku. On kaže da će trenirati “koš”, priča Antonia, dodajući da je sestra najbolja prijateljica.
Ipak, sve tri se slažu da sve mogu zahvaliti svojim roditeljima, Verici i Luki.
– Sve možemo zahvaliti njima, što su nas poticali, podržavali, plaćali članarine. Mami koja nam pere robu, a to je stvarno puno robe. Svatko od nas promijeni po tri para čarapa na dan! Tati koji nas je odvozio i dovozio. I kad nas je trebao čekati budan do kasno, dok trening ne završi, čekao je. Evo sad je to preuzela Antonia. Kupio joj je auto i sad nas ona vozi, kaže Marija.
Kako je dodala Antonia, od 3 do 11 sati popodne ili nekog vozi na trening ili sama trenira. Razumijevanje i podršku roditelja cijene tim više što se oni nisu nikad bavili sportom.
– Znamo nekad s njima zaigrati, a mama se odmah žali da je bole križa. Nisu nikad ništa trenirali jer nisu baš imali uvjeta za to. Mama je trčala po Kruševu, bila je najbolja atletičarka, a tata je izbjegavao tjelesni kad god je mogao, smije se Marija.
Priča o košarci u obitelji Erslan krenula je u Antonijinom djetinjstvu.
– Jednom su rođaci u Kruševu igrali košarku i ja sam im se pridružila. Išla sam u četvrti razred osnovne škole. Odmah sam zabijala, šutirala i ujak je to primijetio pa je predložio mojim roditeljima da me upišu na košarku. Uskoro sam počela trenirati u školi jednom tjedno. Roditelji su primijetili moj potencijal i prebacili me u školu košarke na Ravnicama kod Goge Ivković. I tako je krenulo, kaže Antonia.
“Krađa” slave i komplimenata
Ona je imala dobru ekipu, družila se, putovala, dobro igrala pa se sve to omililo i Mariji.
– Vidjela sam kako se ona dobro zabavlja, a i u kući je bila glavna jer igra košarku. Pa sam pomislila, zašto ne bih i ja. Krenula sam kod trenera Valčića, imala odličnu ekipu, trenirala, trudila se i dogurala do seniora. Krenula sam na košarku iz zabave, ali sam je toliko zavoljela i ne želim je prestati igrati, govori Marija.
Ni Marti nije ništa drugo preostalo pa, kad je u trećem razredu osnovne škole poželjela nešto trenirati, se upisala na košarku kod Marije Sipine, a ove godine se prebacila kod Rajka Vidakovića. Djevojke su jedna drugoj najveći uzori, a pomalo i rivali, ali sve to kroz zdravu zafrkanciju. Recimo, Marija nekad uživa Antonijinu slavu.
– Ljudi u kvartu ili u dućanu nekad misle da sam Antonia. Onda me nahvale, a ja se pravim da jesam Antonia. Malo uživam u komplimentima, iako su namijenjeni njoj, priča Marija kroz smijeh.
Sve tri imaju različite životne planove, ali jedno im je zajedničko – u košarci žele ostati što je duže moguće.
– Imam još ovu i sljedeću godinu i gotova sam s fakultetom. Jako me zanima razredna nastava i zaista želim to jednog dana raditi. Uz to, košarkom bih se bavila barem rekreativno, ako ne bih mogla aktivno. Želim imati i obitelj jednog dana i to poput moje obitelji – s puno djece. Ipak, sad kad bi mi se pružila neka dobra prilika da idem negdje drugdje igrati sigurno bih razmislila o tome. Zadovoljna sam jako i sad, ali prirodno mi je, s obzirom da sam sportašica, uvijek težiti boljem, kaže Antonia.
Sve za košarku
Marija završava Prirodoslovno-grafičku školu i svakako planira studirati.
– Ne znam još što bih. Možda bih ostala ovdje, trenirala u ŽKK Zadar i studirala hrvatski jezik, a ako bih otišla negdje drugdje, možda u Zagreb na kinezologiju, tamo bih pronašla neki klub u kojem bih igrala. Kad bi mi se pružila prilika, išla bih i vani igrati. Još nisam odlučila, ali u svakom slučaju, u košarci ostajem, priča Marija.
Marta se još ne zamara velikim planovima.
– Upisat ću gimnaziju, ne zato što to baš želim, nego zato što mi je to dobra podloga za bilo koji fakultet. Kasnije ću onda odlučiti što ću studirati i raditi. Ima još vremena, kaže Marta koja prolazi s 5,0.
Iako stižu ostvarivati svoje ciljeve, i u tome i uživati, Antonia i Marija kažu da su dosta toga i propustile.
– Vikendom su nam utakmice, treninzi svaki dan i do kasno navečer, a i kad imamo vremena ne da nemamo volje za izlaske i kave nego smo jednostavno umorne. Ne stignemo čak ni do sela, a djed i baka, koji tamo žive, nas vide samo u novinama pa smo se sad za Božić svi rođaci okupili kod njih u Kruševu. Dođe nekad i do zasićenja pa pomislim, da mi je samo tjedan dana odmora. A onda, kad dva dana nemamo trening, ne znamo što ćemo od sebe po kući i košarka nam nedostaje, kaže Antonia.
Znale su, pričaju djevojke, kad su počele s košarkom da će propustiti neke stvari koje su njihovim vršnjacima normalne i svakodnevne. Ipak, u svojim ekipama imaju prijateljice, s njima se druže pa, iako rijetko, nekad i izađu, zatim putuju, upoznavaju različite ljude, šire horizonte… Da može sve ispočetka, kaže Antonia, jednako bi postupila, jer bez obzira na propušteno zbog velike ljubavi prema košarci sve se isplatilo.
PROBLEMI S KOSOM: Mama daj joj da se ošiša
Najmlađa sestra Marta ima jako dugu kosu koju na treninzima i utakmicama sveže u rep. To joj je tajno oružje, smiju se Antonia i Marija, jer ponekad s repom udari igračice. Tijekom nekih poteza joj se rep i vuče po podu.
– Mama mi ne da da se ošišam jer je i ona imala dugu kosu. Tata ju je nagovorio da se ošiša i to nikad nije prežalila. Boji se da će tako biti i meni, priča Marta.
Ovo je apel mami, rekle su sestre Erslan, da dopusti Marti da se ošiša.
Antonia ima cijelu kosu ispletenu u pletenice pa su joj na nekim utakmicama zabranili da ih pusti jer “ometa druge igračice”.
Najteži trenutak u karijeri
Na utakmici Zadra protiv Jollya prije par godina Antonia je dobrano ozlijedila koljeno.
– U Jazinama se tih dana igrao boks i valjda nije bilo dobro očišćeno jer se na istom mjestu prije mene ozlijedilo pet igračica. Poskliznula sam se i totalno polomila koljeno. Popucali su mi ligamneti, meniskus, hrskavica, sve što u koljenu može puknuti. Oporavak je bio dug. Nakon šest mjeseci mirovanja, počela sam lagano trenirati, vraćati u formu… To mi je bilo teško razdoblje, ali srećom vratila sam se na staro, kaže Antonia.
Ljubavni “jadi”
Iako ne stignu puno izlaziti, družiti se po kavama i tulumima, djevojke su se znale zaljubiti.
– Stigle bi se zaljubiti, ali se ne bi stigle viđati s dečkima, onda bi se uvijek ljutili, kaže Marija.
Zato se, dodaje Antonia, najbolje mogu razumjeti sa sportašima koji žive na sličan način.
Marija je trenutačno sretno zaljubljena, Antonia je jako tajnovita po pitanju svoje simpatije (znamo samo da je sportaš), a Martu to sve još apsolutno ne zanima.
Brzopotezno Antonia/Marija/Marta
Idealan noćni provod: vani s ekipom/film i kokice s pravom osobom/s prijateljicama u kinu
Najbolja fešta nakon natjecanja: kad smo ušli u Prvu ligu/kad smo postale juniorske prvakinje Hrvatske/nije još toga bilo, ali jedva čekam
Najbolji prijevoz: moj fiat uno/Antonijin auto/Antonijin auto
Tko je najviše utjecao na tebe: roditelji/roditelji/roditelji
Najbolji košarkaš: Ivan Batur/Dwyane Wade/Ivan Batur
Najbolja hrana: teletina ispod peke s krumpirima/janjetina i lazanje/meso s roštilja
Najbolji pjevač: Oliver Dragojević/Gibonni/James Blunt
Najveća želja: puno čokolade i zdravlja/udaja haha/zdravlje
Pas ili mačka: pas/pas/alergična na oboje
Mršavi ili debeli: taman/debeli/srednji
Trenirka ili traperice: trenirka/trenirka/trenirka
Tenisice ili štikle: tenisice/tenisice/tenisice
Zima ili ljeto: ljeto/ljeto/ljeto
Slatko ili slano: slatko/slatko/slatko
najnovije
najčitanije
Nogomet
Josip Butić
Napravili smo odličan posao u oba natjecanja
Zadar
GUŽVE
‘PRIJE BI DO SPLITA DOŠAO’ Građani ogorčeni gužvama na relaciji Zadar – Vir: ‘Cirkus nad cirkusima’
Nogomet
Priznanje
Hrvatski reprezentativac nominiran za ulazak u najbolju momčad španjolskog prvenstva
Nogomet
TREĆA NL LIGA
Kristijan Jurić, veznjak Zadra, o gostovanju u Omišu u 27. kolu: Moramo nametnuti svoju igru
Nogomet
NOGOMET
U Pakoštanima se igra derbi 23. kola Prve ŽNL: Pobjednik će biti korak do titule
Županija
TRAGEDIJA U MORU
Đani Iglić o stradalom roniocu: ‘Bio je veliki profesionalac koji je znao sva pravila ronjenja’
Zadar
PU ZADARSKA
Zbog utrke u nedjelju pojačan promet i gužve, policija uputila preporuku vozačima
Zadar
SANACIJA KROŠNJI
Od ponedjeljka se zbog radova privremeno zatvara ova ulica u Zadru
Nogomet
UGODNO IZNENAĐENJE
Delegacija srpskog nogometnog saveza posjetila Josipa Skoblara u Privlaci: ‘Ove fotografije oživljavaju sjećanja’
Zadar & Županija
TOČKA NA I