Utorak, 18. lipnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

32 C°

Sol i turizam

Na Pagu i sol postaje sve veća turistička atrakcija

Autor: Marinko Glavan

29.08.2023. 10:27
Na Pagu i sol postaje sve veća turistička atrakcija


Otok Pag poznat je po brojnim proizvodima, prirodnim atrakcijama i noćnom životu ljeti, ali od svega je, kroz povijest otoka i grada Paga, najvažnija bila sol. A vrijedni otočani odlučili su prošlog ljeta i od soli stvoriti novu priču i atrakciju u danas najvažnijoj paškoj gospodarskoj grani – turizmu. Tako je Solana Pag, do sad poznata po proizvodnji iznimno kvalitetne i korisnim mineralima bogate morske soli, pokrenula program edukativnih radionica na otvorenom pod nazivom »Jutra na poljima soli«.


U ponudi su dvije opcije pod stručnim vodstvom, prva gostima nudi obilazak polja soli uz šetnju do zapornica, kanala i bazena u kojima se isparava morska voda i kristalizira se sol, tijekom koje mogu ne samo čuti brojne zanimljive informacije o solani, soli i njezinoj važnosti za otok Pag i ljudsko zdravlje već i usporediti različite vrste soli, krupnu, sitnu ili cvijet soli. Za one koji žele vlastitim rukama isprobati kako se sol skupljala na tradicionalan način sve do 1980., od ovog ljeta solana nudi i radionicu koja, uza sve već navedeno, nudi i ručno skupljanje soli uz asistenciju iskusnih radnika Solane.





Taj nimalo lak posao nekad je othranio generacije paških obitelji, a oni sa snažnim rukama i »škinom« na skupljanju soli mogli su i pristojno zaraditi, ovisno o prikupljenoj količini, no danas se sol kristalizira u kotlovima u pogonima solane, a oni koji je žele ručno skupljati još su samo turisti koji to iskustvo, naravno, i plaćaju.


U obilazak polja soli krenula je i naša novinarska ekipa zajedno s talijanskom obitelji, bračnim parom s troje djece iz Modene, a pod stručnim vodstvom Nikoline Franušić Bajlo, specijalistice istraživanja i razvoja turizma u Solani Pag. Dolazak na polja soli u ranim jutarnjim satima, jer ture počinju oko sedam sati ujutro, ili tek nešto kasnije, dok sunce još nije prejako, doživljaj je samo takav. Mi smo ih posjetili samo dan nakon kiše, kada je zrak bio kristalno bistar i ispunjen mirisima soli s polja i paških aromatičnih biljaka oko njih, a kombinacija boja plavog neba i površine polja soli, okolnog zelenila i bijelog kamena na brdima s obje strane, uz tišinu isprekidanu jedino cvrkutom ptica, već su sami po sebi dovoljan melem za oči, uši i nos pa smo pomislili kako bi vrijedilo doći samo zbog uživanja u svim tim bojama, mirisima i miru, čak i bez programa radionice.


A obilazak i skupljanje soli započinje razgovorom i pričom o soli, u ugodnom hladu nadstrešnice, tik uz polja soli. I mi i turisti iz Italije pozorno slušamo vodičkinju, koja u uvodnom dijelu govori o povijesti solarstva na Pagu koja seže vjerojatno još u doba antike, a prvi put se u pisanom obliku spominje 999. godine u Agape, kćeri zadarskog tribuna, u kojoj ostavlja dio solane samostanu. Vlasništvo nad solanom u Pagu, odnosno njezinim dijelovima, u davnim je vremenima donosilo značajne prihode i zaradu, pa je nerijetko bila i predmetom oružanih sukoba, posebno između Zadra i Venecije.


– Na Pagu je nekad bilo pet solana, u Staroj Novalji, Dinjiški, Staroj Povljani, Vlašićima i u Pagu. Mletačka Republika od paške je soli ostvarivala značajan dio svojih prihoda, jer je oko tri četvrtine proizvedene soli odlazilo u Veneciju koja je njome trgovala, a smatra se da je dobar dio Venecije izgrađen upravo prihodima ostvarenima od paške soli. Sol je bila toliko vrijedna da je njen transport osiguravala vojska koja je i plaću dobivala u soli, a ta se naknada na latinskom zvala salarium, da bi od te riječi nastao današnji engleski izraz za plaću – salarym, priča nam Franušić Bajlo.


Otok sa željeznicom


Koliko je sol bila vrijedna, dodaje, pokazuje i činjenica da je 1778. u gradu Pagu nastao prvi hrvatski papirnati novac – paški asignat, jer je postao nepraktično rukovati velikim količinama zlatnog, srebrnog i drugog kovanog novca, a papirnati je asignat omogućavao i lakše praćenje transakcija soli. Zahvaljujući soli, Pag je neko vrijeme bio i jedini hrvatski otok na kojemu je postojala željeznička pruga za vagonete kojima se sol s polja soli dopremala do velikih magazina u samom gradu Pagu.


– Izgrađena je 1950., a bila je u funkciji do početka osamdesetih godina, kad je tradicionalni način proizvodnje, taloženjem soli na samim poljima, napušten, a solana je opremljena kotlovima u kojima se odvija završni dio isparavanja vode i kristalizacija soli. Prije željeznice, sol se do magazina prevozila brodovima, objašnjava naša vodičkinja, usput nam pokazujući tradicionalne alate kojima se sol ručno skupljala, poput drvene kariole koja je posebno razveselila talijansku obitelj jer se ista riječ koristi i u Italiji.


Polako krećemo prema poljima soli, a uz put nam naša vodičkinja objašnjava složen sustav kanala, pregrada i zapornica kojima se morska voda dovodi do polja soli, u kojima isparava do određenog stupnja koncentracije soli.


Talijani su rekli da im je dan u solani najljepša uspomena s godišnjeg


– To je moguće zahvaljujući nepropusnom sloju gline koji se nalazi na dnu bazena u kojima voda isparava, kaže nam.


Pokazuje i jasno vidljivi debeli sloj gline u jednom od kanala prokopanih kroz polja.


– Nepropusnost tla jedna je od važnijih preduvjeta za izgradnju morske solane, uz dovoljnu količinu prostora, slanost mora, klimatske uvjete i mogućnost transporta, ističe.


Tradicionalni način proizvodnje soli, dodaje, u cijelosti je ovisio o vremenskim prilikama, gdje se energija sunca koristila za isparavanje morske vode do točke u kojoj je dolazilo do kristalizacije soli na dnu bazena.


– Danas je ovo solarno-termička solana u kojoj se vrši ugušćivanje morske vode iskorištavanjem Sunčeve energije i vjetra do gustoće ispod kristalizacije, a zatim se ugušćena morska voda uvodi u vakuum isparivačku stanicu, u kojoj se odvija kristalizacija soli, kaže Franušić Bajlo.


Nikolina Franušić Bajlo, specijalistica istraživanja i razvoja turizma u Solani Pag o soli i solani zna sve


Sama proizvodnja soli na Pagu traje uglavnom od travnja, ovisno o klimatskim uvjetima, do rujna, kada počinju jače i češće kiše.


– Površina za isparavanje je podijeljena na tri grupe bazena za isparavanje, a ukupna površina bazena za isparavanje je oko 250 hektara. U prvoj grupi se, osim ugušćivanja, taloži vapnenac koji je nepoželjan u proizvodnji, a u drugoj i željezni oksid, dok se zadržavaju korisni minerali. U trećoj grupi bazena voda se ugušćava do oko 25 posto soli i zatim skladišti u akumulacijskim bazenima, odakle ide u vakuum isparivačku stanicu, a u pogonima se i dodatno pročišćava sol, priča Franušić Bajlo, dok stižemo do bazena u kojemu će se skupljati sol, a gdje goste s pripremljenim lopatama, gumenim čizmama i kariolom čeka Marino Bukša, dugogodišnji zaposlenik solane i vješti instruktor u skupljanju soli.


Solni cvijet


Na bazenima u kojima se sol još uvijek prirodno kristalizira, gdje i posjetitelji mogu isprobati njezino skupljanje, objašnjava nam kako postoje dvije vrste kristalizacije.


– To je kristalizacija koja se događa na samoj površini bazena, izgleda kao kad se zimi počne smrzavati voda, kao korica na površini. To je solni cvijet. Za tu kristalizaciju moraju biti idealni uvjeti, bez kiše i vjetra, a solni cvijet poznat je i priznat u svjetskoj gastronomiji zbog svog sastava, brojnim korisnim mineralima kao i zbog strukture kristala. Iznimno je osjetljiv na vremenske prilike i potone pri svakoj kišici ili iole jačem vjetru, a može se skupljati isključivo ručno, nakon čega se suši na drvenim stolovima, čisti od eventualnih nečistoća i ide na pakiranje, ističe Franušić Bajlo. Turisti prilikom obilaska inače imaju priliku i ručno skupljati solni cvijet, no kako je dan prije našeg dolaska padala kiša, nismo imali prilike vidjeti kako se to radi.


Bukša dodaje kako su radnici solane danas iznimno cijenjen i skup cvijet soli gazili i razbijali na površini, jer se smatralo kako onemogućava daljnje isparavanje mora i drugi stupanj kristalizacije soli.


– Druga kristalizacija se događa odmah nakon prve kod koncentracije od 26 posto, ali na dnu bazena i to je obična kuhinjska sol. Taj proces traje oko 40 dana, a svaki daljni dan se iskristalizira oko jedan milimetar soli. Svaki bazen ima svoja vratašca koja se otvaraju i namještaju po potrebi nalijevanja samog bazena. Zadnja vratašca se dodatno zabrtve glinom kako ne bi propuštala salamuru, objašnjavaju domaćini, dok gosti navlače čizme i uzimaju lopate u ruke.


Tu počinje najzabavniji dio jutra. Bukša demonstrira kako se skuplja sol – lopatom treba odlučno, ali pažljivo pokupiti otvrdnulu sol s dna, tako da se ne zahvati glina i zemlja ispod sloja soli, ali opet i tako da lopata bude puna, jer u suprotnom poslu nikad kraja. Naravno, dok on to radi, sve izgleda prilično jednostavno i ne odveć zahtjevno, ali uskoro smo se uvjerili da je sve samo ne jednostavno i lako. Lopate klize po površini kristalizirane soli, zapinju na tvrđim dijelovima, kopa se i sol i glina, a takve dijelove Bukša bez imalo milosti izbacuje van iz kariole.


Kvaliteta


– Sol mora biti što čišća, objašnjava i smije se, ali i dalje strpljivo pokazuje gdje i kako kopati, dok gostujuća ekipa polako, koliko-toliko shvaća što i kako treba činiti pa se velika kariola ipak polako puni. Pomaže i sam Bukša, jer u suprotnom bi se vjerojatno napunila negdje oko podneva.


Posao je i naporan, pa se gosti izmjenjuju za lopatama, a najviše talenta za posao pokazao je najmlađi član talijanske obitelji, kojemu domaćini u šali govore kako ga, kad naraste, čeka sigurno radno mjesto u paškoj solani.


– Nekad se sol ovako, ručno skupljala, a postojale su i norme. Oni koji su bili spretniji i snažniji te su norme znali i debelo prebacivati, iz dana u dan, što im je povećavalo zaradu. Na polja soli obično su dolazili u cik zore, kako bi do devet ili deset sati ujutro ispunili normu, jer nakon toga je bilo prevruće za rad, iako se nekad radilo i usred dana po najjačem suncu. Težak je to bio posao, a nakon njega su još odlazili i u svoja polja i vrtove, kod ovaca ili u ribolov. Ne znam tko bi danas mogao i želio raditi tim tempom, priča nam Bukša.


Jutro na poljima soli


Naša vodičkinja dodaje kako je u prošlosti na poljima soli radilo od oko 500 do 600 ljudi u sezoni proizvodnje, koji su redovito radili na raščanju i soli.


– To znači morali su svakodnevno strugati sol da se ne zalijepi za podlogu. Sol se spremala u magazine soli koji su imali kapacitet od oko 22.000 tona. Solarno termičkim načinom rada ubrzao se proces kristalizacije, smanjio nepovoljan utjecaj klimatskih prilika, omogućio se i zahvat nedovoljno zasićene morske vode, a ujedno se smanjila potreba za sezonskom radnom snagom, koju je gotovo nemoguće dobiti u vrijeme turističke sezone, kaže Franušić Bajlo, uz podatak da solana danas proizvodi između 16 tisuća i 19 tisuća tona sitne morske soli, svog glavnog proizvoda. Najveći dio proizvodnje plasira se na hrvatsko tržište, ali naši proizvodi su prisutni i u susjednim zemljama: BiH, Slovenija, Poljska, Srbija, čak i Kanada, kaže Franušić Bajlo.


Inače, sol proizvedena u Pagu izrazito je bijele boje, a kirstalizira se kao sitna sol pri čemu je zanimljivo da je svako zrno soli savršeno pravilna kocka. Kako je more u Paškom zaljevu visoke kakvoće, tako i paška sol odskače po svojoj kvaliteti.


– U njoj je velik broj korisnih minerala i spojeva, a nema onih štetnih. Za čistoću našeg mora i soli velikim su dijelom zaslužni školjkaši, razne vrste koje u velikom broju žive u paškom zaljevu i neprekidno filtriraju more, čisteći ga na najprirodniji način, ističe Franušić Bajlo.


Oznaka izvornosti


– Kao dokaz iznimne kvalitete i specifičnosti, Paška sol je zaštićena oznakom izvornosti na teritoriju EU-a. Zaštićenom oznakom izvornosti jasno je definirana sirovina koja se koristi za proizvodnju: to može biti isključivo more iz Paške uvale, geografsko područje proizvodnje (mora se proizvoditi na Pagu) i postupak proizvodnje. Solana Pag ima certificiran HACCP sustav, certifikat prema normi IS0 14001 i Kosher certifikat. Od ove godine imamo i certifikat Friend of the sea (Prijatelj mora) kao jedni od rijetkih u Hrvatskoj s tim certifikatom, čime se dokazuje usmjerenost prema zaštiti okoliša, kaže vodičkinja.


Inače, Paška solana veliku pažnju pridaje kvaliteti svojih proizvoda i zaštiti okoliša. Tako se od 2013. kao gorivo za proizvodnju pare u pogonima koristi biomasa, odnosno sječka kao ekološki prihvatljivo gorivo, a i na samim poljima soli koriste se gotovo isključivo prirodni materijali, u prvom redu drvo.


 


– Sve pregrade bazena i obloge kanala rade se od drva, iako to znači da ih moramo često mijenjati, no time izbjegavamo umjetne materijale poput plastike. Jedan od razloga za to je i naša ribica, službenog naziva obrvan, koju mi zovemo solinarka, a koja jedina može preživjeti u uvjetima visokog saliniteta na poljima soli. Izvorno ne potiče s Paga, donesena je dvadesetih godina prošlog stoljeća iz Slovenije, zbog pojave malarije, kako bi smanjila broj ličinki komaraca. U solani su česti gosti i brojne vrste ptica. Na otok Pag dolazi tijekom migracije ili na njemu živi preko 220 vrsta ptica, od kojih je 180 zaštićeno. Znaju tu doći labudovi, čaplje, razne vrste pataka, ždralovi i brojne druge ptice, a neke od njih se i gnijezde na području solane ili oko nje, kaže naša domaćica.


Kroz priču o soli pomalo se napunila i kariola, posao je završen i polako krećemo kući, iako smo sigurni da bismo o Pagu, soli i solani mogli slušati još satima, koliko je zanimljivosti vezanih uz otok i njegov povijesno najvažniji proizvod. Opraštamo se od domaćina i talijanske obitelji s kojima smo proveli jutro, a i oni kažu da je bilo nezaboravno te da im je posjet solani bio jedan od najboljih doživljaja tijekom odmora na Pagu, s čime se u potpunosti možemo složiti. Ovakvi autohtoni programi koji gostima nude nešto više od sunca, mora i ugostiteljske ponude, pravo su osvježenje i sigurno će biti magnet za sve veći broj turista u godinama koje dolaze.


Foto: Luka Jeličić