Subota, 18. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Ivo Brkić

Sačuvati tradiciju znači vratiti je ponovno u život i reproducirati

Autor: Đurđa Baljak

06.09.2023. 18:25
Sačuvati tradiciju znači vratiti je ponovno u život i reproducirati

Foto: Osobna arhiva



Čuvar tradicionalnog pjevanja i sviranja tradicijskih instrumenata Bukovice i Ravnih Kotara, etnomuzikolog i folklorist dr. sc. Ivo Brkić održao je prošli tjedan u suradnji s KUD-om Kamen Bukovica besplatne radionice ususret 6. Festivalu izvornih glazbala i napjeva uz podršku Grada Benkovca, Turističke zajednice Ravnih Kotara i Zavičajnog muzeja Benkovac. Pored njega, na radionici su sudjelovali predsjednik KUD-a Kamen Benkovac, Marijan Kamber i članica Vinka Savković te diplar Mile Nimac iz KUD-a Sv. Nikola Tavelić iz Lišana Ostrovičkih.


Profesor Brkić je cijeli svoj život posvećen folkloru, ali je tek 2019. godine u 74. godini života obranio doktorat na Odjelu za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu na temu »Glazbeni i plesni folklor Bukovice i Ravnih Kotara s osvrtom na rubna područja«. U tome mu je svakako pomogao i njegov apsolutni sluh koji mu je omogućio da zabilježi preko 500 narodnih napjeva. Također, skoro pa ne postoji instrument koji ne svira, a kako nam otkriva, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu je svirao cijeli instrumentarij Karla Orffa. Ispričao nam je kako je sve započelo.


Foto: Osobna arhiva


Odgoj u duhu tradicije


– Iako sam rođen u Tuzli, moji djedovi su iz ovoga kraja. Tako svoje korijene po majci vučem s Bokanjaca, a prema ocu iz Kruševa. Sjećam se kako su mi se otac i majka natjecali tko će duže orzati. Dakle, odgajan sam u tom duhu od malena, a tamburu sam prvi put uzeo u ruke s pet godina. U Zadar sam prvi put došao 1969. godine kako bih vidio crkvu svetog Donata i odmah sam se osjećao kao kod kuće, prisjetio se profesor Brkić.




Od 1969. do 1978. je svake godine sudjelovao u ljetnoj školi folklora na otoku Badiji pored Korčule kod profesora Ivančana, gdje je upoznao i akademika Jerka Bezića koji je obilježio njegov životni smjer.


– Tijekom 1970-ih sam radio na Filozofskom fakultetu u Zadru te sam imao zahtjev napisati magisterij za tri godine. Razmišljao sam o čemu bih mogao pisati, a Bezić mi je rekao kako su Ravni Kotari »bijeli teren« i da odmah paralelno počnem skupljati materijal i za doktorat. Tako sam u godinu i pol magistrirao na temu »Muzički život u sjevernoj Dalmaciji s posebnim osvrtom na školstvo«. Nisam nikad mislio da ću raditi na fakultetu, a tome mogu zahvaliti upravo profesoru Beziću. Međutim, nisam doktorirao jer je rat sve poremetio pa sam neko vrijeme živio u Njemačkoj gdje sam obrađivao sve prikupljene materijale s terena. Doktorirao sam tako kasno zato što nije postojao doktorski studij etnomuzikologije, ali mi je profesor Bezić rekao: “Ti piši, jer dok završiš studij će se otvoriti”. Bezić je nažalost umro 2011. godine. Onda se u Splitu na Umjetničkoj akademiji konačno otvorio doktorski studij koji je vodio moj kolega Nikola Buble, ali je nažalost i on umro. Tako sam ostao bez mentora, ali je na koncu to prihvatila dr. sc. Vedrana Milin Čulin pa sam tako doktorirao 2019. u Splitu, ispričao nam je Brkić svoj akademski put te dodaje kako se s ponosom nosi titulu ambasadora kulturne baštine zadarskog kraja jer jedini nakon Alberta Fortisa sustavno obradio pučku narodnu kulturu. Upitali smo ga koliko je stara tradicija orzanja ili ojkanja na ovim prostorima.


Foto: Osobna arhiva


Odjekivanje planine


– Talijanski putopisac Alberto Foris je 1774. godine prvi zabilježio i opisao orzanje s riječima kada čujete da planina odjekuje, znajte da na jednom brdu stoji jedan, a na drugom drugi pjevač. Pjevaju toliko dugo dok se mogu čuti. Ja sam upravo u Bukovici i Zagori pronašao taj način pjevanja, priča nam i dodaje kako je gotovo nemoguće utvrditi otkad postoji takav način pjevanja, ali je pretpostavka da potresanje glasom ili orzanje datira još iz vremena Ilirika.


– Prema profesoru Dobroniću u zazivu »oj« leži neka prastanica načina pjevanja jer služi kao najava pjevanja u smislu ima li koga? Tvrdi da takav način pjevanja seže duž cijelih Dinarida i da su ga pjevali Morlaci, pastiri. Postoje razni lokalni nazivi: orzalica, ojkavica, vojkanje, treskanje i mnogi drugi izrazi. Svaka orzalica ili ojkanje ne može biti ponovljena dvaput na isti način. Sjećam se kada sam na Velebitu pronašao pastire, suprugu i muža, koji su mi predstavili samačko ojkanje ili pjevanje na ravno. Sve sam to snimio i pustio profesoru Beziću, a on je ostao u čudu i upitao me gdje sam to pronašao. Rekao sam mu u Ravnom dolu kod Muškovaca na Zrmanji, ispričao nam je profesor Brkić.


Ojkanje je 2010. godine uvršteno na UNESCO-ov popis ugrožene nematerijalne baštine, a godinu nakon i nijemo kolo. Upitali smo Brkića što se radi po tom pitanju i koliko ljudi uopće ojka danas.


– Mnogi ne znaju pravo značenje riječi sačuvati jer to sigurno ne znači zatvoriti tradiciju u trezor i ne dirati. Sačuvati tradiciju znači vratiti je ponovno u život i reproducirati. Primjerice danas više nema pravog nijemog kola već se pleše samo neka njegova verzija. Rat je dosta utjecao na ojkanje jer su mnogi otišli i sa sobom ponijeli blago koje nam nije ostalo. Danas u Bukovici i Ravnim Kotarima tu tradiciju čuvamo samo Marijan Kamber, Mile Nimac, Zvonko Žungul i ja, istaknuo je ovaj vrsni etnomuzikolog.


Foto: Arif Sitnica


Rad na terenu


Prisjetio se tako na jedno od svojih mnogobrojnih terenskih snimanja izvornih napjeva koje mu je ostavilo poseban utisak.


– Na groblju između Prkosa i Škabrnje sam pored bunara sreo tri žene koje su prele vunu. Stao sam i zamolio ih da mi nešto otpjevaju, i onda je jedna od njih počela: »Smilje moje i ja bi te brala. Smilje moje i ja bi te brala. Nemam te mila kome bi te dala«, a suza suzu sustiže. To je bila takva tuga jer je imala dragoga koji je otišao na brod i nije se nikada vratio. Ona je tada imala 65 godina i još uvijek ga čekala. To je ljubav, kazao je te se prisjetio još jednog zanimljivog terena.


– Jedan put sam se kozjim putevima uspeo do Ravnog dola iznad Muškovaca na Velebitu. Tamo me na tisuću metara nadmorske visine zatekao jedan u potpunosti drugačiji svijet i otkrio samačko ojkanje ili pjevanje na ravno. Živjeli su tamo Stana i Petar koji su bili u šezdesetima. Kada sam čuo način na koji oni zazivaju i ojkaju, ostao sam paf i upitao se gdje sam to došao. Petar je zapjevao »Grlo moje što se ogrebalo pjevajući vina ne pijući, ne idući s katare mesa« i zaojka. Nakon toga uslijedi sljedeći deseterac: »Ovce moje mirujte mi bolje. Doć’ će lola na široko polje. Oj!«. Nato Petar obrisa brkove i izvadi ćurliku i započne svirati, a za njim krenu dva psa, stado ovaca i dva tovara. Krenem za njima i nastavljam snimati, dok su oni u čudu gledali moj kazetofon jer sam ja valjda prvi koji je gore došao iz civilizacije, ispričao nam je Brkić i nasmijao se te kazao kako je profesor Bezić bio oduševljen s tom snimkom i rekao mu kako ima osnovu za daljnje istraživanja.


Val pozitivne energije


Osvrnuo se za kraj i na radionice u Benkovcu, a o svojim polaznicima ima samo riječi hvale.


– Radionice u Benkovcu su me ispunile takvim valom pozitivne energije. To su sve redom mladi i pozitivni ljudi koji su željni pjevanja i sviranja. Veselim se sljedeće susreta s njima, kazao nam je profesor Brkić, a mi smo upitali neke od polaznika što su sve radili i što im je ostavilo poseban utisak.


Na radionici su sudjelovali članovi zadarskog etno zbora Fige, a Ana Marija Galiot nam je otkrila što su sve radili.


– Profesor Brkić nas je, s Marijanom Kamberom i drugim gostima, uveo u intrigantni svijet ojkanja te nam objasnio kako i kada se pojavio takav način pjevanja i čemu je služilo. Zatim nas je na temelju naših glasova savjetovao kako isprobati i potencijalno savladati tehniku ojkanja. Kroz to kratko druženje svatko je imao priliku naučiti ponešto o karakteristikama svoga glasa te se okušati u tehnici ojkanja. Naučili smo pjevati tri napjeva i isprobali instrumente poput šargije, koja se često koristi prilikom izvođenja sevdalinki, diple i lijerice. Sve u svemu riječ je o nezaboravnom iskustvu, ispričala nam je Ana Marija, dok je druga polaznica radionice, Natalija Andačić, otkrila koje su napjeve radili.


– Neki od napjeva koje smo radili su: »Velebite mojoj maloj kaži da me po tebi ne traži i reci joj, ako za me pita, da je sa mnom vila Velebita« ili »Kakav mi je život kod ovaca, noge su mi pune sikavaca«. U tri dana smo naučili jako puno toga i profesor Brkić je stvarno jako predan, kao i ostali članovi iz KUD-ova, ispričala nam je Natalija, dok je glazbenik Žarko Marinković iz Čilea oduševljeno istaknuo kako je po prvi put probao svirati šargiju i lijericu.


Foto: Arif Sitnica