Projekt me povezao sa snažnim ženskim timom koji mi je bio ogromna inspiracija

Sara Jurinčić, koja je na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu dobila prestižnu nagradu “Srce Sarajeva” za najbolji kratkometražni dokumentarni film, za svoju “Valeriju”, eksperimentalno-dokumentarni film o intimnom susretu autorice i njenih otočkih pretkinja, iza sebe ima puno umjetničkog iskustva, kako onog filmskog, tako i arhitektonskog.

Jurinčić je rođena u Zadru, diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a od 2009. godine počela se profesionalno baviti fotografijom i dokumentarno-eksperimentalnim filmom.

“Srce” za žene

Sa Sarom smo zato pretresli dojmove iz Sarajeva i razgovarali o “Valeriji”.

– Festival je bio baš inspirativan, a za mene je ovo izdanje bilo posebno jer je završilo na najbolji mogući način – Srcem Sarajeva za “Valeriju”! Prije par godina bila sam dio Sarajevo Talentsa i oba iskustva su bila genijalna. Ove godine moj fokus je bio više na film industry programu i Masterclassovima koji su mi puno značili za ideje u razvoju, kazala je Jurinčić, dodavši kako je Sarajevo poseban filmski grad, a atmosfera kroz festival neopisiva.

– Pogledali smo toliko dobrih filmova, od najsvježijih ostvarenja legendarnih redateljica i redatelja, do sjajnih filmova mladih regionalnih autorica i autora u usponu, prisjetila se za nas, dodavši kako je “Srce Sarajeva” veliko filmsko priznanje, a dobiti glavnu nagradu u ovako snažnoj konkurenciji ogromna čast. Dojmovi se sliježu i tek polako shvaća koliko će ona značiti za njene buduće projekte.

– Mislim da je najveća važnost u tome što nama mladim autorima daje vidljivost pri razvoju novih projekata, olakšava put do koprodukcija, financiranja te omogućava bolju vidljivost na filmskim festivalima. Meni osobno ova nagrada za “Valeriju” puno znači jer je njome prepoznat moj konceptualni pristup koji je prije svega eksperimentalan, što je atipično za dokumentarni film. Zato me ovo priznanje posebno veseli, istaknula je Jurinčić, predstavivši nam “Valeriju”.

– “Valerija” je rezultat višegodišnjeg istraživanja ženskih linija obiteljskih stabala, generacija mojih otočkih pretkinjama, te tradicionalnih rituala koji se često događaju na granici svjesnog i nesvjesnog. Ovaj film je intimni susret sa svim mojim ženama, s mojom voljenom nanom Valerijom kao vodiljom – kroz nju pričam priču o svim svojim otočankama.

Prije svega se radi o procesu rastanka – na toj emociji sam gradila film, pojasnila je Jurinčić, dodavši kako je paralelno, projekt vizualno krenuo od nadgrobnih portreta otočanki i činjenice da mnoge od njih za života biraju svoju nadgrobnu fotografiju.

– Za mene je to odraz čiste snage – kontrola koja ostaje čak i kad nas više fizički nema. Od toga sam počela stvarati svoj filmski narativ.

Tekst filma je pjesma “Vijek” Olje Savičević Ivančević, s kojom sam imala čast surađivati na ovom projektu. Ona otvara film te dalje puštam ritmu svojih pretkinja da vodi naraciju, pojasnila je.

Teret kućanstva oduvijek na ženama

Što se tiče konteksta, na otocima je u prošlosti vladalo siromaštvo, a muškarci se često nisu vraćali s mora ili rada u Americi i Australiji te su žene većinom same nosile teret mnogobrojnih obitelji.

Bile su primorane preuzeti sve kontrastne uloge, bivajući i radnice i majke, privređujući za obitelj i preživljavajući zahvaljujući svojim prkosnim i snažnim osobnostima. Rijetko pronalazeći trenutke mira za sebe, kriomice su ih provlačile kroz ženske rituale.

– Proces rada na ovom projektu povezao me je sa snažnim ženskim timom koji mi je bio ogromna inspiracija. Kako sam već spomenula pjesma Olje Savičević Ivančević je glavna naracija filma, a Oljini savjeti i poticaj bili su mi ključni za razvoj projekta.

Legendarna Dunja Vejzović zaslužna je za izbor napjeva tradicionalne otočke glazbe (“Ovo je naše najbolje”), dok je suradnja s talentiranom Martom Kolegom i ženskim zborom Fige dodala je sloj suvremene interpretacije rituala.

Inspirativna Udruga žena Luzor koju vodi Vilma Jozić i sve generacije njenih članica povezale su me s mjestom s kojeg potječem, a sudjelovanje moje mame Lidije u filmu značilo mi je najviše, rekla je Jurinčić i dodala kako ju je kroz proces zanimao tabu smrti i starenja.

– Smatram to silno važnim temama jer se radi o prirodnim procesima koje ne bi trebao tabuizirati. Ovim putem ih propitujem dajući vizualnim narativima svojih otočanki mjesto na svojoj koži. Suočavanje sa svima njima za mene je bio izrazito intiman i katarzičan proces, to su žene koje su proživjele teške živote hrabro noseći puno tereta, naglasila je.

Česta zarobljenost žena u tradicionalnim ulogama je nešto na što je također htjela obratiti pažnju (npr. nošenje crnine koju udovice običavaju nositi do kraja života, dok je kod muškaraca rijetko slučaj da su na to primorani).

– Ono što me najviše inspirira u filmskom procesu je propitivanje granica. Bilo da se radi o granicama medija, forme, narativa ili žanrovskim granicama. Zato se i u budućnosti vidim u hibridnim projektima. Dolazim iz eksperimentalnog analognog filma, ušla sam u filmski svijet kroz rad na filmskoj vrpci.

Taj put se strukturirao kroz internacionalne radionice i Restartovu školu dokumentarnog filma, koja je ujedinila sve što sam do tad radila, istaknula je redateljica i dodala kako često radi interdisciplinarno, jer su joj takve suradnje otvorile nove poglede.

– Uz to su mi prostor i taktilnost u filmu mi silno važni. Trenutno krećem u svoj prvi dugometražni projekt, koji će se također baviti temom otoka i otočnosti, najavila je Jurinčić.

Žene u redateljskim vodama

Saru smo pitali i kako se snalazit u redateljskim vodama koje su dugo vremena bile muški svijet, kao i za komentar o tome što redateljice nude modernoj filmskoj umjetnosti i kako se ženski pogled na sedmu umjetnost razlikuje od muškog.

– Silno mi je drago da se odnos snaga i tu polako mijenja. Iako je taj proces spor i trom, pomaci su ipak vidljivi. Evo za primjer, napokon su u Sarajevu ove godine počasne gošće koje su držale masterclassove bile Lynne Ramsay (Počasno Srce Sarajeva) i Jessica Hausner (program “Tribute to”), dok je prošle godine to npr. bila samo Jasmila Žbanić u isključivo muškom društvu, naglasila je Jurinčić, s ponosom istaknuvši kako hrvatske redateljice grade izvrsnu žensku filmsku scenu kod nas, od Vanje Juranić (koja je u Sarajevu prikazala svoj novi film “Samo kad se smijem” s genijalnom Tihanom Lazović u glavnoj ulozi), do Hane Jušić, Sunčice Ane Veldić, Sonje Tarokić, Dane Budisavljević, Ivone Juke, Renate Poljak, Andree Slaviček…

Uz sve to rečeno, i dalje postoji tragičan nesrazmjer količine žena i muškaraca u filmskoj industriji u Hrvatskoj i svijetu.

– Što se tiče razlike u pristupu, za mene je ona specifično vidljiva u tome što redateljice zauzimaju filmski prostor i vrijeme izrazito promišljeno, tako da za svaki svoj režijski korak imaju snažno razrađene koncepte, “zašto” iza svakog i najmanjeg postupka, silno bogate i uslojene likove.

Rijetko si kao žene dajemo prostora za pogrešku jer se u našem izrazito patrijarhalnom društvu možemo probiti samo ako smo izvrsne i radoholičarke. S druge strane primjećujem da muški autori često ne prezaju pred zauzimanjem filmskog prostora, a pogotovo filmskog vremena bez previše objašnjena ili precizne dubine, jer su jednostavno navikli da je to njihovo “prirodno” pravo.

Uz to smatram da redateljice ulaze u drugačiji kontakt s formiranjem filmskog narativa i emocija – za mene je to nešto što prije svega gradim kroz taktilnost i ritam te uvijek polazim od sebe i svojih osobnih iskustava, zaključila je Jurinčić.