Paklenicu godišnje posjeti 150 tisuća ljudi, zaljubljenika u planine i visine

Nacionalni park Paklenica najposjećeniji je dio Velebita i treći nacionalni park po posjećenosti, nakon Plitvičkih jezera i Krke. Paklenicu godišnje posjeti skoro 150 tisuća ljudi, a trećinu od toga čine penjači. Dok planinari na raspolaganju imaju otprilike 200 kilometara staza, penjači se najvećim dijelom zadržavaju na samom ulazu u kanjon, a do penjačke zone u široj okolici Podzemnog grada Paklenice može se doći i vozilom.

Dok penješ, ne misliš

– Paklenica je lako pristupačna, dovezeš se s autom, prošetaš desetak minuta i imaš mnogo ruta za penjanje, a i more je jako blizu pa je i to veliki plus, kaže Rita, koja već godinama iz Mađarske dolazi penjati s majkom Monikom.

– Bila sam zabrinuta za kćer, zato se i penjemo skupa, smije se mama.

– Zabavno nam je skupa, penjemo se zbog vježbe i užitka. Sviđa nam se biti u prirodi, jer dok penješ, ne misliš na ništa drugo. Nekada je teško fizički, nekada samo treba naučiti dobru tehniku. Nisu, uostalom, ni svi smjerovi jednako teški, mi se uglavnom držimo ovih lakših, objašnjava Monika.

– Za Paklenicu smo čuli da je najbolje mjesto za penjanje u Hrvatskoj. Sviđa nam se atmosfera ovdje, pogled je suludo dobar. Penjali smo se i u Omišu, ali nije to to kada se penješ uz prometnicu. A ovdje smo u nacionalnom parku, u prirodi, kaže Margot, a slaže se i François iz Belgije. Oni su svoje putovanje započeli prije dva i pol mjeseca u Grčkoj, a na 2.500 kilometara dugačkom putovanju zaustavljaju se na svim penjačkim destinacijama na koje naiđu putem.

– U Hrvatskoj je, za razliku od ostatka Balkana, penjanje jako dobro razvijeno, ali i dalje nije na razini Belgije, Francuske ili Španjolske, govori nam Margot.

Prva dvorana za penjanje u svijetu otvorena je upravo u Belgiji, davne 1987. godine, a prije tri godine sportsko je penjanje postalo olimpijski sport. Kad se u obzir uzme i pandemija, koja je masovno popularizirala boravak u prirodi, ni ne čudi da se sve više ljudi interesira za penjanje.

Foto: Arif Sitnica

Spremni pomoći

– Ja sam se penjanjem počela spontano baviti u koroni, prije tri godine. Sada vikende provodim u planini, a preko tjedna sam na Punti Bajlo, na DWS-u. To je dobar trening, penje se na morskim liticama, a uspon završava padom u more. Tako održavam balans, da ne poludim previše ni od penjanja ni od posla, govori kroz smijeh Maja, zubna tehničarka iz Zadra.

Njezin penjački partner Milan jedan je od četrdesetak članova HGSS-a, Stanice Zadar.

– Da bi postao član GSS-a, najprije treba položiti prvu pomoć, pa onda slijedi osnovni tečaj na kojem se upoznajemo s osnovnim tehnikama spašavanja i spuštanja na strmim terenima, a nakon toga slijede stijenski, speleo i zimski tečajevi, nabraja Milan.

– Tu gore si sam sa sobom i naravno partnerom koji te osigurava. Opasan je ovo sport, ali zato treba poštovati sva sigurnosna pravila. U Paklenici svatko može pronaći smjer koji je u njegovom rangu sposobnosti i vještine da pronađe zadovoljstvo penjanja, ističe GSS-ovac Milan.

Foto: Arif Sitnica

Za vrijeme penjačke sezone, u prostorijama smještenima u Podzemnog gardu Paklenice dežuraju četiri člana HGSS-a. Ove su godine imali ukupno 29 intervencija, četiri više nego u istom razdoblju lani. S obzirom na to da se akcije značajno razlikuju jedna od druge, važno je da su članovi HGSS-a spremni za sve terene.

– Cilj je da svi koji djeluju u HGSS-u budu kompletni spašavatelji, odnosno da budu gorski spašavatelji, što znači da mogu spašavati u zimskim uvjetima, ljetnim i speleo. Pri tom postoji dosta specijalnosti kao na primjer spašavanje s divljih voda, potražne akcije, kartografija, bespilotne letjelice, tumači Filip Bach, koji se speleologijom bavi već 25 godina.

– Brat i ja smo 1998. godine dobili lovu od staraca za koncert Stonesa u Zagrebu i on je otišao na koncert, a ja na sam završio na speleološkoj obuci, priča Bach, koji obnaša funkciju dopročelnika u HGSS-ovoj Stanici Zadar.

Priča s Vaganskog vrha

Stanica Zadar ukupno ima 41 člana u aktivnom sastavu, od čega je jedan instruktor gorskog spašavanja, 27 je gorskih spašavatelja, 11 pripravnika i 2 suradnika. Svi su od njih volonteri, a jedini zaposleni u poslu administracije također djeluje kao član i na akcije odlazi kao volonter.

HGSS-ovci uvijek moraju biti spremni na akciju, pa opremu uglavnom u svakom trenu imaju pri ruci, a kakao zajednički ističu, jedino što ih vodi u poslu je ljubav.

– Jednostavno oprema je uvijek spremna, obučeš se, opremu na leđa, i ravno u stanicu dok se ekipa ne skupi. U portapaku je uvijek sve spremno, kaže Luka.

A poziv na intervenciju može stići u bilo kojem trenu.

– Na Vaganskom vrhu smo imali intervenciju na Novu godinu. Dečko je nosio psa na leđima, poskliznuo se po ledu i slomio nogu. To je bilo dosta naporno. U ponoć, jedan ujutro, smo bili na Vaganskom vrhu i akcija je trajala do sedam ujutro. I nakon toga treba odraditi smjenu na poslu, ističe Lovre.

Foto: Arif Sitnica

Iako rade volonterski, kažu da ni na koji način nisu u minusu, osim sa slobodnim vremenom.

– Mi ovo radimo iz ljubavi prema prirodi, iz entuzijazma i volonterizma. Idemo na akcije blagdanom, usred noći, po kiši, to je tako. Financiraju nas jedinice lokalne uprave i samouprave, pokrivena nam je hrana, oprema i edukacija, a plaća nam je zadovoljstvo kad sretno završimo akciju, objašnjava Bach, koji u mobitelu čuva nekoliko poruka zahvalnosti koje su dečkima uputili obitelji spašenih ljudi.
»Hvala što ste danas bili tu, kada vas je trebala moja obitelj i ja. Hvala za zezanje i vaše dobro raspoloženje. Hvala što ste mi dali osjećaj da će sve biti u redu. Hvala što ste takvi kakvi jeste, treba ih puno više od vaše sorte«, piše u jednoj poruci upućenoj HGSS-ovcima.

– Znamo mi otići na pivu nakon što ljude spustimo. Često im zna biti neugodno jer su nas morali zvati, ispričavaju se od početka do kraja, priča Bach.

Neke se akcije, kažu dečki, riješe za sat vremena, posebno ako su na aktivnim dežurstvima, a druge traju danima, pogotovo ako su u pitanju potrage, poplave ili mećave.

Mirna sezona

– Speleoakcija u jami Kita Gaćišina je trajala preko 30 sati za jednog čovjeka. Sudjelovalo je 150 spašavatelja. To su kompleksne, teške i dugotrajne akcije. Ne treba za sve akcije toliko ljudi, ali treba dobrih penjača. Treba znati tehniku spašavanja i jako dobro treba poznavati teren. Ali ne idemo mi sami u akciju, uvijek ima ljudi koji će dati ruke, kazuje Bach.

U akcijama u Paklenici HGSS-ovcima dosta pomažu i djelatnici Parka, pogotovo kod nošenja. Smrtni su slučajevi rijetki, u Paklenici ja lani zabilježen jedan smrtni godišnje, a na nivou županije pet, od kojih je polovica suicid.

– U Paklenici je ove godine mirna sezona. Kao stanica smo imali dosta potraga, još je jedna u tijeku. Potražne akcije su najčešće, a riječ je uglavnom o starim i dementnim osobama koje stopiraju i tako odlutaju, govori Bach.

S obzirom na to da u planini na većini mjesta nema signala, to znači da se unesrećena osoba, ako je sama, treba nadati da ima nekoga u blizini. Zato obavezno, uz adekvatnu obuću i dovoljno vode, treba sa sobom imati lampu i zviždaljku.

– Zadnja akcija bili su ljudi bez vode i bez svjetla. Najčešće odu bez svjetla jer se oslanjaju na mobitel, što zapravo nije adekvatno. Jedno vrijeme imali smo dosta intervencija na stazi prema Tomićima, koja izgleda jako lijepo na karti jer se može napraviti kružna tura, ali problem je voda i to što nema hlada. Tu smo godišnje znali imati po sedam, osam intervencija zbog dehidracije. Zato se treba opskrbiti s dovoljno vode i u planinu kretati jako rano. Ljudi znaju kretati u 10, 11 sati na izlet, a u to bi se vrijeme zapravo trebali vraćati, upozorava Bach.

Foto: Arif Sitnica