Četvrtak, 25. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

5 C°

VELIKI USPJESI

Košarkaški vremeplov: Pogled na sezone Zadra nakon osvajanja dosadašnjih naslova prvaka Hrvatske

Autor: Paulo Sarić

07.06.2023. 19:35
Košarkaški vremeplov: Pogled na sezone Zadra nakon osvajanja dosadašnjih naslova prvaka Hrvatske

Foto: Luka Jeličić



Tri dana su prošla od nedjeljne košarkaške fešte u Zadru i jubilarnog 20. trofeja u povijesti kluba. Desetog naslova prvaka države, četvrtog otkako je slobodne i samostalne Hrvatske. Ulice su već odavno čiste, brojni ljubitelji loptanja pod obručima koji su iz Splita i Zagreba, pa i Slovenije, Austrije ili Njemačke, potegnuli do »Donatovog grada« i potrošili koji dan godišnjeg odmora već su na svojim radnim mjestima, a dojmovi su već odavno prepričani znanima i neznanima, od obitelji i bliskih prijatelja, pa do ukrajinskih i filipinskih mornara na brodovima sinjih mora. A, što sada? Fešta je prestala i valja početi razmišljati o budućnosti. No, prije pogleda unaprijed, valja pogledati unatrag i prisjetiti se kako su izgledale sezone nakon prethodna tri Zadrova naslova prvaka Hrvatske.


Za dlaku prekratki


Izreka kaže da se prvi pamte, što posebno vrijedi što se duže čeka, a Zadar je čekao 19 dugih godina. Toliko je vremena prošlo od mitske 1986. pa do 2005. kada je Rudolf Jugo osvojio dvostruku krunu, prvo Kup Krešimir Ćosić, a onda, 19. lipnja, pjesnički kazano u 19 sati, 19 minuta i 19 sekundi, nakon 19 godina čekanja, i naslov prvaka Hrvatske.


Zadrani su tih godina bili u velikoj borbi s Cibonom za bodove koji su nosili plasman u Euroligu pa se očekivalo da će se momčad iduće sezone dodatno pojačati i krenuti u odsutnu bitku. Na koncu je uslijedilo razočaranje. Aramis Naglić je završio igračku karijeru, a Marko Banić unovčio dobre igre i preselio u Bilbao, pa nastalu rupu pod obručima nisu uspjeli popuniti ni pokojni John Whorton ni Frano Čolak, a nešto kasnije niti Marko Šamanić niti Andrae Patterson. Dodatni problem je nastao na poziciji razigravača gdje se Dean Oliver pokazao podosta lošijim od Kylea Hilla, pa je na koncu zauzeto tek osmo mjesto u regionalnoj ligi te se odmah na prvoj stepenici doigravanja ispalo od Partizana.




Ipak, u Karlovcu je osvojen Krešin kup, no za plasman u najjače europsko klupsko natjecanja valjalo je obraniti naslov prvaka Hrvatske. Momčad je u završnici sezone pojačao Josip Sesar, ali Cibona se pokazala prejakom te je na koncu uvjerljivo slavila, došla do trofeja i nove tri godine Eurolige. Zadar je dodatno uložio, pokušao ići na »sve ili ništa«, ali je pritom previše lutao i – ostao kratak.


Višnjik i Torino


Drugi naslov prvaka Hrvatske osvojen je na službenom oproštaju od starih Jazina, u »majstorici« protiv Splita. Selidba u velebni Krešin dom, tada na lokalnoj razini reklamiran kao nova postaja u razvoju zadarske košarke, budila je optimizam da će se u momčad ulagati dodatna sredstava i da će klub konačno doći na razinu više i približiti se tadašnjoj Ciboni. Infrastrukturno, posljedično i »logistički«. Uistinu, priča je držala vodu prvih nekoliko godina. Izuzev Coreyja Brewera koji je »dirigirao« zadarskim orkestrom sezonu ranije, zadržana je okosnica momčadi.


Otišao je doduše i osporavani Shamell Stallworth, a u svlačionici nije bilo ni iskusnog Andreja Štimca, no zamjene su uistinu bile zvučne. Iz Splita su stigli Hrvoje Perić i Dejan Ivanov, došao je Damir Rančić, u rodni grad se vratio Tomislav Ružić, Brewerovu palicu je trebao preuzeti Malik Dixon, dok je kao »šlag na torti« bio zamišljen Rommel Beck. Meksički reprezentativac koji je sezonu ranije zabijao 17.3 poena u dresu Capo d’Orlanda i bio ponajbolji strijelac Serie A, svjetsku slavu je stekao kada je predriblao Kobe Bryanta i zabio mu tricu uz prekršaj, no u Zadru nije dočekao duge rukave. Nastupio je na turniru u Italiji te je odigrao pripremnu utakmicu na Višnjiku protiv Azovmaša kada je desetak fanatika koji su »partizanski« gledali utakmicu oduševio napadačkim izdanjem i nadigravanjem s Khalidom El-Aminom, tada velikim mačorom europske košarke. Ali, bilo je to sve od Becka. Danas ga se sjete tek rijetki sladokusci, najčešće uz stihove Eddyja Granta i njegove uspješnice »Baby come back«, koja se tih dana u ponešto iskrivljenoj verziji pjevušila hodnicima Krešinog doma. Bila je to sezona o kojoj bi se dala snimiti zanimljiva serija, prepuna seksa, prijetnji, prometnih nesreća, medijskih igrica, ljubavi, drame, poreznih prijevara, politike i kriminala, a s odmakom od petnaestak godina valjda istaknuti da je tu bilo i jako kvalitetne košarke. Kasnije su u svlačionicu stigli i Marlon Garnett i Desmon Farmer, no na koncu je izostao rezultat.


Ni domaćinstvo završnice Krešinog kupa nije donijelo plasman u finale, pa su se za prvi trofej u sezoni pred nekoliko desetaka fanatika, uz dobro im poznaju škripu tenisica, borila dva zagrebačka kluba, da bi u finalu prvenstva Alan Anderson bio nerješiva enigma. Povratni pasovi Nikše Prkačina te individualna kvaliteta, prodori i fizička snaga već tada iskusnog Amerikanca bili su previše za Zadrane koji su te sezone promijenili tri trenera. Aleksandra Petrovića je nakratko zamijenio Denis Pleslić, da bi sezonu dovršio Zmago Sagadin. Ipak, uz otvaranje Krešinog doma koji će i u narednim desetljećima, među ostalim, ostati i simbol perspektive kluba, pamtit će se i plasman na završni turnir Eurokupa. I trica Damira Rančića za 53:53 na isteku treće četvrtine tog toplog torinskog dana. Nikada se više nije zujalo nego te sezone, no na kraju je meda bilo tek da pojedinci – namažu na kruh.


Foto: Luka Jeličić


Korona i laži


Treći dio trilogije zaključen je u Krešinom domu prije dvije godine. Naslov je osvojen u specifičnim uvjetima, u »korona-sezoni« u kojoj je Veljko Mršić, uz pomoć Chinanua Onuakua, Dominika Mavre i Justina Cartera jako dobro brodio na parketu. Igrala se dobra košarka te su, određenim problemima u ABA ligi unatoč, osvojena oba domaća trofeja. Ovoga puta »za pizzu i večeru«, a ne za odlazak u Euroligu, no to je prije svega problem kluba, Grada kao vlasnika i građana Zadra.


Finale je obilježio prešutni dogovor nadležnih institucija o kršenju korona mjera, pa je u Krešin dom na »majstoricu« ušlo nekoliko tisuća gledatelja. Uz blagoslov s visine. »Kako je dobro vidjeti te opet«, orilo se Višnjikom nakon 15 mjeseci tišine i tek pokoje pošalice rijetkih novinara koji su prije toga u gotovo intimnoj atmosferi pričali s igračima i sucima. Kada su se slegli dojmovi lude »korona fešte« i kada je postalo jasno da si je Onuaku višestruko povećao cijenu, učinilo se sve da se zadrže Mavra i Carter koji su produžili vjernost klubu s Višnjika.


Uz Onuakua, otišao je tek Kodi Justice od bitnijih igrača, no otišao je i trener Mršić, a rano se pogriješilo sa sastavljanjem igračkog kadra (Uroš Luković i Kevon Harris), pa je trenera Ivana Perinčića brzo zamijenio Vladimir Anzulović, da bi nakon njegovih zdravstvenih poteškoća sezonu dovršio Srđan Helbich. Uz neisplate plaća, javne i manje javne istupe igrača zbog laži i »muljanja« uprave te politička previranja oko Nadzornog odbora, na koncu se ispalo od Cibone u Krešinom kupu, da bi ista momčad u dramatičnoj »majstorici« svladala Helbichove trupe i u Savskoj, za naslov prvaka Hrvatske i velike promjene na Višnjiku.


Foto: ZVONKO KUCELIN/KK ZADAR/ABA LIGA


Stupovi Zadra


Tri prethodna naslova prvaka nisu donijela veliku dugoročnu korist Zadru. Ne samo da su trofeji na stranu često micali goruće probleme s kojima su se susretali u Jazinama i na Višnjiku, poput financijske održivosti, nedostatka razvojne strategije, uloge mladih igrača i kapitalizacije unutarnjih resursa, već su i naredne sezone u rezultatskom smislu bile prilično tanke, o čemu najbolje svjedoči tek jedan trofej u »reprizama«. Glavni uzrok tome je nedostatak kontinuiteta po pitanju ili glavnih igrača ili trenera. Nekada su to bili Kyle Hill i Marko Banić, nekada Corey Brewer i sva sila stranaca koji su u jednoj sezoni prodefilirali Krešinim domom, a nekada odlazak trenera Veljka Mršića i najboljeg igrača Chinanua Onuakua.


Uvijek se moralo graditi bez barem jednog od kamena temeljaca. Ove sezone su temelji Zadra bili Luka Božić i Danijel Jusup, uz vrijedno sekundiranje Marka Ramljaka, Karla Žganeca i Darija Drežnjaka, a vrijeme će pokazati što se naučilo iz prošlosti i što se uopće može napraviti da ovo bude pravi početak jedne lijepe priče, a ne još jedna od brojnih »repriza«.