Zaljubljena sam u loptu, u košarku, u Zadar koji mislim da na neki način i živi sport

Dvadeset i dvije godine kasnije, kada je sve završilo u ljeto 2019. mogla je mirno može potvrditi:
– Bila je to ljubav na prvi pogled.
I bila je. Ljubav između Lare Nikpalj Vukorepe (1989.) i košarkaške lopte, igračice iz sjajne generacije 1988./89. koja je ostavila daleko najduži trag u prvom sastavu Zadra i koja je, uz Ivu Borović i Mariju Režan (Vrsaljko), jedina koja je o(p)stala toliko dugo u košarci da možemo govoriti o pravoj seniorskoj karijeri. A nije ostala ne zbog ugovora ili karijere iza koje bi bili milijuni nečega. Zapravo, ima i kod Lare milijuna…
– Ima, ima, milijun puta sam se uvjerila da ne mogu bez košarke.
Uspjela je u Zagrebu završiti Kineziološki fakultet, smjer kondicijska priprema. Treba li reći da je igrala košarku i dok je studirala. I da je u Zagrebu trenirala, a za Zadar igrala utakmice…

Larin izbor
– Naučila sam živjeti s košarkom. I kada sam bila u Zagrebu i sada kada sam u Zadru za mene je normalno u osam navečer ići na trening. Kada to posložite u glavi nema puno razmišljanja. Nakon 22 godina to je automatizam.
Ne žali Lara zbog toga.
– Nimalo. Nisam mogu zamisliti život bez košarke koja mi je bila ispušni ventil više od dva desetljeća.
Na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postala je magistra kineziologije 2015., a dvije godine kasnije u Splitu je položila stručni kineziološki ispit za profesora tjelesne i zdravstvene kulture.
– Mislim da je obrazovanje bitna stavka u životu i mogu reći da mi je svih pet godina studiranja fakultet bio na prvom mjestu, ali nije ni košarka puno zaostajala. Zaljubljena sam u loptu, u košarku, u Zadar koji mislim da na neki način i živi sport i zato sam još sretnija što sam završila upravo ovaj fakultet koji me je pripremio da mogu približiti djeci i odraslima sport i tjelesnu aktivnost koja je sve više potrebna u svakodnevnim životima.

Kraj
U 22 godina loptanja pod obručima stalo je toliko toga. Od prvih medalja s kadetkinjama Zadra, pa juniorskog zlata 2007., nastupa u mladoj juniorskoj reprezentaciji 2007. do finala 2016. protiv Medveščaka nakon sjajne (i do danas neponovljive) utakmice u polufinalu s Trešnjevkom. Atmosfera u dvorani 3 ŠC Višnjik za pamćenje. Tu je i prepoznatljiv Larin lijevi ulazi pod obruč, košarka s puno vica, a puno manje šablona. Prava zadarska škola. Ipak, ozljede su učinile svoje. Dugo je stiskala zube, a onda prelomila.
– Rekla sam sebi, bilo je dovoljno. Ne mogu više. Problemi s leđima su bili sve izraženiji, zatim brojne obveze koje život donosi, dali su mi do znanja da je došlo vrijeme za kraj karijere. Bila je to teška odluka, dugo sam razmišljala, ali ovako je najbolje. Nisam mogla trenirati više od dva ili triput tjedno, a to nije način rada na koji sam navikla. Iskusnije igračice trebaju biti primjer mlađima na treninzima, a ja to više nisam mogla. Ozljeda leđa je zaista bila veliki problem. Imam dvije diskus hernije. Već prošle godine je bilo realno da stanem. A kada sam doživjela pad na utakmici i kada me iznjela hitna pomoć, a nisam osjećala noge, također je bilo realno da stanem. A vratila sam se nako 20 dana. Ali sve je to bilo upozorenje. Trebalo je reći dosta.

22 godine trajala je košarkaška karijera Lare Nikpalj Vukorepe

Košarka joj je bila prvi sportski izbor. U drugom razredu Osnovne škole. Počela je kao i mnoge njene prethodnice i nasljednice, kod Gordane Ivković.
– Tata Valter se bavio košarkom. Igrao je za Puntamiku i ja sam kao dijete znala otići na njihove utakmice. Tu je sve počelo. Uostalom, živimo u gradu košarke. Zar ne?
Tako je, ali malo je onih koji se toliko dugo zadrže u bilo kojem sportu, osim ako (u financijskom smislu) nisu profesionalci. Jer Lara je zapravo i bila profesionalka, svaki trening, svaka utakmica, svako gostovanje. Zadar, mlade reprezentacije, tri sezone u Agramu. Uvijek maksimalno. Nema biranja. Uvijek na pripremama od početka.
– Ne žalim se. Dala sam puno košarci, ali je i košarka meni uljepšala život. Kažem, obostrana ljubav na prvi pogled. Zavoljela sam tu narančastu loptu.
Lara je spomenula i dvije trenerice koje su ostavile veliki dojam u košarkaškoj karijeri.

Treneri
– Naravno da se prvi trener pamti, a to je bila Gordana Ivković. Trenirala sam u Školi košarke Leonardo Bajlo, gdje su radili mnoga poznata imena, a trenirao me i Lucijano Valčić, koji je doduše bio na zalasku trenerske karijere, ali njegovih treninga se možda i najviše sjećam. No, Gordana Ivković je ostavila najveći trag i ona je svakako posebna kao trenerica. Ona je prepoznala tu generaciju 88/89 i odgojila nas na sportski način. Može se reći da nas je zarazila košarkom, vodila na mnoga natjecanja i brzo smo se osamostalile.
A onda stiže i Marija Mazija.
– Imale smo sreću da nas je nakon Gordane preuzela Marija Mazija. I već nas je s 15 gurnula u seniorsku karijeru. Sjećam se da je Mazija tada napravila rez i neke iskusnije djevojke maknula sa strane da bi nama pružila šansu. I gurnula nas u seniorsku ekipu. I izvela je pravu stvar. Osvojile sve u mlađim kategorijama, od predkadetskog zlata preko kadetskog i juniorskog. Nas četvero smo bili standardni u reprezentaciji, kada smo osvojili prvo mjesto za Europskom prvenstvu B divizije. Mazija je zaista napravila mnogo toga i ona je prava osoba za ovaj klub. Nadam se da će se jednom i vratiti na mjesto glavnog trenera. Ona nas je vodila na svoj način, nekako luđački mogu reći. I to je palilo. Mnogo toga smo ostvarili s njom, postali smo kao obitelj.

» Te mlade djevojke moraju imati svaku našu podršku. One su budućnost Zadra. Pomagala sam im dok sam mogla na parketu, a sada ću s tribina. Ne bojim se za Zadar
Lara Nikpalj Vukorepa

I onda je bilo čudno igrati protiv nje?
– Da, kada sam došla u Zagreb i kada sam prvi puta igrala sa Agramom protiv Zadra, Mazija nešto viče, a ja se okrećem.
Vratila si se u Zadar nakon studija, naravno vratila si se i u svoj klub, gdje si dugo bila dio ekipe, koja se također redovito pomlađivala. Ali dva puta ste izborile doigravanje, a jednom i finale Prvenstva Hrvatske. Svi se sjećamo one druge utakmice polufinala protiv Trešnjevke kada ste pred punom dvoranom, izborile finale.
– Mi smo svakako imale mlade djevojke koje su bile dobre, ali trebalo je vremena da se složimo. Nekih godinu i pol. One su imale u nema nekoga da im čuva leđa. Mi smo bile iskusnije, one su imale želju za napretkom. Znale smo da imamo dobru ekipu, što možemo. I trebale su te dvije utakmice u polufinalu da se sve poklopi. Iako je u finalu Medveščak bio prejak, ja sam uživala igrati to finale i predstavljati svoj klub i svoj grad.
Lara je otvorila je vlastiti fitness studio, radi po zamjena u školama…

Što bi bilo…
– Nisam izravno ostala u košarci, ali cijeli moj dana je okružen sportom.
Dolaze nove generacije.
– Te mlade djevojke moraju imati svaku našu podršku. One su budućnost Zadra. Pomagala sam im dok sam mogla na parketu, a sada ću s tribina. Ne bojim se za Zadar…
Kad se podvuče crta uvijek se nametne pitanje je li se moglo više s generacijom koja je k'o od šale pobjeđivala suparnice u mlađim uzrastima.
– Da smo nastavile igrati zajedno i u seniorkama bile bismo prvakinje Hrvatske Druga je stvar koliko je to realno jer dio djevojaka je otišao na studiji, a za Mariju Vrsaljko je bilo jasno da će, ostane li u košarci, otići iz Zadra jer je imala sve potrebno za vrhunsku seniorsku karijeru. Ako tako gledamo stvari onda dva kadetska zlata, pa juniorsko zlato i bronca i ulazak među šest najboljih ekipa u Ligi za prvaka 2008. Zaista je šteta što barem jedna ili dvije Zadranke, koje su igrale negdje drugdje, nisu bile tih godina u Zadru.
– Naravno da nije bilo realno da Marija Vrsaljko se vrati u Zadar. Šteta što nismo imali recimo Ivu Borović, jer jedna igračica u ovoj ligi može mnogo toga promijeniti i s njom bi recimo se mogli suprostaviti ekipama poput Medveščaka. Ali realno, Zadar nije klub koji financijski nešto može ponuditi. Mi koje živimo ovdje možemo biti u klubu. Ali kako očekivati od djevojaka koje zarađuju i imaju svoj život negdje da sve ostave i dođu ovdje gdje nema financijskih benefita.
Košarka nisu (samo) rezultati.
– Moja generacija je imala priliku uživati u košarci u prijateljstvu koje nam je donio ovaj sport. To je nešto neprocjenjivo i ostaje za cijeli život. Nitko od nas bez obzira za koga je sve nastupao, ni u jednom klubu nije imao što smo imali u Zadru. U svemu tome najviše sam zahvalna trenerici Mariji Maziji koja je bila najvažnija karika. Ona nas je držala zajedno i proživljavala s nama svaku utakmicu s puno emocija.
 

Larina karijera
1997. Prva trenerica Gordana Ivković
2003. Mlađe kadetkinje PH, 1. mjesto
2004. Kadetsko PH, 1. mjesto
2005. Kadetsko PH, 1. mjesto
2006. Juniorsko PH, 3. mjesto
2007. Juniorsko PH, 1. mjesto, EP B divizije, 1. mjesto
2008. Ulazak u Ligu za prvaka PH, 6. mjesto
2008. Odlazak u Agram
2011. Povratak u Zadar
2016. Finale PH
2018. Final four Kupa RMR