Ante Zurak nakon nogometne karijere 'ušao' u poljoprivredne vode: 'Ovo mi je puno manje stresnije...'

Nadaleko i naširoko poznati klišej da život priča čudne i zanimljive priče »u sridu« pogađa u priču Ante Zurka. Odrastao je Ante na poljima u Vrani pomažući roditeljima, ali se paralelno odlučio okušati u nogometu. Seniorska karijera koja je počela davne 2006. godine traje i dan danas, ali u puno manjim okvirima.

Prošao je Zurak nevjerojatno puno destinacija, no u konačnici svi putevi vodili su u – Vranu!

– Prošao sam sve mlađe kategorije u Zadru, bio sam i kapetan juniora. Prebacili su Josipa Bilavera i mene u seniorsku momčad, ugovor bio na četiri godine, ali nakon dvije Zadar je ispao u Drugu ligu i tada sam prešao u Međimurje koje je bilo u Prvoj ligi.

Zadržao sam se tamo tri godine i nakon toga sam krenuo putovati po svijetu, a na kraju se vratio kući – započeo je Zurak.

Zov financija

Nakon tri godine na krajnjem sjeveru Hrvatske, seljakanja su uslijedila praktički svaku sezonu…

– Imao sam čovjeka koji je brinuo za mene na početku. Gledali smo gdje bih mogao otići, afirmirati se kao mladi igrač i donijeli smo odluku za Međimurje. Bilo je to jako veliko nogometno, ali još veće životno iskustvo jer je to bilo prvi puta da sam otišao od kuće.

Nastupi za Pakoštane

Iako ima gotovo 40 »na leđima« Zurak je i dalje nogometno aktivan – u Pakoštanima, vodećoj momčadi 1. ŽNL.

– U biti zovu me kad im trebam, dođem, odigram, bez treninga i to je to. Kvaliteta nogometa je dobra. Ima godina kad je slabije, ali dogodi se da je jednu godinu neko mjesto bolje i onda cijelo mjesto počne živjeti za klub, dolaziti na utakmice i počne se »kuhati« neka priča. Posebna je čar kad se igra mjesto protiv mjesta, pogotovo kad je borba za recimo prvo mjesto ili nešto tako.

Nakon toga došao je još veći korak – Norveška, pa ubrzo i Široki Brijeg. Htjeli su me zadržati Norvežani kod sebe, no poziv iz Širokog nisam zapravo mogao odbiti. Bio je jako dobro posložen klub u to vrijeme, igrale su se kvalifikacije za Europu.

Poslije su onda došli Kanada, Iran, Azerbajdžan – istaknuo je Zurak dodajući kako se odlučivao za takve »egzotične« destinacije.

– Teško je to objasniti zapravo. Ponekad imate manje ponuda, ponekad imate više pa kalkulirate gdje će vam se financijski isplatiti i ne gledate ni destinacije ni klubove. Normalno, svi mi igramo zbog novaca i ljubavi. Ako ste zadovoljni ponudom, zapravo nije bitno koja je država i koja liga.

Nakon višegodišnjih putovanja po gotovo cijeloj zemaljskoj kugli, Zurak se u srpnju 2013. godine smjestio u Rüssingenu, gdje je ostao praktički sedam godina.

– Htio sam ići u Njemačku, imao sam i ponude od jačih klubova, ali mi se dogodila ozljeda glave. Ima sam udarac glavom koji je završio frakturom lubanje, operacijom i to me jako bacilo unatrag. Najvažnije je zdravlje, već sam imao i obitelj tako da je oporavak bio daleko ispred svega, najviše radi obitelji.

U tom sam razdoblju polagano počinjao s proširivanjem obiteljskog OPG-a i nisam više mogao »sjediti na više stolica«. Vratili smo se kući, završili kuće za odmor i krenuo u nešto novo – sumirao je Zurak.

Ante Zurak, Foto: Luka Jeličić

Infrastruktura

Iako je prošao jako puno destinacija, Hrvatska se ne može mjeriti ni s čim. Ipak, bilo je mnogo dobrih država za život.

– Hercegovina mi je jako ostala draga. U Kanadi mi je bilo jako lijepo, bilo je puno naših ljudi, ali je ubrzaniji stil života. Iran pak je neki drugi svijet. U onim sredinama i gradovima, gdje sam živio bili su jako dobri i topli ljudi. Malo su zatvoreniji, ali jedva čekaju kad netko iz neke druge države dođe da im ispriča kako je negdje drugdje.

Kad Iranac razgovara s vama, drži vas za ruku, što je malo čudno u početku. Jako drže do obitelji, ne znaju što je to psovka. Norveška je posebna priča, bio sam skoro na Sjevernom polu. Bile su polarne noći, šest mjeseci dan, šest noć.

Kroz ljeto 15 stupnjeva najtoplija temperatura. Od Osla do mojeg grada je bilo dva sata avionom, isto koliko i od Dubrovnika do Osla, dakle baš, baš daleko – kazao je 39-godišnji Vranjanin.

Dok je u Hrvatskoj u 2024. godini natkrivena tribina »posljednje otkriće tehnologije«, Zurak je već 2008. godine u Norveškoj igrao u zatvorenom stadionu.

Kelj pupčar najbolji za tehniciranje

Nije moglo proći bez najvažnijih pitanja – smatra li se najboljim nogometašem među poljoprivrednicima ili obrnuto i s kojim je povrćem najlakše tehnicirati.

– Najiskrenije ne volim se hvaliti pa ću politički odgovoriti – siguran sam da imam više radnih sati od mnogo bivših nogometaša. Nije mi mrsko raditi. Glede žongliranja, lagao bih kad bih rekao da nisam probao. Kelj pupčar je najmanji pa se može, onaj pravi veliki kelj je težak pa se ne može baš.

– Oni to imaju tako zbog hladnoća, kao i umjetnu travu. Stadioni u Iranu su nenormalno veliki. Stadion Persepolisa skoro 80 tisuća ljudi. Kad sam igrao tamo baš sam se osjećao kao igrač.

Svaka momčad ima glavnog trenera, dva pomoćna, tri sa strane, doktora, pomoćnog doktora… Svaki trening iza vas ide kolona koja nosi sa sobom od ultrazvuka do ne znam čega sve ne.

Najmanji stadion koji tamo imaju je kao naša Rujevica recimo, a i svaki put je svaki stadion pun. Imaju prirodnih bogatstava, tako da imaju novaca i mogu raditi takve stvari. Iranci stvarno jako vole nogomet – ističe je Zurak napominjući kako također jako vole Hrvate.

– Kad sam ja bio, bili su tamo Miroslav Blažević i Zlatko Kranjčar. Igrao sam i protiv jednog i protiv drugog, razgovarali, družili se. Ćiro je bio i izbornik Irana. Bili su tamo i Branko Ivanković, Dragan Skočić, možda sam koga i zaboravio.

Već se tada, početkom 2010.-ih godina, moglo naslutiti da će taj bliskoistočni svijet imati nogometni procvat. Već su tada zvijezde dolazile i odlazile, ali Cristiano Ronaldo je napravio dodatni val.

OSOBNA ARHIVA

Promjena profesije

Iznimno su rijetki primjeri nogometaša koji nakon karijere »zasuču rukave«. Uglavnom ostaju u nogometu, tako da je broj onih koji su otišli u poljoprivredu minimalan.

– Nitko mi ne pada na pamet od nogometaša da se je ušao u poljoprivredu. Vozim kamion za Split tri puta tjedno, imam tamo nekoliko kupaca i financijski mi je isplativo. Ovo mi je puno manje stresnije, nego da sam ostao u nogometu kao, recimo, trener. Stvarno dobro živim od ovoga čime se sad bavim. Za turizam ovaj kraj je idealan jer ima sjajan pogled i daleko je od užurbanog svijeta, a povrće – to je budućnost.

Trenere prebacuju iz kluba u klub, radi se za plaću na kraju mjeseca. Mogu to, ali nije mi isplativo. Promijenio bih ovo za eventualno neke »top« klubove, ali ovo lokalno nema šanse. Možda za ljude koji nisu u ovome u čemu sam ja, to jeste dobro. Ja imam izbor i biram ono što mi je draže – objasnio je Zurak napominjući kako je sve krenulo i prije njegovog rođenja.

– Općenito ovaj kraj Ravnih kotara ima jako plodonosno tlo i moji su krenuli s poljoprivredom davnih dana. Kao dijete provodio sam sate i sate radeći na polju, pomagao njima i to mi je postalo normalno. Kako je završila nogometna karijera, razmišljao sam što bih mogao raditi.

Iskreno, nisam imao previše nedoumica s obzirom na sve kod kuće. Znao sam posao, imao vještine, nije bilo nešto potpuno novo u što sam ušao. Hvala Bogu, geni mi tu isto pomažu jako. Imam skoro 40 godina, osjećam se jako dobro. Moram kod toga spomenuti i svoju baku koja će ove godine navršiti 90 godina, ali i dalje radi u polju cijeli dan.

Modrić oduvijek imao ono nešto

U dugogodišnjoj nogometnoj karijeri Zurak je teren dijelio s mnogo poznatih »faca«, no najpoznatija je bila u mlađim selekcijama Zadra – Luka Modrić.

– On je godinu dana mlađi od mene, ali igrali smo u pionirima zajedno. Vidjelo se da ima to nešto u sebi. Bio je sitan, malen, ali neizostavan za momčad. Imao je »sirovi« talent, isto tako jako puno je radio i poklopilo mu se. Neću zaboraviti da ga je trener nakon treninga na Baninama znao zakačiti naglavačke na onu žičanu mrežu iza gola, da bi ga istegnuo da naraste što prije.

Želja za odmorom

Osim u poljoprivredi, Zurak se okušao i u turizmu. Izgradio je svojim rukama i svojom mehanizacijom dvije kuće za odmor koje su popunjene cijelu sezonu.

– Jako puno radim, ali nije mi teško jer znam da radim za sebe i o sebi ovisim. Unatoč tome svemu, stignem i na nogomet i na kavu, samo je potrebno dobro se posložiti. Jedan dan sam u kamionu, drugi dan obrada tla i povrća, pa bojanje i uređivanje kuća za odmor, čišćenje bazena… kako se ono kaže »kod kuće uvijek ima posla« – kroz smijeh ističe Zurak dodajući da sada slijedi najvažniji dio godine.

– Poprilično smo popunjeni, ljudi vole ovdje doći. Mir je, tišina, blizu je more. Ovo je baš odmor. Prošle godine smo imali po svakom objektu po 150 dana popunjenosti, tako da smo i više nego zadovoljni.

Sve što imam, napravio sam sam. Svake godine uvijek nešto novo pokušam zidati, krenuo sam od kućica pa ljetna kuhinja, ovo, ono. Eksterijer, interijer, pa onda masline… Imam volje, strpljenja, vremena, dobre radne navike.

Ipak, ne teče uvijek »med i mlijeko«.

– Bilo je svega tu. U studenom sam počeo rušiti stare kuće, a u srpnju sljedeće godine dolaze prvi gosti. Dakle sve rušiti, očistiti, izgraditi ispočetka, složiti i to sve u osam mjeseci. Nerijetko su reflektori radili do ponoći, bušite, pilite. Pogoni vas i daj određeni adrenalin jer znate da morate.

Budućnost ovakve vrste turizma po Zuraku je pod znakom upitnika, ali budućnost poljoprivrede je sigurna.

– Vremena je mijenjaju, možda se opet vrati na nešto što danas nije u modi, a nekada je bilo. Za sada je ovo dobro. Sve više ljudi traži bijeg iz svakodnevice. Isto tako sve više ljudi želi aktivni odmor, dakle što više sadržaja im ponudite, tim bolje.

Danas-sutra gledam staviti neku kupolu na bazen pa da si produljim sezonu. Imam još i zemlje pa možda napraviti neko nogometno igralište, teniski teren… Budućnost je poljoprivreda. To je hrana, to se neće mijenjati. Uvijek će biti potrebna – objasnio je Zurak dodajući kako je radne navike usadio i na svoje kćeri.

– Još su male tako da ne rade nešto pretjerano, ali tu su s nama su polju, dodaju nešto, prenesu nešto, pomognu koliko mogu. Sva djeca danas žive na mobitelu, naravno i moje su u tom svijetu, ali kad treba raditi doma nešto, onda se radi. Smatram da je to najbolje za njih, pogotovo na nekoj dugoročnoj razini da stvore radne navike koje će im kasnije u životu trebati. Tek kasnije shvatite koliko je dobro da su vam roditelji govorili nešto i pokazivali – zaključio je Zurak.

Karijera

do 2006. Zadar

2006. – 2008. Međimurje

2008. Međimurje, Alta (Norveška)

2009. Široki Brijeg

2010. Široki Brijeg, Međimurje, Toronto (Kanada)

2011. Šibenik, Sarcheshmeh (Iran)

2012. GOŠK Gabela, Turan Tovuz (Azerbajdžan)

2013. Primorac (B), TuS Rüssingen (Njemačka)

2020. Pakoštane