Olujna je kiša padala na sukošanskom groblju

 
Padala je kiša jučer na sukošanskom groblju, Olujna. Sprovodili su Boru. Grmjeli su sa neba topovi topništva Hrvata, sijevale munje.. sinovi Oluje koračali su za lijesom. Nikom nije smetala. Nikom nije smetala ta nebeska grmljavina.. gotovo sva mularja ulica naših bila je tamo. Mrtvi su se ratnici radovali dolasku brata. O njegovom životu gotovo da se zna sve. Znamo da je oduvijek bio dio naših ulica, dio onog tvrdog grupaškog Zadra.To je bio grad gdje bi mirni ljudi na utakmici košarkaškoj mogli pobijesnti, a raj za one koji tražili su mir. Znamo da boks mu bijaše najdraži sport.. A i kavga kakva.. dobra viteška tuča melem. Znameniti su bili mečevi na Mornarici. Jednom je u žaru borbe iznerviran nepravednim odlukama suca skinuo rukavice i završio meč onako kako mu je dolikovalo.. bez rukavica…«Bori primjereno«…uzalud je trener bacao »Šugamane«, otad mu bi zabranjeno boksati…

Mir i spokoj samo opsjena
Tamo pod kraj sedamdesetih zavolio je more jako. Valjao se u onoj staroj gaeti lala Nikoleta Zajedno on Nereo Vilma i Nevenka… Valjda radi onog osjećaja slobode kojeg more nosi u sebi. Jer Boro nije trpio okove.. ni autoritete. Znamo da se tamo osamdesetih oženio. Nabavio brod, drveni, nazove ga po svojoj tek rođenoj curici Nevia. On i stari mornar Paćo razvozili su turiste.. onako nemarno.. gotovo pa bez interesa i zarade kakve. Još onda Bori je bilo jasno, kako je onaj mir i spokoj samo opsjena. 1990. priključio se dragovoljcima.. prvim hrvatskim redarstvenicima. I to ga je presudno kao i njegovu subraću obilježilo. Otad je živio u jednoličnom proticanju vremena bitaka. Provodio je dane i dane spavajući na golim stijenama Velebita. Na crvenici svojih Kotara. Ustajući u zoru. Skrušeno moleći da im Bog podari pobjedu. Jer umjesto predaje Garda je hrvatska izabrala borbu… A on je Bore Marinović bio dio tijela njezina. Branio je rodni kraj, dom svoj.. i sol morsku što bi je jutrima udisao. Opravdao je svoju prošlost viteškog ratnika. Pobijedio je onog 5. kolovoza godine u gospodina 1995. Ali svaki život.. svaka sudbina koliko god duga i zamršena bila pa tako i Borina sastoji se od jednog trena. Koje najposlije dođe svakome. Da ne može otpoloviti ali ni za rivom, portom svojim doma svoga ostati. Banalna ga operacija kuka odvede u ono stanje kad ne možeš ostati među svojim ljubljenima, djecom unucima, a živ si i privezan za rub groba.

Tražio je Grad
U zadnjoj noći tražio je ljude koje imao je pokraj sebe prije nego li Hrvatska bijaše stvorena. Tražio je Grad. One ulice njemu najdraže. One pustolovine zapisane u znamenitoj knjizi koja se Kalelarga zove. Čiji sadržaj može biti za svakoga. Priče koje se neiscrpno dadu ponavljati. O vragolijama mulaca, o boksu, tučama.. ljubavi.. prolazila su oko njega njegova lica, najdraža.Djeca, unuci i ona njegova ljubav. Ti što nisu mogli iščeznuti s njegova životna puta, jer zaboraviti ijednoga ostavili bi mu osjećanje kajanja.. a on Boro Marinović to nije podnosio nikad. Osjeti kako više ne može podnijeti ne svoju muku,.. nego muku svojih bližnjih. Jer njega je presudno obilježio ovaj njegov Grad, surov život ratnika.. ovo njegovo more… Ležao je na krevetu okružen ljubavlju. Tražio u mislima svojim one Poskoke svoje. I mislio je kako ovo stanje ne bi tako dugo potrajalo da nije bio onako čvrst… I onda dođe posljednja večer. U mislima vidio je more. Plovio je prema pučini… Gledao je pogledom koji je bio upravljen prema beskraju. I reče bez glasa.. Hvala vam svima, vi niste tu zato što je Boro Marinović umro, nego zato što je s vama živio… I u mojim očima ne trebate biti žalosni, oni koje bi netko morao tješiti. Jer ja sam vidio nešto veće od onoga što sam gledao… Vidio sam Zadar, obitelj i dom moj… To neću nikad zaboraviti.