(PRE)SKROMAN ŽIVOT Pitali smo zadarske umirovljenike kako žive. Odgovori nisu baš najljepši

Poznato je kako je stanovništvo naše zemlje većinom starije životne dobi. Prema popisu stanovništva 2021. godine prema prosječnoj starosti smo svrstani među najstarije nacije Europe. Broj umirovljenika je velik, a upravo oni su najugroženija skupina stanovništava, od kojih mnogi žive na granici siromaštva.

Prema nedavno objavljenoj peticiji Sindikata umirovljenika Hrvatske, ističu kako je svaki treći građanin Hrvatske stariji od 65 godina siromašan, a kako smo četvrti po siromaštvu starijih u Europskoj uniji. Kakvo je stanje u našem gradu, te kako žive zadarski umirovljenici pokušali smo doznati od njih samih.

Za hranu i režije

Kako se živi? »Slabo se živi.«, »Sve se zna, ne triba nas ništa više ni pitat.«, »Jadno, ne triba ništa više reći.«, rezime je većine razgovora s njima, a naša prva sugovornica, istaknula nam je kako uopće nema mirovinu, kako samo njen muž ima mirovinu i žive od njegovih 500 eura mjesečno. Kako kaže, muče se, ali im je najvažnije da ih zdravlje posluži što više.

Marko nam je kazao kako se ne smije potužiti, da ima i gorih slučajeva.

– Kako se živi, teško se živi, ali izdržim. Ni ne mogu se žaliti, u odnosu na one koji imaju 160 eura, a ja imam 950 eura mjesečno, kazao je Marko.

Najveći trošak svih građana je trošak osnovnih namirnica, a umirovljenicima još teže padaju stalna poskupljenja hrane. Upravo taj trošak su nam svi istaknuli.

– Najviše mjesečno trošimo na hranu, ali i na lijekove. Evo i sad moram dati oko 100 eura za lijekove. Imala sam hematom u glavi, pa moram piti određene lijekove za epilepsiju koje moram plaćati jer nisam epileptičar. Stariji smo i skromni. Ne treba ti puno toga kad ne radiš, ne trebaš puno trošiti na odjeću i obuću.

Ovako kad si umirovljenik, prilagodiš se, ali cvijeće moram kupiti, to moram. Isto tako, najviše me raduje društvo. Veseli me kad se nas pet nađe na kavi, popričamo i to su ti gušti, kazala nam je Mirjana dodavši kako je zamišljala da će ipak drukčije biti vrijeme njene mirovine, kako je sve drukčije kad je zdravlje narušeno.

Anamarija Šokota, također je istaknula da najviše troši na hranu i režije.

– Najviše mjesečno izdvajamo za hranu i račune za režije. Male su nam mirovine, moja je oko 250 eura, a suprugova je 400 eura, premalo za sve danas. Prije se puno bolje živjelo, mogao si i izaći u kino, u restorane, gdje hoćeš. Sad to ne možeš više, nije da to sve sad želim, ali ni ne možeš. Najviše me raduje kad subotom popijem kavu s kolegicama, a i sa zaovom svaki dan popijem kavu ujutro i to nam je izlazak, istaknula nam je Šokota.

Samo da je zdravlja

Susreli smo i Radojku Bačić iz Lukorana, bivšu odgojiteljicu koja ima tu sreću da često putuje, pošto se bavi turizmom.

– Na kraju ljeta, sve novce stavim u džep i odem na putovanje s kćeri i rodicom, ne vratim doma te novce. Na kruzer, pa Aljaska, Karibe… Za svoje godine, dobro se osjećam. Imam 77 godina, ali sam uvijek aktivna. I taj apartman sama uređujem i čistim, sve sama, osim što mi jedan gospodin vodi booking. Jako puno i dalje radim, više čak nego prije. Inače, bila sam odgojiteljica i imam negdje oko 710 eura mirovine.

Da nemam taj apartman, da mi je samo mirovina nekako bi se prošla, ali da mogu reći da je to nešto…. Pogotovo otkad je taj euro došao, baš je velika razlika, tragedija. Ovo moje je isto samo za preživjeti do mjeseca, kamoli kako je onima s manje. Ja sam s nekim stvarima skromna, ali i dalje ću si kupiti svu kozmetiku, kreme za tijelo ili lak za nokte jer držim do sebe, ali da je to neki luksuz nije, napomenula je Bačić.

Ante Novaselić se slaže da bi moglo biti bolje, ali najvažniji su mu zdravlje i obitelj.

– A što ću, imam koliko imam, ne možemo ništa više dobiti. Inače, da bi moglo bolje, moglo bi. Ali opet, činjenica je da ide prema naprijed, ništa ne stoji na mistu. Kriza je u cijelom svijetu, zemlje koje su daleko ispred nas su također u krizi, Njemačka, Engleska, Francuska i tako dalje.

To je neki ciklus. Moja meni mirovina dostigne do drugog mjeseca, žena i ja zajedno imamo onoliko koliko nam triba da možemo preživjeti. Bavimo se malo poljoprivredom, pa malo masline, malo vrtla, malo na ribe, pa se snađemo. Najvažnije je da je obitelj na okupu, da je zdravlja, a sve drugo pomalo uskladimo, kazao je Novaselić.

Penalizacija

Duško Vuković, zamjenik predsjednika Stranke umirovljenika Hrvatske, kazao nam je kako je ponovni izračun svih mirovina na bazi zadnjih ili najboljih deset godina, jedini način da se mirovine dovedu na razinu podnošljivog.

– Prosječna mirovina je negdje oko 500 eura, a to je na granici siromaštva. Oko 750 tisuća umirovljenika ima i ispod 500 eura mirovinu i žive u siromaštvu. Mi smatramo da pomoći koje stižu sporadično zbog povećanih troškova života, ne rješavaju problem siromaštva.

Svaka pomoć je, naravno, dobrodošla, ali bez sustavnog rješenja mirovinskog pitanja neće biti pravde umirovljeničkoj populaciji.

Mirovine kaskaju za plaćama, debelo. Udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći je samo 42,33 posto, a prije izbora Vlada je obećala da će to biti 60 posto. Dakle, tražimo ono što je Vlada na početku svog izbornog mandata obećala, bez toga nema dalje, kazao je Vuković te dodao kako umirovljenike boli, naročito onih 230 tisuća, penalizacija mirovine.

– Znači, onaj tko je otišao u mirovinu s nedovoljnim brojem godina radnog staža, penaliziran je za 2,4 posto godišnje od obračuna mirovine, znači od onog što je zaradio. To je besmislica sustava. Njima isto treba pomoći, a ne samo sa socijalom. Umirovljenici su populacija koja dosta troši i na liječenje.

Umirovljenici kad idu plaćati lijekove, te doplate, samo da su dvadeset ili trideset, a znaju doći i do pedeset eura, su ogromne. Na to se najviše žale, a dvije trećine mirovine potroše na hranu. Hrana je po preciznom izračunu Zavoda za statistiku Republike Hrvatske išla 37 posto gore, što svi vide, a umirovljenici najviše, kazao je Vuković dodavši da su umirovljenici ti koji odlučuju sami o sebi, koji trebaju sami sebi pomoći.

– Najvažnije je podsjećati umirovljenike da sami odlučuju o sebi. Dok god ne budu odlučivali o sebi, da sami sebe predstavljaju u zakonodavnom tijelu, neće biti nikakve nade da poboljšaju svoj status, zaključio je Vuković.