Punk sam u smislu stava i poruke doživio kao priču o slobodi, o individualnoj slobodi. Daje ti snagu da budeš svoj, da razmišljaš svojom glavom, da se razviješ kao individualac. To su tinejdžerske godine u kojima se tražiš. Mene je to natjeralo da sam razmišljam, budem svoj i pičim svojim putem, to mi je postalo princip i moto u životu
Na tri dana JUMF (Jader urban music festival) od Zadra je napravio mjesto dobrih vibracija, centar zabave za sve ljubitelje punka, rocka i svih vrsta alternative. Vedran Miočić Stošić barem je stotinu puta u ta tri dana prošao đir škalinama do Kapetanskog parka i nazad. I danima prije, i danima poslije. Zadarski punker je pjevač i gitarist u bednu “Trn u oku”. Predsjednik je udruge Šigureca koja je sa Studentskim zborom i osječkom agencijom Miga organizirala JUMF. Diplomirao je arhitekturu i radi kod Nikole Bašića. “Promišlja” festivale i glazbena zbivanja kroz naočale arhitekta pa je JUMF zato bio na Kapetanskom, a “Glazbena jutra” u Stomorici. I i dalje je punker.
Uz “Glazbena jutra” probudila se nanovo i zadarska alternativna scena, a na licu mjesta njihova održavanja napravili smo i intervju, po ideji intervjuiranog.
– Ovaj prostor mi ima neko posebno značenje s obzirom na projekt i zato sam htio na njega staviti naglasak.
Što je bit „Glazbenih jutara u Stomorici”?
– To je projekt u kojem nema naplate ulaznica niti prodaje pića, jedan oblik ulične svirke. Projekt je zamišljen tako da se dogodi sinergija izvođača i publike i prolaznika i turista na ovom mjestu koje je stvarno posebno. U tom smislu projekt nije komercijalan i ne može sam sebe održavati, što znači da ovisi o sponzorima, donacijama i potpori Grada ili koga već. U kulturološkom smislu i zbog važnosti scene projekt ima potencijal napraviti nešto drugačije.
Da Nick Cave i Manu Chao sviraju u Stomorici…
Kakva im je budućnost?
– Moja ideja ovog projekta je bila da to bude priča gdje grad Zadar ugošćuje umjetnike iz cijelog svijeta koji će ovdje svirati. Zamisli priču da na primjer Nick Cave dođe u goste u Zadar i da mu Grad i Turistička pokriju trošak smještaja i puta, a da on u sklopu boravka ovdje napravi svirku koja je besplatna. Mislim da bi to i u turistčkom smislu imalo veliki odjek koji brendira neki grad kao suvremeni.
“Glazbena jutra u Stomorici” počela su prije tri godine godine, s tim da je prva bila eksperimentalna faza sa samo dva koncerta. Prošle godine, s obzirom na financije, napravili ste samo jedan koncert, gostovao je Psihomodo Pop.
– Da, jedino preklani je sve bilo u punom obliku, baš kako smo to i zamišljali. Trajala su kroz sedmi i osmi mjesec, svaku subotu ujutro. S obzirom da smo dobili nekakve financije sa ZAMP-ovog natječaja uspjeli smo izgurati svih devet svirki i tu se projekt afirmirao i naglasio u što bi se mogao pretvoriti. Međutim, nažalost institucije nisu prepoznale kao nešto značajno. Trebamo te osnovne financije da izvođačima platimo barem put i smještaj. U ovom obliku da ti dođe Nick Cave ili Manu Chao ili tako neki veliki glazbenici odnosno umjetnici koji kuže tu priču i koji bi se sigurno odazvali, to bi tražilo veća sredstva od onih kojima mi u Šigureci raspolažemo. Da nas Grad i Turistička podrže sigurno bi privukli i veće sponzore.
Je li ovo premali prostor za to i bi li se projekt uskoro pretvorio u “Glazbena jutra u Stomorici na Višnjiku”?
– Pa vjerojatno bi bila teška gužvara da Manu Chao dođe, ali mislim da je baš u tome specifičnost cijele priče koja pravi razliku. Postoji par mjesta u gradu koja su bogomdani, di postoji kontakt koji ti je grad već pružio, gradski prostor koji je specifičan i drukčiji od drugih. Recimo, kad smo počeli smišljati JUMF festival… On se isto može napraviti izvan grada, na nekoj livadi, ali to je onda priča koju možeš zamisliti na bilo kojem drugom mjestu, u bilo kojem drugom gradu… Kad se izgubi specifični lokalni karakter nije to to. Zato je moj pristup takav da postoji priča lokalne sredine i specifičnosti prostora grada koji postaje scenografija. To mi je uvijek zanimljiv i napet spoj, nas sa programom i grada sa scenografijom.
Kad je JUMF bio u ideji je li Kapetanski park bio prva opcija?
– Je. U biti, JUMF je začet sa strane osječke ekipe. Oni već godinama u Osijeku rade “UFO” festival. Bili su u Zadru, svidjela im se ideja da nešto slično njihovom festivalu napravimo i u Zadru. Prva ideja je bila Kapetanski jer ono je stvarno specifičan prostor u centru grada i dovoljno je velik da primi festivalski kapacitet ljudi. Malo je i zahtjevan s obzirom na tehničke stvari jer ima samo jedan ulaz i nema spojenu struju pa smo sve na ruke dizali gore i kad je završilo spuštali, a za struju smo donijeli agregat. Bilo smo mrtvi nakon svega… U igri su bili i Pet bunara i igralište u Kampo Kaštelu ali na kraju smo izabrali Kapetanski i ispalo je super.
Je li i u jednom trenutku planiranja JUMF-a zapelo da ste se hvatali za glavu i govorili “ne možemo mi to” ili je sve išlo glatko?
– Bilo je teško, bilo je svakakvih situacija, ali to su već stvari na koje smo navikli i koje se događaju kad nešto takvo organizirate. Znamo taj tip rada i problema. Kad ti sam festival traje tri dana onda znaš da pet dana prije i pet dana poslije od 0 do 24 samo radiš i radiš i oteliš se… Ali onda kad vidiš kako sve to uspije i kad su zadovoljni i izvođači i publika – onda si sretan. Kad prođu ta tri dana isto imaš snage sve rastaviti i spustiti niz skale jer si još lud od uzbuđenja.
Što kažu izvođači?
– Kawasaki 3p su rekli da im je u organizacijskom smislu JUMF bio bolji i od In Musica i od EXIT-a. Ne znam postoji li od toga veća pohvala za nas, s obzirom da nam je prva godina, kad ti izvođači dođu i tako nešto iskreno kažu. Svi su vrhunski prašili, a publika je bila šou.
A Partibrejkersi?
– Ja sam bio konkretno njihov domaćin, a svaki bend je netko od nas „vodio” cijeli dan od dolaska, smještaja, prijevoza… Bili su oduševljeni pristupom i prijemom. Bilo je malo skepse s njihove strane s obzirom da nisu tu svirali dvadeset i jednu godinu, praktički od rata. Gledali su kako će ljudi reagirati jer se o Zadru nažalost u nekom kontekstu u medijima priča kroz negativnu priču. Međutim, od trenutka kada su došli do trenutka kada su otišli bilo im je dobro, ljudi su ih super primili i što je najvažnije, svirka je bila odlična. Mislim da su se i oni potrudili više nego inače.
Hoće li onda JUMF-a biti i dogodine?
– Hoće. Ovo nam je bila proba, htjeli smo vidjeti ima li Zadar kapaciteta za takvo nešto. Svi smo vjerovali ali je to trebalo i potvrditi. Odaziv je bio odličan, ljudi su uživali. U organizaciji nam je bilo 72 ljudi. Bili smo podijeljeni u timove, svatko je imao svoje zadatke… Usputne probleme uspjeli smo eliminirati u hodu i najbitnije je da ih publika nije osjetila. Opći dojam je „uau!”. Ljudi su imali komentare tipa „mislio sam da nisam u Zadru”. To je opet od strane publike najveći kompliment, ali je s druge strane to i tužno. U Zadru ovakvih stvari treba biti inače, to je bilo jasno i prije, a sada se potvrdilo. Da ljudi u Zadru sve što rade rade za dobrobit ovoga grada i da to sve bude kvalitetno i na razini kojom ćemo se svi mi moći ponositi.
Alternativna scena mora biti slobodna
Radi li Grad dovoljno što se tiče pomoći mladima i muzici?
– Nažalost, što se tiče Grada to je sve još uvijek na razini neke načelne podrške kao „sve super, sve pet, samo vi to radite”, ali po meni tu nema nekog pravog i čvrstog stava s njihove strane, pa niti pomoći. Ni financijski ni što se tiče brendiranja grada. Na neki način mi ispadamo smetnja. Grad i Turistička zajednica, čini mi se, žele grad brendirati u nekom drugom svjetlu.
U “finjak” svjetlu?
– Ma da. To je neki đir koji je po meni isto legitiman i neka ga je, ali neka je i nečeg drugačijeg. Zadar je po meni baš specifičan grad, pun različitosti i zato je toliko vrijedan. Upravo na tome bi se trebala bazirati i slika koju šaljemo o našem gradu, na toj bujici doživljaja i različitosti. Tako se i mladi koji stasaju u našem gradu profiliraju i imaju mogućnost u puno više stvari se pronaći.
Možemo li uopće pričati o punk sceni u Zadru, postoji li ona još uvijek?
– Možemo! Punk scena u Zadru je, što se tiče bendova, jako kvalitetna. Inače što se tiče te bendovske priče, da se odmaknemo malo od punka, Zadar je uvijek bio grad koji je imao specifičan pristup. S jedne strane je to bilo super jer su bendovi stvarno bili iskreni prema tome što rade i nije ih bilo briga hoće li tu sad netko nešto snimiti… To je naslijeđe koje se prenosilo od bendova koji su izašli iz poslijeratnog vremena. Kad radim usporedbu s ostalim gradovima kao što su Zagreb, Rijeka i Osijek, oni su u startu imali profesionalniji pristup i na taj način su njihove scene bile moćnije, jače i više publike ih je pratilo i slušalo tu glazbu. S druge strane, Zadar je uvijek bio jak što se tiče kvalitete bendova, no oni to nisu dovoljno profesionalno radili da bi došli do razine na kojoj bi se moglo reći da postoji neka scena u Zadru. Meni je to bilo super jer se nije robovalo nekim zakonitostima scene, mada bi ta alternativna scena sama po sebi morala biti slobodna. Međutim danas mainstream to pojede pa sve ode kvragu. U zadnje vrijeme zadarski su bendovi počeli dizati razinu profesionalnosti i sad je sve dobilo jači značaj jer su oni jako kvalitetni i počeli su raditi na svojoj promociji i snimkama.
Jesu to sve bendovi nastali prije deset i više godina?
– Ima i puno mlađih bendova. Za to je dijelom zaslužna i naša „Zadarska gitarijada” kojom smo dali poticaja mladima da krenu i da počnu svirati. Preko nas svi imaju osiguran minimalno jedan nastup godišnje. Najbitnije je da izađeš pred publiku, da s tim što lupaš u garaži izađeš vani. Znam puno bendova koji su svirali po par godina i koji su bili odlični, ali nikad nisu imali niti jednu svirku. Kad nemaš izlazak na binu i kontakt s publikom, to onda u većini slučajeva samo stane.
Svijetli primjer Rising Dreama
– Imamo mi u Zadru par bendova koji se mogu hrvati s bilo kojim punk bendom u Hrvatskoj, ali još nisu stekli toliko popularnost da sam mogu imati svoju svirku. Mi se u Šigureci trudimo osigurati infrastrukturu i uvjete, ali najveći posao je ipak i dalje na samom bendu, na njihovom pristupu i angažmanu. Evo, na primjer Rising Dream su svemu pristupili na profesionalan način i svake godine sviraju po velikim europskim festivalima i sve su jači i jači. No ne moraju svi ići istim putem, postoji i underground koji ima jaku scenu…
Što tebi u životu znači punk? Kad je sve počelo, kada si “osjetio poziv”?
– Mene je punk grunija kad sam bio osmi razred. To je ono kad ti se poklope neke životne okolnosti. Prije sam bio u grunge fazi, znaš ono Nirvana i cijela ta Seattle scena, i onda kako je Kurt Cobain okončao sebi život ja sam poslije toga sebi nabavio malo drugačiju glazbu… To su bili naravno Sex Pistolsi, The Exploited i Ramonesi. U glazbenom smislu me k’o šakom u glavu grunila ta jednostavnost i energičnost i izravnost… S druge strane sam punk u smislu stava i poruke doživio kao priču o slobodi, o individualnoj slobodi. Daje ti snagu da budeš svoj, da razmišljaš svojom glavom, da se razviješ kao individualac. To su tinejdžerske godine u kojima se tražiš. Mene je to natjeralo da sam razmišljam, budem svoj i pičim svojim putem, to mi je postalo princip i moto u životu. Možda sam bio u nekoj fazi odrastanja gdje mi je falio poticaj ili nešto sto će me pogoditi u živac da ću reći „Evo ga, to je to”. I to jednostavno tako krene, više te ništa ne može zadržati. Pičiš dalje, upoznaješ sebe i slijediš sebe da na kraju krajeva imaš muda biti to što jesi.
Biti svoj ili biti drukčiji?
– To je odmak od one priče “svi rade ovako pa ću i ja tako”. Meni je to punk pružio. Naravno, nije pravilo da ti samo punk to pruža u životu, ali to je osnovna priča o punku.
To je osnova punka, ali dojam je da iako radiš na sebi i na svojoj individualnosti, svi opet liče jedni na druge.
– To je paradoks koji se dogodio punku kao pokretu još u osamdesetima. Onaj prvi val punka imao je upravo naglasak na stvarima koje sam spomenuo. To je bilo oslobođenje od tzv. elitizma, kompliciranja i foliranja koje je tada glam rock nosio sa sobom. Bilo je – bam!, drito u glavu, svoj si i takav si kakav jesi i to je to. Tu je bila izražena priča o individualnosti. Kad je prvi val sa Sex Pistolsima i Clashom završio, punk je prešao u hard core. Jedan dio punka je prešao u mainstream koji je postao popularan, a druga priča je postala hard core i u njoj je socijalna komponenta dobila još veći naglasak. To je stvarno bila ekipa koja nije imala što za jesti, socijalni slučajevi koji su živjeli u skvotovima. Oni su kroz glazbu koja je sad postala žešća i nabrijanija, čak i koketirala s metalom, još jače izražavali svoje nezadovoljstvo prema sustavu i svemu što ih je dovelo u tu situaciju. Naravno, neki su sami sebe tu doveli. E sad, kao rezultat toga punk je prešao iz individualnosti u uniformiranost. Znači punker je tek ako ima irokezu i kožnu jaketu i marte i uske gaće. Punk je u biti tu sam sebe uniformirao i naravno da je to onda rezultiralo time da se priča klišejizirala i punkom se smatralo samo to da si tako odjeven, da ležiš po ulici, piješ, ločeš. Izgubila se bit. Kad se malo vratiš unazad i vidiš prve pobornike punka, njihove stavove, tu ima puno ljubavi prema ne samo glazbi nego i prema na primjer likovnoj sceni za koju je punk puno napravio.
Tradicionalni skinsi
Neki punk odmah povezuju sa skinheadsima, jer skinheadsi slušaju – punk.
– To je isto priča koja je u startu imala drugačije osnove. Punk je bio njihova muzika. U kontekstu gospodarske krize u Engleskoj dogodila se nacionalna fronta koja se infiltrirala u pokret i iskoristila njihov bijes i nezadovoljstvo za svoje fašističke ideologije. Medijima nisu zanimljivi tradicionalni skinsi, a njih ima više nego ovih drugih.
Misliš li da se punk može nositi samo u glavi, bez onog na glavi?
– Naravno, to je osnovno.
Misliš li da je linija manjeg otpora kad netko ne nosi marte, “uske gaće” i irokezu nego punk nosi u sebi?
– Izgled nije presudan jer punk je stav. Bitno je ono što nosiš u glavi i kakav je tvoj pristup životu. Nije bitno imaš li tri naušnice u uhu, imaš li irokezu… Na kraju se sve svodi na to kakav si čovjek. Može netko izgledati ovako ili onako, biti najveći upicanjeni šminker, ali ako je čovjek ja njega cijenim više od punkera koji je pokvaren i loša osoba.
Ti ipak svoju muzičku pripadnost ne možeš sakriti.
– Meni se istovremeno s muzikom i stavom sviđa i punk estetika, ali ona nije presudna. To što se meni sviđa imati irokezu na glavi je moj izbor.
Ok, bio si punker, ostao si punker, danas si kupio novi stan, radiš u arhitektonskom uredu… Jesi mislio nekad da će ti život tako izgledati?
– E nisam kupio stan nego se preselio, podstanar sam. Nisam još tolio od punka zaradio… (smijeh) Ma mene zanima masu stvari u životu, pogotovo kreativni rad i energija. Tako sam i završio u arhitekturi. To je disciplina koja je toliko široka da ti daje mogućnost da se baviš svime, od filozofskih stvari do konkretno toga kako će ti kuća stajati. Mislim, moj san nikad nije bio da ću jednog dana biti arhitekt, nego me ona privukla kao zanimljiva disciplina u kojoj sam se htio okušati. Sretan sam što sam to završio jer me ahitektura također ispunjava, ipak na malo drugačiji način nego na primjer moj bend.
Kantun i Zodiac
Intervju nismo lako dogovorili. Za deset dana koliko smo imali da ga napravimo plan je došao u SMS-u – “zatvaramo financije festivala, za 10 dana sviramo u Zagrebu, imamo probe svaki dan, selim se, moram urediti stan…” Kad smo konačno ipak dogovorili intervju “uživo” a ne preko e-maila, nakon odgađanja zbog sjednice upravnog odbora Društva arhitekata, odgodili smo još jednom jer “moramo imati probu, bubnjar nam ne može nikako drukčije…”. Osim toga radi u vojsci, a zapovijed je zapovijed. Intervju smo “odradili” u Stomorici, ali našli smo se u Kantuna. Ne, kultno okupljalište zadarskih punkera nije još (ponovno) otvorilo vrata, ali i to ćemo valjda uskoro dočekati, nakon jednogodišnje pauze.
– Fali mi Kantun, uvijek je bio baza naše scene. Predugo je trajala obnova ali dobro, bit će ga opet. Sad je Zodiac preuzeo priču iako je uvijek imao neki boemsko-umjetnički predznak. Kantun sigurno ima svoje ljude, vidjet ćemo kako će biti kad se ponovno otvori.
Pogled na frizuru
Postoje li ljudi koji te zbog frizure krivo gledaju?
– Ima ljudi koji me odmjere na cesti, ali to meni nikad nije bio problem. S jedne strane mi je to čak i drago jer mislim da ih to na neki način bocne i to u smislu da shvate – ovaj stvarno piči svoj stil i nije ga strah biti to što je. Nije mi cilj da se načičkam svim i svačim i plijenim pažnju.
Gumeni
Zašto ti je nadimak Gumeni?
– Ma to je stara priča, uopće ne znam bi li ti je trebao ispričati… (smijeh) To je kad sam tek uletio u punk đir, vamo-tamo, ekipa je nosila kožne jakete… Onda sam ja dobio neku jaketu koja je bila od skaja, i to neka totalno vanstandardna. Netko je dobacio “gumeni, gumeni!”, i tako je ostalo. Eto, to je prava verzija priče o nadimku.
Postratni punk
Sa svojim bendom “Trn u oku” prošli petak Miočić-Stošić nastupio je u zagrebačkom Boogaloou. Svirali su prije Anti Nowhere Leaguea, jednog od najutjecajnijih punk bendova svih vremena, poznatih po pjesmi „So What” koju je obradila Metallica. Lani su na istom mjestu nastupali prije “idola iz djetinjastva”, The Exploiteda…
“Trn u oku” je već dugo na sceni.
– Je, mi sviramo od 1995. Prvo smo nastupili pod imenom “Kapula” (smijeh) i odmah nakon prve svirke smo promijenili ime. Uz Alergiju smo bili predvodnici punk scene. Bila je to baš zdrava priča, nas dvadesetak iza rata što smo počeli svirati… Iz pravih razloga smo išli u to. Volim kad kod benda vidim da iskreno rade ono što vole, da ne kopiraju i da prava energija izlazi iz njih. U Zadru tada u biti nismo ni imali drugog izbora osim muzike. Svirali smo 2-3 godine po Hrvatskoj. Imali smo malo nastupa ali su bili pamtljivi. Onda smo se malo raštrkali na relaciji vojska – fakultet… Malo smo se odvojili fizički ali nikad nismo rekli da ćemo prestati svirati. Kad smo se opet našli rekli smo da ćemo napraviti još jednu svirku za ekipu i to je to. I onda smo se okupili, opet krenuli s probama, i skužili da uopće ne želimo prestati i da nam to znači više nego ikad! Izdali smo EP 2009. i sad je vrijeme da nakon 16 godina izdamo i prvi album. Volim bend, super mi je kad sviramo, i taj odnos s publikom… Vjerojatno ćemo svirati dok god budemo mogli.
Bez pobjede u borbi za “Pobjedu”
Što je bilo s kinom Pobjeda?
– Bio je potpisan jednogodišnji ugovor između 3 strane; Artikulture, Callegra kao vlasnika i Grada Zadra. Priča je bila da je Grad plaćao godišnji iznos za pokrivanje hladnog pogona i troškova zgrade i kad se “špina” zatvorila, nije došlo do produženja ugovora i morali smo izaći iz prostora.
Tetovaža, grad i čovjek
Što ti znači tetovaža “IAM ERAT” na podlaktici?
– Na latinskom to znači “već bijaše”. Konstantin Porfirogenet je u svom posjetu Zadru zapisao “već bijaše grad prije Rima”… Po legendi to je korijen riječi po kojima je Zadar i dobio ime… Iam erat, Iader, Jadera, Zara, Zadar. Ta tetovaža predstavlja moju povezanost sa Zadrom. Zadar je meni pružio puno, na neki način me odredio, zadužio, i ja mu svojim djelovanjem na neki svoj način vraćam… To je taj odnos grada i čovjeka.
najnovije
najčitanije
Nogomet
NOGOMET
U Pakoštanima se igra derbi 23. kola Prve ŽNL: Pobjednik će biti korak do titule
Hrvatska
KRONIČNA BOLEST
U Hrvatskoj živi oko 200 tisuća osoba s astmom, polovica ima poteškoća u kontroliranju svog stanja
Županija
BIOGRAD NA MORU
[FOTO] “Slovenski vikend” otvorio sezonu u Biogradu na Moru
Županija
GOSPA OD ZEČEVA
Svetkovina Gospe od Zečeva u ponedjeljak u Ninu, evo rasporeda misa
Županija
ŠTRAJK
VRTIĆ (NE)ĆE RADITI Štrajk najavljen 13. svibnja, Knez poručuje: ‘Ako im triba donit koji kolač, nek jave’
Županija
TRAGEDIJA U MORU
Đani Iglić o stradalom roniocu: ‘Bio je veliki profesionalac koji je znao sva pravila ronjenja’
Zadar
PU ZADARSKA
Zbog utrke u nedjelju pojačan promet i gužve, policija uputila preporuku vozačima
Nogomet
UGODNO IZNENAĐENJE
Delegacija srpskog nogometnog saveza posjetila Josipa Skoblara u Privlaci: ‘Ove fotografije oživljavaju sjećanja’
Zadar
SANACIJA KROŠNJI
Od ponedjeljka se zbog radova privremeno zatvara ova ulica u Zadru
Zadar & Županija
TOČKA NA I