Utrka glamura i pokazivanja, ne za rekorde i prave trkače

U »centru« svijeta New Yorku, početkom studenog održao se jedan od najpoznatijih maratona. U Veliku Jabuku se sjatilo preko 52 tisuće trkača i maratonaca, no među njima nitko nije istrčao »svoj počasni krug«. Iako glavni junaci svima nam poznatog filma, među ostalima kažu »Iskopat će tebe Bili, ja ti kažem«, trojac glavnih junaka naše priče, članovi zadarskog MK Festina Lente, sličnu stvar su zasigurno kazali prije starta – »Istrčat ću ja tebe, ja ti kažem«. Đurđica Šokota, Sandra Bosnić i Oliver Bosnić branili su boje Festina Lente te su svoje utrke odradili na vrlo respektabilnim mjestima. Sandra je bila 16. Hrvatica u svojoj kategoriji, od 1322 trkačica, a Đurđica 17. u istoj kategoriji, dok je Oliver pobijedio od Hrvata u svojoj kategoriji te ukupno bio 11. od 1354 trkača svoje kategorije.

– Sve je to megalomanski, da ne kažem američki. To je prestižni maraton, no dolaze »šminkeri«, oni koji se prijave i onda šetaju da kasnije kažu da su bili. Meni kao trkaču bilo je poprilično neobično vidjeti toliku gomilu navijača koji skaču, navijaju, deru se…Da budem iskren, čak me i smetalo pred kraj utrke sve to. To navijanje i količina ljudi je najveća razlika u odnosu na druge maratone na kojima sam trčao, a pretrčao sam ih 86 u životu – kazao je Oliver.

Veliko poštovanje

Unatoč »problemima« za prave trkače, Oliver tvrdi kako se taj maraton jednostavno mora doživjeti.

– Sve u svemu bilo je dobro,stvarno se treba doći i vidjeti. Činjenica je da ovaj maraton nije mjesto gdje ćete istrčati svoje najbolje vrijeme, upravo zbog količine ljudi, ali i onih koji se samo šeću. Ukupno vrijeme u kojem se trebao završiti maraton bilo je deset sati, što je puno više nego bilo gdje u svijetu. Osim toga ima duge uzbrdice, mostove, ali idete gotovo kroz cijeli grad. Sve one najpoznatije kvartove prođete, Brooklyn, Queens, Manhattan, a završavate u Central Parku – objasnio je Oliver dodajući kako je doživio nešto posebno.

– Apsolutno svi vas poštuju kada vide da ste trkač. Ja sam dobio popuste u trgovinama kada su vidjeli da imam ili medalju ili zahvalu što sam trčao ili nešto. Meni, kao trkaču, je jako čudno bilo vidjeti ljude da dva-tri dana nakon maratona i dalje šeću po ulici s medaljama oko vrata.

Oliver, kako sam kaže, sportski je život započeo u gimnastičkim vodama, ali se, među ostalim, zbog svojih godina, prebacio u trčanje.

– Primjerice nogomet u mojim godinama je jako opasan sport za zdravlje. Tamo su nagle promjene smjera, kosti pucaju jako lagano, nisu više toliko elastične kao kad sam bio mlađi. U trčanju su kretanja ciklička, tako da je sve nekako sigurnije. Oduvijek sam natjecatelj, vuče me želja za natjecanjem i pronašao sam se u ovome. Motivaciju je teško objasniti, mene vuče da se osim s drugim natječem i sa samim sobom. Pokušavam uvijek istrčati bolje vrijeme, nego prošli puta na tom maratonu – istaknuo je Oliver te zaključio.

– Trčat ću do kada se ne srušim! To bi bila još i najljepša smrt, jer sve nas to čeka.

Nevjerojatna sigurnost

Đurđica, pak, nam je ispričala »pozadinsku« stranu najvećeg maratona na svijetu. Kako je i sama istaknula, nakon strave na maratonu u Bostonu 2013. godine, sigurnost je SAD-u je na iznimno visokoj razini.

– Maraton u New Yorku mora biti jedinstven po svemu, najlakše rečeno. Start maratona je potpuno drugačiji od svih maratona na svijetu. Starta se na Staten Islandu do kojeg se dolazi ili brodom ili autobusom. Vožnja ili jednim ili drugim ukupno traje do 90 minuta. Zatim se trkači raspoređuju u tzv. Startno selo podijeljeno po bojama, ovisno kojoj skupini trkača pripadaju. U selo ulazi jedan po jedan trkač tek kada ga je policija detaljno pregledan. Cijelo selo i cijeli start je ograđena i dobro čuvana zona sa specijalnom policijom i vojskom i tu nema ni jednog navijača. U selu se trkači odmaraju, doručkuju i spremaju za start koji se odvija po skupinama odnosno valovima i koralima označenim slovima – rekla je Đurđica te nastavila.

– Upravo taj način starta od odlaska na start do početka trke daje ovom maratonu dodatnu težinu možda čak i težu od samog trčanja. Možda je čak i sve malo pretjerano, jer da bi trkači prošli sve kontrole i uspjeli doći na vrijeme na svoj označeni start treba im dosta vremena. Shvaćam da su organizatori posebno pažljivi nakon Bostona, ali za mene je to sve malo previše. Primjerice potrebno je dići se u 5 ujutro da bi startao s trkom u 10.55, a vraća se hotel u 17 sati. Tišina na ovom maratonu vlada samo na startu i dok se trči preko mostova jer na mostove navijači ne smiju – zaključila je Đurđica.

Barcelona trkačka Meka

Oboje, Oliver i Đurđica, jasno su se usuglasili da je najbolja utrka za prave trkače u Barceloni.

– To mi je najdraži maraton. Meni osobno je draže kada je kvaliteta veća, nego kada se potencira masovnost. Jako dobri su Valencia, Berlin i Pariz, ali Barcelona je nekako posebna – rekao je Oliver, dok je Đurđica dodala i Chicago.

– Njujorški maraton je super, ali ne za trkače, za trkače je bolji maraton u Chicagu. Tamo je sve usmjereno na trkače, ne radi se šou program. Mislim, generalno u Americi se uvijek radi spektakl, ali onaj u Chicago je meni draži. Što se Europe tiče, Barcelona je vrh. To je jedan od onih maratona na kojem nastupite i odmah u cilju kažete da sljedeće godine ćete opet doći. Čisto primjera radi u Barceloni na startu svira Queen s pjesmom Barcelona, to je neusporedivo s bilo čim drugim. Kada govorimo o Hrvatskoj, Osijek i Varaždin rade jako dobre stvari – rekla je Đurđica.