Slavna generacija rukometaša Kvarnera okupila se nakon više od pola stoljeća i prisjetila prvoligaških dana

Davno je, davno bilo to, instinktivno bi s legendarnom Meri Cetinić čovjek zapjevušio gledajući jučerašnja rukovanja, tolike tople zagrljaje i poljupce članova tadašnje davne nezaboravne generacije rukometaša Kvarnera, riječkog sportskog hita s početka »sedamdesetih«, koja je plasmanom u Prvu ligu ondašnje države izazvala »boom« u gradu svojim nastupima u romantičnom okruženju na asfaltnom igralištu ispred Ekonomske škole pod vodstvom legendarnog Vlade Stenzela, najcjenjenijeg svjetskog rukometnog trenera. Na okupu su bili Ivan Dundo Munitić, dugogodišnji istaknuti vratar i trener, ondašnja Stenzelova desna ruka, slavni igrač i trener Simo Kosanović, Damir Đovi Čavlović, Martin Rakamarić, Perica Vukičević, Vjekoslav Mitrović, Mladen Šakić, Marijan Glavan, Hinko Gardašanić, Veljko Ivančić, Boris Milevoj, Ivan Sprčić i Ratko Guerino – Gobo. Skup je uveličao i član UO-a HRS-a Boris Konjuh, ujedno i predsjednik Županijskog saveza, iz Splita je pak došao Žarko Balić, otac slavnog Ivana.

Emocije

– Ljudi su već u godinama, primjerice, Marijan Glavan je već malo stariji, a onda sam se ja malo prihvatio posla oko organizacije susreta – kaže Zadranin Vjekoslav Mitrović. – Ovo mi je jako bitna stvar u životu jer smo mi sportaši emotivni ljudi. Sjećamo se itekako tih nekadašnjih lijepih dana u Rijeci te bi bilo šteta da se ne nađemo. Ono je bilo davno, zaigrali smo skupa prije 53 godine i sada smo se opet našli. Obišli smo i naše pokojne prijatelje. Naravno, tu je i razonoda. Imamo dragih gostiju, kao što je Boris Konjuh. Kvarner je onda bio prva ovdašnja prvoligaška momčad, bili smo čak i dobri. Ostala su velika sjećanja na Rijeku, lijepe uspomene iz ovoga grada. Mi to dobro znamo, svi koji su došli ovdje, ljudi koji su odigrali zbilja veliku rolu za Kvarner, od starijih, poput Glavana, do Đovija Čavlovića.

Smijeh

Okupili su se oko podneva pred kozalskim grobljem ne zaboravljajući pokojne prijatelje, pohodili su počivališta reprezentativaca Zdenka Hibšera, Jurice Lakića i Josipa Juričića, sjetivši se i našeg starog kolege Petra Ogurlića. Otišli su potom preko Rječine, na Trsat. Tu su pak pohodili grob Dane Ivoševića i tadašnjeg »spiritus movensa« kluba, člana uprave Mladena Kopajtića. Cjelodnevno druženje uz ručak i zdravice samo je nastavak jučerašnjeg »Amarcorda« u kojem su nekadašnja itekako popularna imena s osmijehom, ali i sjetnim uzdasima, spominjala tolike zgode u kojima su bili protagonisti. Odjekivao je često smijeh ljudi kojima je tijelo malo ostarjelo, ali im je onaj neuništivi sportski duh vječno mlad. Oni najstariji navijači, koji su punili drvene tribine, bodrili ih u sjajnoj atmosferi nedjeljnih matineja ili subotnjih večeri, rado i danas pamte ugodne trenutke koje su im priuštili ovi danas rukometni doajeni.