Nikola Marketin boksački je trener i policijski instruktor koji ruši predrasude

Boks je sport prepun predrasuda i kao takav teško ga je iznjedriti u oči javnosti, osim kad je riječ o nekom iznimno velikom uspjehu ili, pak o nečem potpuno suprotnom. Boks polako izlazi iz svoje čahure i počinje se shvaćati kao nešto dobro, naročito kad je riječ o izbacivanju stresa. Jednu takvu odličnu priču rade momci iz Boksačkog kluba Aresa, na čelu s Nikolom Marketinom, koji je u boksu otkad zna za sebe.

– Sve je krenulo s majkom, koja je još u osnovnoj i srednjoj školi ustajala noću gledati Željka Mavrovića, tako da je genetski sve to došlo. Uvijek su me zanimali boksački sportovi, prvo sam krenuo trenirati taekwondo i onda me prijatelj doveo u BK Diabolik, i otad sam fanatik boksa. Imao sam 13 godina i došao sam kod pokojnog trenera Damira Zrilića. Tamo sam se natjecao 10 godina i onda sam prešao u trenerske »vode« i bio potpora Damiru, uz Vedrana Bajla s kojim sada imam svoj klub. Ares smo otvorili 2018. godine i mogu reći da imamo jedan vrlo respektabilan klub, 150 djece – kaže Marketin koji je i trener reprezentacije za kadete i mlađe kadete, predavač je na Kineziološkom fakultetu za smjer boks, magistrirao je kineziologiju i instruktor je u interventnoj jedinici policije.

– Policijski poziv je životna želja zbog oca, a boksački trener je došlo prirodno, jer sam od malih nogu u tom sportu. Tako se poklopilo i sada potpuno uživam u jednom i drugom.

Marketin je rano morao odustati od natjecanja.

– Prije su se radili EEG testovi i pregledi, oni su vezani uz funkcioniranje mozga. Nikad nisam bio siguran hoću li na tome proći, liječnici su govorili da stanem, ali naravno da ih nisam slušao i jednom su rekli da je gotovo. Bilo je jako teško u tom razdoblju jer sam živio za to i u jednom trenutku sve se ugasilo. Nakon godinu-dvije sam krenuo u trenerske vode i to me diglo.

Predrasude

Gotovo je nemoguće nabrojiti količinu predrasude s kojima se svi koji treniraju boks moraju nositi. Aresovci su zato krenuli s misijom razbijanja toga svega u društvu, što je vjerojatno najteži mogući zadatak.

– Ovo je savršen sport za izbijanje negativne energije i frustracije koja se skuplja kroz školu, pa i kroz kuću. Često se događa da djeca ne znaju izbaciti to iz sebe i onda se nažalost događaju stvari kakve se događaju. Kad s takvim problemima dođu na boks, to izbace iz sebe na vrećama ili na fokuserima i to je to. Poanta je usaditi svima u glave da boks može relaksirajuće djelovati na osobu.

Ove godine Ares je organizirao dva velika događaja, u travnju Memorijalni turnir Damir Zrilić i početkom run na međunarodno natjecanje u Dragama, gdje se okupilo više od tisuću ljudi.

– Usavršavamo se stalno, idemo po cijelom svijetu, učimo i radimo na sebi kako bi naša djeca što kvalitetnije napredovala. Najvažnije je da treneri djecu doživljavaju kao svoju. Boks je lijep, ali jako opasan sport i problem nastaje kada dijete dođe u »krive ruke«, ono može postati nasilno i biti problem za zajednicu. Ako dijete dođe u ruke normalnog trenera, bit će smirenije, staloženije i pomoći žrtvama nasilja, a ne poticati ga.

U Aresu su uspjeli srušiti jednu predrasudu.

– Većina djece kod nas je iz normalnih, funkcionalnih obitelji i to su djeca koja nisu sklona nasilju. Zna se dogoditi da dođe dijete koje je sklono, međutim ako se ne prilagodi vrlo brzo otpada jer ga ekipa odbaci. Fokus u ovom sportu je razgovor. Svi treneri u klubu razgovaraju s djecom, no ja to radim malo drugačije. Smatram i da roditelji kada znaju da šalju svoje dijete jednom policajcu, ima veće neko značenje nego nekome drugome.

Razvijanje svijesti

Između »ludog« trenera i »normalnog« trenera, kako ih je Marketin nazvao, tanka je granica.

– Ja kao trener, odnosno svi treneri u bilo kojem sportu, su uzori djeci koju treniraju. Imamo puno veći utjecaj na djecu, nego roditelji. Mi smo partneri u odgoju. Onako kako se ja ponašam u javnosti, na društvenim mrežama, na treningu ili bilo gdje, to sve »moji« klinci upijaju. Tu je najveća razlika između dobrih i loših trenera. Iako nisam čovjek od izlazaka, znam otići tu i tamo na neku večeru, popiti piće, što je normalno. Često se onda zna dogoditi da me netko od djece iz kluba vidi, pa se dođe javiti i slično i ne mogu sebi dopustiti da me vide u nekom lošem stanju ili nešto. Uz to stupanj školovanja igra ogromnu ulogu. Drugačije je kada se dijete pošalje magistru kineziologije, a drugačije nekom samoukom treneru, bez obzira na iskustvo i znanje koje ima. Socijalno-pedagoški pristup djeci je iznimno bitan – objasnio je Marketin.

O opasnostima boksa ne treba trošiti riječi. Sva djeca koja godinama treniraju postaju izrazito jaka, no ako se napravi dobar pristup i uloži vrijeme u njihov razvoj, ne i opasna po zajednicu.

– Najmanje se »dobiva« kroz igru, no pravi zadatak dolazi kod dječaka koji su u pubertetu i to zahtjeva drugačiji pristup. Poanta je puno razgovarati s njima. Upozoravamo ih na sve što se može dogoditi u društvu i ako naprave nešto loše, da znaju da nisu napravili to loše samo sebi, nego i roditeljima, obitelji, trenerima klubu. Kodeks ponašanja se zna, stalno ih pritišćemo i upozoravamo na to i otkad postojimo nikada nijedan naš boksač nije sudjelovao u nikakvoj tučnjavi, jer znaju posljedice. Djeca i mladi koji se natječu su vrlo razvijeni i netko tko bi ih napao na ulici ne bi se dobro proveo. Međutim, oni su svjesni svoje snage i da se stvarno dogodi neka gotovo nemoguća situacija da moraju udariti nekoga, nitko ne bi udario sa 100 posto. Sve je stvar u glavi i u konstantnoj komunikaciji s njima, oni su naučeni kako prepoznati nasilje i kako ga zaustaviti.

Foto: BK ARES

Dugogodišnji proces

Proces je u svakom sportu od iznimne važnosti. Iznimno nadareni sportaši rađaju se eventualno jednom u generaciji, tako da je potrebno uložiti puno vremena kako bi djeca razvila puni potencijal.

– Jako je bitno naučiti i djecu i roditelje, ali i nas trenere, kako »pričekati« sportaša. Imamo u klubu Andreasa Baričevića, za kojeg smatram da će ako ostane u boksu biti blizu Filipa Hrgovića. On je otkako je došao u boks bio mekan, ali sada s 15 godina je počeo čvrsnuti i izgleda nevjerojatno moćno. Bilo je puno poraza i suza, ali počelo je sjedati na svoje mjesto. Povjerenje između njega, mene i njegovih roditelja cijelo vrijeme traje i to je ključ. Ako pukne jedan od tih kotačića, gotovo je. Isto tako je i Luka Bukvić, imao je 15-20 poraza i dvije-tri pobjede. Govorili smo roditeljima i njemu da će njegovo vrijeme doći, vjerovali smo si i što sad imamo, dvostruki uzastopni prvak Hrvatske za mlađe seniore i najbolji boksač na PH za sve uzraste. Netko će doći prije, netko kasnije, no potrebno je žrtvovati se – ispričao je Marketin.