Na današnji dan prije 38 godina košarkaši Zadra srušili su prvaka Europe: 'I danas nas prolaze trnci...'

Uvijek kada dođem u stare Jazine ja se sjetim one divne godine, 86. pamtit ćemo svi, ajmo sada sve ponoviti! I dandanas navijači Košarkaškog kluba Zadar ne prestaju zazivati dan u kojem je prije točno 38 godina ispisana jedna od najljepših sportskih priča uopće, a kamoli kada je u pitanju Grad košarke.

Taj 26. travnja 1986. godine bio je dan kada su sve oči i uši stanovnika »Starog kontinenta« bile uperene prema tadašnjem SSSR-u, tj. današnjem ukrajinskom Černobilu gdje se dogodila eksplozija reaktora nuklearne elektrane te je ozbiljno zaprijetilo širenje radijacije nad velikim dijelom Europe, no to nimalo nije zabrinjavalo građane Zadra koji su se tog dana potpuno neočekivano našli u sveopćem deliriju, opijeni nevjerojatnim sportskim dostignućem njihovog voljenog kluba. Da, baš poput atomske bombe odzvonila je jedna od najvećih i najzanimljivijih utakmica u povijesti košarke na prostoru bivše države u kojoj su se s jedne strane našli aktualni dvostruki prvaci Europe i neustrašivi sastav koji je s klupe predvodio Vlade Đurović. Srpski strateg koji je tri godine prije donio naslov i jednoj Šibenki, uspio je nadmašiti taj doseg sa Zadrom uspevši ga na najviši tron, iako su šanse momčadi iz Jazina za takvim pothvatom bile izražene, ne u postocima, već u promilima.

Ražanj i zec

Zadrani su na kraju finalne majstorice koja se igrala dugih 50 minuta ostvarili rezultat ravan svjetskom čudu, svladavši strašnu momčad Cibone predvođenu košarkaškim Mozartom Draženom Petrovićem sa 110:111. Protiv sastava Željka Pavličevića koji je bio neprikosnoven ne samo u najjačoj ligi na svijetu nakon NBA-a, već i u Europi, a to će najbolje oslikati podatak da »Vukovi« nisu izgubili na svom parketu duge tri godine ili točnije 1137 dana, sve do tog 26. travnja koji je označio kraj fenomenalnog niza, a donio toliko radosti stanovnicima Donatovog grada. A do tog dana koji se baš poklopio i s 41. rođendanom KK Zadar, nije ništa ukazivalo na to da će Đurovićeva momčad koja se našla u koži biblijskog Davida postati epska družina koju će teško koja druga uspjeti nadmašiti, a evo 38 godina kasnije svjedoci smo da joj se nažalost nitko nije ni približio.

U Ledenoj dvorani Doma sportova Zadrani su protiv sebe imali ne samo najjaču košarkašku momčad u Europi, već je protiv njih bilo i 12 tisuća domaćih navijača koji su bili spremni na veliku proslavu, odavno pripremljenu od strane kluba s Tuškanca. Proslava dvostruke krune, kontinentalne i nacionalne, bila je isplanirana do najsitnijih detalja, a da je tomu tako najbolje je potvrdila druga utakmica finalne serije koju su Cibosi tankirali izmišljenom ozljedom Dražena Petrovića kako bi se završni bis jedne od najuspješnijih momčadi svih vremena tog kluba dogodio pred njenim navijačkim auditorijem. Ipak, priča s ražnjom dok je zec još u šumi ostavila je »Vukove« nasukane nakon 50-minutne bitke pod obručima koja je na koncu slavodobitno pripala Zadranima, a način na koji su to postigli još i više je potencirao erupciju, euforiju, delirij, ludilo… koje je zavladalo te noći od Masleničkog mosta pa sve do Narodnog trga gdje je doslovno cijeli Zadar dočekao svoje veličanstvene junake.

FOTO: MUZEJ ZADARSKE KOŠARKE

Popova praćka

Cibona koja je u svojim redovima, pored neponovljivog Dražena, imala iznimno moćnu igračku mašineriju u liku Mihovila Nakića, Danka Cvjetičanina, Zorana Čuture, Franje Arapovića, Svena Ušića i drugih, nije ni sanjala da će joj se u toj trećoj finalnoj utakmici odviti scenarij doslovno preslikan iz Zone sumraka. Za njihove pojmove slabašni Zadar nije imao šanse zaprijetiti ni u teoriji, a svjesni su bili Zagrepčani uoči podbacivanja lopte s centra da se šalom moglo sve riješiti u drugoj utakmici u Jazinama, no prepotencija, bahatost ili ljepše rečeno podcjenjivanje pokazali su se presudnom barijerom da i potpuno zaokruže svoju dinastijsku vladavinu sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Negdje na polovici drugoga poluvremena Cibona je imala 11 koševa plusa i činilo se kako je borba između Davida i Golijata riješena, no David je mislio drugačije te je nakon gotovo 30-minutnog eskiviranja udaraca moćnog protivnika ipak uspio pronaći svoju praćku u liku Petra Popovića koji je do tog trenutka bio bez ubačaja, da bi onda do završetka okršaja zatrpao Cibonin koš s 35 poena.

– U četvrtoj minuti nastavka trener me pozvao i rekao: »Slušaj, 20 godina igraš košarku, imaš troje djece, ništa nisi osvojio. Što ćeš im pričati jednoga dana? Igraj, daj sve od sebe, napravi nešto.« Psihološki me potpuno rasteretio. Kada sam pogodio prvu tricu, otvorilo se i do kraja je sve ulazilo – opisao je Pop što ga je transformiralo iz tragičara do junaka nad junacima nevjerojatne sportske priče, no ne bi se najubojitiji zadarski šuter ni našao u toj poziciji da nije bilo ogromnog doprinosa svih mu suigrača. U toj poduljoj fili na prvom mjestu je svakako zadarski Grizli Veljko Petranović koji je uz 26 postignutih poena ostao najviše zapamćen po legendarnom bacanju za loptom preko zapisničkog stola gdje se našla i staklena boca Jamničke, no srećom pao je Veljo prije boce na beton pored stola i izbjegnuo krhotine stakla. Što reći za »triple-double« Stojka Vrankovića koji je uz 19 poena i nevjerojatna 22 skoka podijelio čak 11 »banana«, pa i obola Ante Matulovića s 14 koševa, dok se ne smije zaboraviti ni ritam-mašina zadarskog sastava Darko Pahlić koji je u 14. minuti napravio najveću uslugu svojim suigračima namjestivši se na lakat Franje Arapovića i tako izbacio jedinog pravog centra domaćih iz igre.

– Bili smo ispod koša i nešto sam »čačkao« oko njega te je on zamahnuo laktom. Udario me, a ja sam se odmah bacio na pod i po licu razmazao krv koja je bila na unutrašnjoj strani usnice. Instinktivno sam reagirao, a sudac ga je isključio čim je vidio krv. Bio je to jako bitan detalj u čitavom spletu okolnosti, a Dražen je na koncu poludio na Franju – objasnio je svojevremeno Pahlić strateški potez koji je pogurao Zadar prema napetoj završnici majstorice koja je na kraju otišla u dva produžetka. A na 45 sekundi prije kraja Zadar je imao vodstvo 111:108, nije zabio više do kraja utakmice, no nije ni Cibona izuzev posljednjih sekundi u kojima je Nakić promašio tricu za treći produžetak, a lopta je došla u ruke Joška Vukičevića kojeg su Popović i Vranković pustili da zabije utješni posljednji koš na utakmici.

FOTO: ZVONKO KUCELIN/ARHIV ZL

Navijačko ludilo

Slavlje koje se zakotrljalo od tog trenutka i potrajalo do sljedećeg jutra u Zadru zaslužilo je poseban tekst, a malu crticu svega toga dao je Pahlić u svom opisu dočeka na Masleničkom mostu i ludilu koje je opilo mase ljudi na Narodnom trgu i Kalelargi.

– Naš doček te 1986. godine bio je spontan i zato je svima ostao u posebnom sjećanju. Jedan navijač me nosio na ramenima i kada sam mu rekao da me spusti samo mi je kazao da ga ne »pilam« jer će on tako imati što pričati svojoj djeci. Na kraju me skoro dva sata nosio kroz grad i dao mi do znanja da je moje samo da mu budem na ramenima i uživam. Tih dana u Zadru nije bilo nesretnog čovjeka i to je najveća vrijednost našeg naslova. Neopisivo mi je drago što sam bio dio te povijesti jer je ona ostala za vijeke vjekova u meni i mojoj obitelji – prisjetio se jedan od junaka zadarske pobjede koja iako ulazi u peto desetljeće ne blijedi i ostaje i dalje kao svjetionik u olujnom moru teške hrvatske košarkaške zbilje u najmodernijim vremenima. Ta stara vremena koliko god bila arhaična, demode i teško uklopiva u današnje vrijeme ubrzanog života i digitalizacije ne mogu poništiti činjenicu da se puno bolja košarka igrala onda nego danas. Za to nema boljeg dokaza od čak 12 tisuća gledatelja u majstorici 1986. koja je zaključena s 221 košem. To se sigurno može nazvati radostima loptanja pod obručima.

FOTO: MUZEJ ZADARSKE KOSARKE

Motivacija pečenom janjetinom

Da bi uopće došli u priliku parirati neprikosnovenoj momčadi Cibone košarkaši Zadra su morali odigrati savršenu utakmicu, a to je pak bio specijalitet velikog motivatora Vlade Đurovića.

– Uspio sam motivirati igrače tako da smo odigrali najbolju utakmicu koja se može zamisliti. Cibona je igrala jako dobro, ali mi smo jednostavno letjeli terenom. Igrali smo iznad naših mogućnosti, svaki igrač dao je sto posto, što je praktički nemoguće izvesti u jednoj utakmici. A imali smo i korektno suđenje. Svi koji su ušli pružili su svoju najbolju igru i samo na taj način smo mogli pobijediti takvog protivnika – kazao je veliki general bitke 1986. godine, a detaljniji opis nekih od metoda galvaniziranja svlačionice srpskog stručnjaka predočio je mozak tadašnjeg Zadra Darko Pahlić.

– Trener nam je donio nogometnu loptu kako ne bismo razmišljali o pritisku finala, pa smo umjesto košarke na posljednjem treningu uoči puta u Zagreb igrali mali nogomet. Još jedna crtica koja otkriva puno toga datira sa samog dana utakmice. Bili smo smješteni u Lučkom i umjesto laganog ručka s lešim mesom kakav je uobičajen prije susreta, Đurović je naručio janjetinu i rekao nam da se dobro najedemo, malo odmorimo i nakon toga pobijedimo Cibonu.