Predstava koja nas suočava s vlastitom prolaznošću

U Koncertnoj dvorani braće Bersa Kneževe palače premijerno će se izvesti “Kronika nestajanja”, predstava Maruške Aras i Lucije Matković. Predstava se do sad izvodila u Mjesnom odboru Voćarska u Zagrebu, a zadarska publika će 26. ožujka u 20 sati imati priliku s glumicama pozabaviti se temom starenja, prolaznosti i gubitka. Što nam donosi predstava, te što je prethodilo stvaranju ovog komada koji progovara o svima bitnoj temi, razgovarali smo s autoricama koje su se započele svoju suradnju nakon što su se upoznale na dramskoj grupi.

– Lucija i ja smo se upoznale na mojoj prvoj dramskoj grupi pod vodstvom Ane Paške. Meni su to i dalje jedna od najljepših iskustava u kazalištu. Ako barem malo znate Anin rad možete samo zamisliti koliko je to bogato iskustvo bilo za nas. Kad je grupa prestala postojati ja sam nastavila ići na neke druge dramske koje su bile dostupne u Zadru i kad sam završila srednju upisala sam Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu gdje sada radim kao vanjski suradnik umjetnički asistent u klasi Borne Baletića. Lucija je pretprošlo ljeto rekla da se planira preseliti u Zagreb i tada se začela ideja da radimo nešto zajedno. Ovo je prvi put da radimo skupa u profesionalnom projektu, kazala je Aras dok je Matković dodala da im nije bilo ni na kraj pameti da će se zajedno baviti temom nestajanja.

Foto: Osobna arhiva

Nova znanja i vještine

– Da, kroz razgovor i prisjećanje na prekrasna iskustva s Aninih dramskih radionica shvatile smo da želimo opet nešto kreirati zajedno, ovog puta s novim različitim znanjima i vještinama koje smo tijekom godina stekle, i ako nam se posreći možda napraviti predstavu zajedno. Nakon što sam završila studij glume, lutkarstva i neverbalnog teatra u Osijeku preselila sam se u Zagreb i nedugo nakon toga krenule smo u našu avanturu. Tad nam nije bilo ni na kraj pameti da će se naša predstava baviti temama kojima se bavi, istaknula je Matković.

Kako je već rečeno, tema predstave je starenje, prolaznost i gubitak. Autorice su istaknule kako se predstava temelji se na odnosu majke i kćeri i govori zapravo o iskustvu koje svi imamo ili ćemo imati. Propituje ljudsku grubost i neosjetljivost prema najbližima te krivnju zbog istog, ali i poziva na prihvaćanje, nježnost i oprost samima sebi.

Foto: Osobna arhiva

– Obje se izmjenjujemo u ulogama žene, žene kao majke i kao kćeri. Zapravo zauzimamo određene pozicije i zastupamo lica kako bismo ispričale univerzalnu priču, kazala je Aras objasnivši kako su došle do te teme.

– U početku procesa smo puno razgovarale, pokušavale improvizirati, ali uvijek bi se vratile na razgovor i s vremenom se iskristaliziralo da se stalno vrtimo oko tema prolaznosti, smrti, starosti, gubitka i sl. Obje smo nedugo prije početka rada izgubile bliske osobe. Lucija je počela raditi kao klaun doktor, u bolnicama s djecom, ali i u domovima za starije i tako smo odlučile baviti se tom temom. Tek nakon nekoliko mjeseci istraživanja i rada odlučile smo koristiti dijelove iz romana na kojima se temelji predstava, kazala je Aras.

Stvaranje ovog djela, bilo je kako kažu autorice na neki način katarzično, a zahtijevalo je međusobno povjerenje.

Emotivni naboj u predstavi

– Meni je to bilo sasvim prirodno i u tom trenutku vrlo potrebno. Kroz rad na ovoj predstavi uspjela sam kanalizirati svoju tugu i po završetku procesa osjetila sam da sam razvezala neki čvor u sebi. A po dojmovima publike vidim da je taj emotivni naboj ostao zabilježen u predstavi. Starenje je svuda oko nas, naši bližnji stare, mi starimo i ostarjet ćemo, svi ćemo umrijeti i ja ne vidim razloga zašto ne pogledati u to. Bavljenje time pomaže nam da to prihvatimo i zavolimo. Također, meni je bavljenje tom temom produbilo empatiju što mislim da je vrlo važno, a nadam se da takav efekt ostavlja i na gledatelje, kazala je Aras.

– Da bismo mogle govoriti o tako velikoj temi i graditi predstavu o njoj, morale smo propitkivati teren naoružane nježnošću i strpljenjem, kako same prema sebi, tako i jedna prema drugoj, ali i prema samim problemima koji progovaraju kroz tekstove koje smo odabrale. Režiju i dramaturgiju same smo radile, što je zahtijevalo apsolutno povjerenje jedne u drugu, kao i zajedničku vjeru da ćemo uspjeti u našem naumu. Također, kroz cijeli proces i naša se percepcija prema starosti promijenila, što nas je beskrajno obogatilo, kazala je Matković.

Foto: Osobna arhiva

Također, istaknula je kako je cilj bavljenja ovom temom bilo progovaranje i osvještavanje, jer tema nestajanja i starosti je tema koja je na “odgodi”.

– Kroz rad u Crvenim nosovima kao klaundoktor primijetila sam koliko je divno kada uspijemo kroz humor i smijeh donijeti radost i probuditi nadu onima kojima je najpotrebnije. Jedno od područja našeg djelovanja je rad u domovima za starije, gdje sam se “oštrije” susrela s pojmovima kao što su starost, demencija ili smrt. Nastavila sam se dodatno educirati upravo u smjeru rada s osobama oboljelim od demencije i shvatila da živimo u društvu koje često starije osobe, namjerno ili nenamjerno, stavlja negdje daleko, na marginu. Pokušavamo ne razmišljati o mogućem odlasku naših roditelja, baka, djedova ili nas samih u dom, o tome se misli i govori kada i ako dođe vrijeme. Kao da se ne želimo susresti s onim što donosi starost, ili kao da se podrazumijeva da starost nosi sa sobom nekakvu vrstu odbačenosti, neprimjetnosti i nevidljivosti. To je tema koja je “na odgodi”, o njoj se govori isključivo ako dođe vrijeme za nju. A svi mi putujemo prema starosti… Razlog zbog kojeg sam htjela raditi predstavu koja se bavi ovom temom i svime što ona nosi je upravo progovaranje i potencijalno osvještavanje svih stvari koje sam nabrojala, kao i nada da će se percepcija i odnos prema starijima promijeniti. Ako i samo jedna osoba iz publike nazove svoju baku s kojom se nije dugo čula, razmjeni s njom koju riječ, to je pobjeda, uz osmijeh govori Matković.

Spoj književnih tekstova

U predstavi autorice koriste dijelove tekstova Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Daše Drndić i Georgija Gospodinova. Dijelovi su to koji progovaraju upravo o onome o čemu su autorice razmišljale stvarajući ovo djelo.

– Kad smo pročitale “Nevidljivu ženu” i druge priče Slavenke Drakulić obje smo uočile da ona govori točno o tome o čemu smo mi htjele govoriti. Čitajući i prikupljajući tekstove ispostavilo se da su nam najbliže Slavenka, Daša i Dubravka, a onda se tu još našao i Georgi Gospodinov, kojeg je Maruška igrom slučaja čitala to ljeto i izvukla neke misli koje su zaokružile cijelu stvar. On je kao zalutao u tu koncepciju, a zapravo je unio jedan dječački zaigrani sloj koji dodatno obogaćuje predstavu, kazala je Matković.

– Osobno volim u kazalištu i gledati i koristiti književne tekstove. Način na koji pisac/spisateljica koristi jezik i oblikuje rečenicu meni daje snagu i oplemenjuje me, a samim time, vjerujem, i predstavu. Mislim da koncentriran gledatelj može čuti razliku u tekstovima, meni je zanimljivo kako me interpretativno na različite načine pokreću različiti pisci. Recimo dijelovi koji su iz Dašinog romana mi uvijek daju neku dozu drčnosti i grubosti, ističe Aras.

Kako je rečeno, predstava se do sad izvodila u Mjesnom odboru Voćarska u Zagrebu. U cijelom projektu imale su pomoć i svojih suradnika, a to su Ivana Starčević i Marko Levanić koji su radili glazbu na predstavi, Martin Šatović je tehničar i light designer, zatim Barbara Miše koja je radila plakat za predstavu, a Juraj Aras je producent predstave. Autorice su istaknule kako većina publike vrlo emotivno reagira na predstavu te su pozvale i zadarsku publiku da s njima propitkuju temu nestajanja.

– Zapravo, iznenadilo nas je koliko ljudi budu dirnuti. Osim tema koje predstava otvara, za one koji ne vole čitati ovo je izvrsna prilika da konzumiraju kvalitetnu književnost bez da moraju išta raditi osim doći na predstavu, a za one koji vole, još jedan korak dalje, kazala je Matković.

Dijelovi teksta iz predstave

“Ljudska tijela vole se grliti. Ako slučajno naiđete na preživjelo ljudsko biće, široko rastvorite gornje udove i lagano ga obavijte. To će ljudskom biću donijeti veliko smirenje.”

G. Gospodinov, “Fizika tuge”.

“Zašto nam majke ne govore o tome kako se tijelo s godinama mijenja, kako se ljepota srozava? Je li starost samo neprekidni niz poniženja koji prati sve veća ravnodušnost?”

S. Drakulić “Nevidljiva žena i druge priče”.