ponedjeljak, 15. srpnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

27 C°

Institucija

Bez KLZ-a nema umjetnosti, glume ni kulture u Zadru

Autor: Nikolina Lucić

22.03.2023. 19:33
Bez KLZ-a nema umjetnosti, glume ni kulture u Zadru

Foto: Kazalište lutaka Zadar



U povodu Svjetskog dana kazališta za djecu i mlade i Svjetskog dana lutkarstva, 20. i 21. ožujka Kazalište lutaka Zadar i ove godine priprema bogat program – predstave za organizirani dolazak vrtića, lutkarska radionica, predstava za građanstvo, te prikaz dviju knjiga – monografije Abdulaha Seferovića »Što je Zadar bez Kazališta lutaka« i znanstvenog prikaza Teodore Vigato »Zadarsko lutkarstvo za 21. stoljeće«. Dok Seferović u svojoj monografiji sintetizira sve najvažnije trenutke našeg kazališta u razdoblju od 1952. – 2018. godine, Vigato sa znanstvenog stanovišta kao teoretičarka lutkarstva promatra razvoj lutkarstva i nove trendove u 21. stoljeću.


Seferoviću, poznatom zadarskom novinaru i korničaru KLZ-a, ovo je treća monografija. I dok je u prvoj, nastaloj u povodu 45. godišnjice Kazališta lutaka Zadar »Lutkari svete Margarite« iz 1997. godine dao pregled najznačajnijim događanja u zadarskom lutkarstvu, u drugoj monografiji samo pet godina kasnije »Kositreni vojnici hrvatskog lutkarstva« iz 2001. godine napravio je izbor novinskih članaka o predstavama u pedesetogodišnjem djelovanju Kazališta lutaka Zadar. Osim što se istaknuo kao novinar, on je prije svega bio glumac, pa čak i redatelj, te ga je izlet u lutkarstvo nekako predodredio da piše monografije Kazališta lutaka Zadar. Vigato pak već godinama kao znanstvenica proučava sve tehničke i umjetničke mijene u lutkarstvu i njihovu primjenu u KLZ – u.


Umjetnička institucija


Početak djelovanja Kazalište lutaka u Zadru vezuje uz Gatarinu školu kad su na repertoaru Zadarskog kazališta lutaka, ali i na ostalim hrvatskim lutkarskim scenama nakon Drugog svjetskog rata, bili zastupljeni uglavnom hrvatski autori s predstavama namijenjenim isključivo djeci i s jasno izraženim didaktičko – moralizatorskim tonom. Osnovno poetsko načelo bilo je preslikati glumačko kazalište što izrijekom spominju lutkarski teoretičari Paitoni u Zadru i Rabadan u Zagrebu. Novi estetski izričaji otvaraju prostore originalnijem lutkarskom izrazu pa se u tom smislu na zadarskoj lutkarskoj sceni izdvajaju Luko Paljetak i Edi Majarona, zatim Zlatko Sviben i Milena Dundov koji u drukčijem čitanju tekstova brišu oštre granice između lutkarskih predstava za djecu i za odrasle. Kao posebnost zadarskog kazališta lutaka ističe predstave za odrasle u kojima dominantno mjesto zauzimaju teme iz starije hrvatske književnosti.




– KLZ je jedno od najpoznatijih lutkarskih, ali i kazališnih kuća općenito u Hrvatskoj. Svoju su umjetničku i scensku prepoznatljivost gradili prateći suvremene trendove u lutkarstvu uprizorujući neke od najpoznatijih svjetskih i domaćih komada. Osim predstava za djecu, koji i dalje nose najveći dio svog opusa, tijekom godina su se afirmirali i predstavama za odraslu publiku, što ih izdvaja u odnosu na druga lutkarska kazališta i stavlja u jedinstven umjetnički kontekst, kazala je Vigato, ističući poznatu uzrečicu velikog Luke Paljetka da je svaka dobra predstava za djecu dobra i za odrasle.


Kazalište lutaka Zadar, Iva Perinčić


– Kao teoretičarka lutkarstva na primjeru njihovih predstava 21. stoljeća, koje se ipak ne događaju odvojene od povijesti institucije KLZ- a, kroz tri različita poglavlja pišem o modernoj lutkarskoj umjetnosti. Prvi je dio knjige posvećen velikanu Luki Paljetku, koji je obilježio hrvatsku glumačku i lutkarsku povijest, a napose povijest KLZ-a, kazala je Vigato, koja je o Paljetkovu utjecaju i radu u KLZ-u već pisala u znanstvenom članku »Paljetkovi lutkarski tropi«, gdje je istaknula da je Luko Paljetak u Kazalištu lutaka Zadar radio kao glumac, redatelj i dramaturg.


Paljetkov utjecaj na KLZ


– U redateljskim i teorijskim razmišljanjima o lutkarstvu polazio je od metafore tvrdeći da je u dnu svake metafore zapravo nešto što je za lutkarsko kazalište presudno, a to je slika, čitamo u njegovoj knjizi Lutke za kazalište i dušu u kojoj je sakupio svoja razmišljanja o teoriji lutkarstva. Lutkarsku predstavu shvaćao je kao sukcesiju slika povezanih nekom određenom niti, a iz te sukcesije slika dobio je jukstapoziciju slika, što u biti nije ništa drugo nego sam nukleus metafore. Tajanstvenost glumca i lutke obavija metaforika, smatra Paljetak, a riječ koju izgovara lutka samo je kopula između više razina smisla što ih lutka-biće realizira u prostoru slobode ograničene samo logikom sudara metafora. Kazalište lutaka je podignuto na razinu koja nije samo razina sjecišta globalnog znakovlja, nego polje sjecišta metaforičkog grozdovlja. Polazište redatelja lutkarskog teksta svakako jest ukupnost i raznolikost metaforičkih polja, napisala je tada Vigato.


Drugi dio knjige posvećen je glumačkim i lutkarskim metodama korištenima u predstavama KLZ-a, a treći i posljednji dio, koji je napisala zajedno s Matijom Vigato bavi se budućnošću KLZ-a.


– Kazalište prati moderne lutkarske i kazališne trendove, te kroz eksperimentiranje i korištenje modernih tehnologija otvara vrata novim lutkarskim metodama i predstavama, pojasnila je Vigato koju smo upitali i za mišljenje o Seferovićevoj knjizi »Što je Zadar bez Kazališta lutaka«, čija je recenzentica.


– Abdulah u svojoj trećoj monografiji o KLZ-u svojim tipičnim novinarskim stilom daje presjek svih najvažnijih događaja u povijesti Kazališta. Razvoj, utjecaj i uspjehe Kazališta podijelio je po etapama, te daje kroničarski pogled na instituciju i utjecaj KLZ-a. Izdanje je dvojezično, te je izuzetno lijepo ilustrirano, a posebnu pozornost pridaje 21. stoljeću i kultnim predstavama koje su ga obilježile, zaključila je Vigato.


Gdje bi grad bio bez lutkara


Kako je u svojoj recenziji Seferovićeve monografije napisao Živko Nižić »autor je vrlo visoko uzdigao zadarsko lutkarstvo ponudivši ga kao simbol najvećeg dometa gradskog kulturnog prepoznavanja, istodobno i kao središte iradijacije koja je obasjala, preplavila i prelila se preko domaćih međa i obzora«.


– Svojim umjetničkim identitetom, Kazalište lutaka postalo je distinktivna paradigma na nacionalnom obzorju, komparativno konkurentno na najširim koordinatama zemaljskog atlasa, napisao je Nižić.


Seferović ovu monografiju počinje svojevrsnom posvetom onima koji su začeli Kazalište lutaka Zadar i piše kako, kad je skupina entuzijasta, 1. siječnja 1952. godine, prvi put u Jazinama izašla u javnost s lutkarskom predstavom Nazorove »Crvenkapice«, nitko nije slutio u kakvu su se pustolovinu upustili. Njihova predstava za tzv. Dan dječje radosti prerast će u ikonu na oltaru kulta animacije.


– S njom zadarski lutkari još uvijek, početkom svake sezone obnavljaju zavjet da su lutkari i da će lutkarima ostati, sukladno svim promjenama lutkarskog identiteta. U posve devastiranu gradu nije bilo jednostavno pronaći dvoranu. U tome je novoosnovano kazalište imalo rijetku sreću, jer je zgrada Fiskulturnog doma na atletskom stadionu bila tek djelomično oštećena od bombardiranja, a neposredno pred sam rat građena je isključivo za društveni i sportski život mališana, napisao je Seferović, a nama je kazao da je izdanje temeljio dijelom na egzaktnim podacima, a dijelom na vlastitim uspomenama kao dugogodišnjeg kazališnog kroničara od 1955. godine.


– KLZ je izniklo kao feniks iz ruševina i upravo sam zato monografiju nazvao »Što bi Zadar bez Kazališta lutaka«. Bez KLZ – a nema kulture, umjetnosti i glume u Zadru, jer njega je osnovala neponovljiva skupina entuzijasta u iznimno teškom vremenu kako bi svojim sugrađanima, a napose djeci, olakšala i uljepšala tešku svakodnevicu, kazao je Seferović, dodavši da KLZ svojim predstavama glumački i umjetnički identitet Zadra pronosi cijelim svijetom.



Koliko su god stariji lutkari ljubomorno čuvali svoje znanje o lutkama, skrivali ga iza paravana kao izvođačku tajnu, nešto kao posvećenost u misterij, toliko je to u Zadru ipak bila samo poza. Sve do pojave Branka Stojakovića nitko praktički nije ništa znao o lutkarskoj tehnologiji i terminologiji, a i on je tek tada počeo učiti.


– Lutka je bila ono što je iz Zagreba poslao Željan Markovina, a pojam likovnoga smisla predstave uopće nije postojao. Umjesto toga slijepo se vjerovalo i druge uvjeravalo kako nije uputno u jednoj predstavi miješati različite tipove lutaka, napisao je dalje Seferović, ističući kako uvijek isti tip lutaka i isti autor nisu samo osiromašili lutkarsko nazivlje u Zadru već su doveli i do posebne mistifikacije.


Neponovljivi umjetnici


Dajući pregled najvažnijih povijesnih zbivanja u Kazalištu dalje ističe kako, dok je Bruno Paitoni bio osnivač i prvi ravnatelj Kazališta, dotle Mile Gatara bio redatelj prve predstave i utemeljitelj zadarske lutkarske prakse, a ponad svega kazališni pedagog.


– U razdoblju od 1. siječnja 1952. do konca 1960. godine u Kazalištu su izvedene ukupno 74 premijere, od kojih je Gatara režirao čak 59! Uz to, uprizorio je neke predstave što ih je kao redatelj potpisao Bruno Paitoni; bio je glumac, dramaturg, ponekad čak i scenograf. Drukčije rečeno, držao je u rukama sve izvedbene konce zadarskih lutkara, napisao je Seferović i dodao kako je taj golemi opus s vremenom je nazvan »Gatarina lutkarska škola«, što ne bi trebalo shvatiti kao oznaku neke posebne lutkarske poetike.


– U takvom kontekstu »Gatarina škola« označavala je predstave u kojima su izvođači vladali minimalnim stupnjem animacijsko – glumačke tehnike, a redateljski postupak upućivao na elementarnu organizaciju mizanscene. Na drugoj strani, pak, mladi su lutkari mogli dobiti glumačku poduku jedino od profesionalnih glumaca iz Narodnog kazališta. Gatara je dvadesetak godina, na smiren i nenametljiv način unosio je među zadarske lutkare svijest o umjetničkom karakteru pozornice, profesionalni kazališni etos, duh scenske discipline, elementarne postupke glumačke transformacije, poticao razvitak kreativnih ambicija, istaknuo je Seferović.


«Ribar Palunko i njegova žena« (1989.) i »Judita« (1991.) u likovnoj opremi legendarnoga Branka Stojakovića, a između njih »Muka svete Margarite« (1990.) Mojmira Mihatova (1995.) koji će nastaviti niz »Šumom Striborovom« (1996.), »Planinama« (1997.) i tako sve do danas. U istom onom prostoru sv. Dominika, u kojemu je bljesnula Stojakovićeva Judita, proplamsali su podjednakim sjajem Mihatovljevi »Michelangelo« i »Tvornica čokolade«.


– S »Ribarom Palunkom« i prostorom u sv. Dominiku započinje najzrelije i najblistavije kreativno razdoblje zadarskog lutkarstva. Novu etapu resit će dramaturška orijentacija na djela rane kazališne i književne tradicije, poglavito hrvatske, poraba svih raspoloživih kazališnih poetika i velikih scenskih prostora, čak i otvorenih, a ponad svega nevjerojatna povezanost repertoarne politike sa suvremenim događajima i emotivnim nabojima gledališta, napisao je Seferović u svojom bogatom opusu o jedinom i nezamjenjivom Kazalištu lutaka Zadar.