Zahvala

Dana 10. studenog 2019., u 83. godini života (ali za nas u svakom smislu prerano), našu je obitelj napustio suprug, otac i djed – Šime Tome Peričić. Taj podatak za nas je daleko više od suhe činjenice; razumljivo je da on nadilazi važnost »tužne vijesti« i u mislima i srcima nas – članova obitelji – ali i svih drugih koji su Šimu Tomu poznavali, s njim prijateljevali, profesionalno surađivali.
Dr. Šime Tome Peričić nije bio samo izuzetan obiteljski čovjek koji je brinuo o svakom članu svoje uže i šire obitelji, imajući dragocjenu riječ potpore i ohrabrenja; brinuo je on i o svakom svom sumještaninu u Sukošanu, pogotovo onomu potrebitom, o pojedincu nepravedno zakinutom, o braniteljima, o svojim sugrađanima u Zadru, gradu koji je – malo je reći – obožavao i kojemu je posvetio svu svoju istraživačku i znanstveničku snagu, zabrinut za njegovu sigurnost i sudbinu – bilo u ratu bilo u mirnodopskim, pa i sadanjim prilikama. Dr. Šime Peričić, hrvatski povjesničar, znanstveni savjetnik, neštedimice je darivao svoje ogromno znanje svakom mladom istraživaču-povjesničaru, doktorandu i kolegi; poticao ih je na rad kako bi oni ne samo doprinijeli svojim rezultatima uvidu u povijest Zadra, Dalmacije i Hrvatske u cjelini, već i kako bi osigurali svoje zaposlenje i egzistenciju. Znanje iskusnoga povjesničara nije sebično čuvao za sebe, nego ga je nenametljivo darivao drugima kao istinski humanist i kolega koji je ishode i zaključke znanstvenih istraživanja držao temeljnom misijom povjesničara, bez obzira jesu li to njegova osobna postignuća ili ona koja su plod rada njegovih kolegica i kolega.
Šime Tome Peričić po svojoj je čestitosti, čovjekoljublju te nepokolebljivoj odanosti prijateljima i kolegama – mnogi bi to mogli posvjedočiti – bio izvanserijski čovjek: nevjerojatne intelektualne znatiželje i renesansne obaviještenosti u raznim oblastima znanja i djelovanja, dakle ne samo u djelokrugu svoje struke – od gospodarstva do sporta, od glazbe (i obožavanih mu Zajca i Verdija) do politike i zemljopisa (jer mu je potonji omogućavao »putovati« po svijetu pa i kad Šime za to fizički nije bio kadar); bio je čovjek izrazitoga znanstveničkog poštenja i samozatajnosti; pritom domoljub koji je Hrvatsku držao materom, ali istodobno i kozmopolit koji je itekako bio upućen u strane kulture i baštine cijeneći njihove dosege ako su oni imali za cilj sveopći civilizacijski boljitak te bili temeljeni na čovjekoljublju. »Djelo Šime Peričića ostat će, a s vremenom još više postati, nezaobilazno znanstveno uporište naše historiografije«, napisao je ovih dana očev kolega. Osoba poput Šime Tome Peričića, njegova značaja i utjecaja, neobične skromnosti, blagosti i osjećaja za pravdu, eruditskoga znanja a nadasve poštovanja iskazivana svakom pojedincu – uvjerenja smo – nije svakodnevna pojava u naše doba.
Nama, članovima njegove obitelji, suočavanje s emotivnim gubitkom – tek predstoji. Morat ćemo se nositi s tim da ga fizički ne zatječemo u našem obiteljskom prostoru, za njegovim radnim stolom, u invalidskoj stolici, među bilješkama, knjigama i tuđim disertacijama koje je do zadnjega trena marno proučavao namjeravajući napisati još mnogo toga na svom pisaćem stroju, od kojega nije odustajao, ne obazirući se na dobrobit moderne tehnologije koja bi mu bila omogućila hitrije obznanjivanje vlastitih rezultata rada. Posljednjih godina bio je osuđen na boravak isključivo kod kuće, u Sukošanu, što ga je dodatno ograničavalo u istraživanju i pisanju.
Ne samo da sve to znamo mi, članovi njegove obitelji, već i ostali koji su Šimu Tomu Peričića poznavali. I upravo zbog svega dobroga: susretljivosti, skrbi i sućuti koje su ovih dana nama u obitelji, a posebice našoj mami (s kojom je naš otac 7. studenoga potvrdio bezuvjetnu ljubav obilježavanjem 60. obljetnice braka), izrazili njegovi bliži i dalji rođaci, prijatelji i kolege – želimo svima od srca zahvaliti.
Prošlih desetak godina naš je otac prolazio kroz tjelesnu nemoć koja mu je kao čovjeku slobodarskog duha, lucidnih duhovitosti ali i dostojanstva – itekako smetala. No, mnogi njegovi prijatelji ublažavali su mu tegobe posjetima u Sukošanu, dugim razgovorima, raspravama, prisjećanjem na zajedničke šaljive zgode, smijehom pa i pjesmom u kojoj je on sudjelovao svojim divnim »zoranićevskim« tenorom.
Zahvaljujemo njegovim kolegama i kolegicama iz zadarskoga Zavoda za povijest HAZU u kojemu je kao upravitelj proveo svoje posljednje dane službe: oni su ga redovito nazivali, konzultirali u stručnom smislu te svojim obilascima sokolili, krijepili u fizičkoj slabosti potvrđujući da je on još uvijek njihov, nezaboravljeni i dragocjeni kolega i prijatelj, »barba Šime«.
Hvala djelatnicima zadarskoga Državnog arhiva, gdje je otac proveo veliki dio svoga radnog vijeka, koji su našeg oca do konca voljeli i poštivali te se bez prestanka zanimali za njegovo zdravlje. On im je uvijek, pa i kad više nije bio zaposlenik Arhiva, spremno i nadahnuto bio na usluzi svojim neiscrpnim iskustvom i informacijama o dokumentacijskom sadržaju te zadarske ustanove.
Hvala susretljivim knjižničarima Sveučilišta u Zadru, zadarske Gradske knjižnice a poglavito divnim djelatnicima i djelatnicama Znanstvene knjižnice u Zadru koji su našemu ocu, što je bezbroj dana proveo u njihovoj čitaonici, s ljubavlju i marom učinili dostupnima te slali građu i knjige u Sukošan kako bi on mogao nesmetano raditi i pisati; to se dapače ostvarivalo do zadnjega časa a uoči njegova konačnog odlaska u zadarsku Opću bolnicu.
Hvala mještanima Arbanasa koji ga nisu zaboravili, njegov doprinos istraživanju povijesti toga – ocu posebno dragog – mjesta u kojemu je on u mladosti živio i kojemu je darovao i svoje veliko košarkaško-trenersko znanje.
Hvala poštovanom gradonačelniku Šibenika, gospodinu Željku Buriću, na izrazima sućuti, kao i djelatnicima šibenske Gradske knjižnice »Juraj Šižgorić«; oni cijene doprinos dr. Šime Peričića istraživanju povijesti njihova krasnoga grada (u kojemu je otac dijelom proveo i gimnazijsko školovanje) te su mu pripomogli da se objavi njegova knjiga o povijesti Šibenika, ujedno njegova zadnja knjižna publikacija.
Hvala Upravi Grada Zadra na izrazima sućuti i razumijevanju velikoga značenja rada našeg oca, što je bilo potvrđeno 2003. dodjeljivanjem mu Nagrade Grada Zadra za životno djelo.
Hvala dragomu don Šimi Maroviću, našemu daljem rođaku i priznatom glazbenom stručnjaku iz tatinih voljenih Mravinaca odnosno Splita, čije je stvaralaštvo i djelovanje otac kontinuirano pratio i divio mu se, s kojim je vodio duge rođačke i intelektualne razgovore. Naš otac zacijelo nije mogao zamisliti bolji dar od onoga koji mu je udijelio upravo don Šime – imenjak i rođak: održao je na pokopu našemu tati misu na sukošanskom groblju i pritom mu (za tatu ne bi bilo veće radosti!) – zapjevao.
Posebno zahvaljujemo doktoru Oliveru Perinčiću što je našem ocu požrtvovno dolazio u Sukošan, pa i u najnepogodnijim okolnostima i terminima svoga zahtjevnoga liječničkog posla, a kako bi tati pomogao svojim znanjem i medicinskom stručnošću te mu olakšao tegobe i boli. Hvala ujedno osoblju zadarske Opće bolnice te Zavodu za hitnu medicinu Zadarske županije – na toplini i razumijevanju iskazanima našemu tati.
Hvala posebice očevim nećacima/nećakinjama i sinovcima/sinovicama u obiteljima Peričić, Herenda i Peroš koji su ga nerijetko doživljavali kao svoga drugog oca – a on im uzvraćao očinskom pažnjom i brigom – što su bili uz njega (istodobno i uz našu mamu) do samoga kraja i što će ga s dragošću pamtiti.
Hvala tatinim rođacima i prijateljima koji žive diljem Hrvatske ali i u inozemstvu, poglavito u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Italiji i Njemačkoj, što su se neprestance zanimali za svoga Šimu Tomu, nazivali ga i posjećivali te mu na svaki način iskazivali ljubav, brigu i poštovanje.
Zahvaljujemo zdušno medijima, posebice uredništvu Zadarskoga lista, koji su s pijetetom i razumijevanjem hitro prenijeli vijest o smrti našega oca.
Zahvaljujemo od srca svima ostalima koji su proteklih dana na razne načine bili od pomoći ili uz nas – kroz posjete, telefonske razgovore te izraze sućuti i utjehe upućene usmeno ili brzojavima i pismima, a što nam je od neprocjenjive vrijednosti: time su nam pomagali i još uvijek pomažu nadvladati preteški osjećaj gubitka u prvim danima po odlasku muža, tate i dida Šime Tome.
Ponosni i zahvalni:
supruga Davorka Peričić, kći Helena, sin Branimir, nevjesta Mirjana te unuci Ema i Filip
U Sukošanu, 19. studenoga 2019.