IVICA MARIJAČIĆ, UREDNIK POLITIKE U SASTAVU PRVOG UREDNIŠTVA ZADARSKOG LISTA: “U Zadarskome sam napisao neke od svojih ponajboljih uradaka”

U prvome broju Zadarskoga  lista napisao sam prije 25  godina prvi, danas mislim,  prilično banalan politički  tekst u tabloidnome stilu koji ne bih ni  pamtio da nije riječ o početku jednoga  medijskoga projekta koji, evo, živi četvrt stoljeća. Bio je to tekst o sjednici lokalnoga HDZ-a u Zadru i međusobnoj  prepirci članova najužega stranačkoga  tijela.
 Objavio sam neke potankosti, što je bilo  možda netipično za dotadašnje novinarstvo, ali  pokazalo se uspješnim jer su čitatelji s posebnom pozornošću čitali baš taj tekst, kao što su u  tjednima i godinama  kasnije gutali slične tekstove mnogih autora i medija jer je hrvatsko novinarstvo tada, nakon neslobode u zločinačkoj i  okupacijskoj Jugoslaviji, s velikim zakašnjenjem  poprimalo obilježja zapadnoga pulitzerovskoga  tipa.  
 

Međusobno se izgrađivali
U 25 godina bilo je dosta takvih i drugih tekstova. Pojedinci koji su planirali, stvarali i radili  Zadarski list ostvarili su dosta toga,  ali su i 25  godina stariji. Ja sam iz Zadarskoga lista otišao  davno, oko 2000. godine.  Danas vjerojatno ne  bih pisao takav tekst kakvoga spominjem na  početku ne zato što je tema jedan lokalni stranački ogranak, nego zato što me te tričarije jednostavno odavno ne zanimaju i ne smatram ih  bitnima ni za što.
Ali, u Zadarskome listu napisao sam možda  neke od svojih ponajboljih istraživačkih, analitičkih i informativnih  uradaka. Bila je to serija  tekstova o srpskim ratnim zločinima koje na taj  način nitko do tada nije obrađivao, istraživački  serijal o stradanju Mira Barešića, policijsko-sudski predmeti, analitičko-komentatorski uradci,  sjajni intervjui… Da sam čovjek sklon ponosu,  imao bih za čime posegnuti, ali radije mislim kako smo se Zadarski list i ja međusobno izgrađivali. Zadarski list je u to doba trebao mene,  a ja sam trebao Zadarski list. Zadarski list zaslužan je za ono  što sam kasnije postao i što danas radim, a ja sam, vjerujem, dijelom zaslužan  u onome što je Zadarski list bio tada i što danas  uopće jest.

Strepnje nad opstankom
Od prvoga broja 1994. godine pa dalje godinama sam intenzivno radio kao novinar i, kraće  doba,  kao urednik u Zadarskome listu. Dok smo  bili tjednik, izravno sam svjedočio uspjehu jednoga brzo prihvaćenoga medijskoga projekta i  sama činjenica da je iz tjedna u tjedan rastao  broj čitatelja podgrijavala je, moram priznati,  moj profesionalni i opći ego.
Ali budući  da su ambicije utemeljitelja bila i  veće, Zadarski list je početkom 1998, počeo s  dnevnim izlaženjem, a to je onda postala  sasvim  druga priča.
 Od jednoga solidnog i, koliko znam,  poslovno  postojanoga tjednika dospjelo se u situaciju svakodnevne strepnje nad opstankom jer su ritam,  troškovi, organizacija, broj angažiranih djelatnika  i tehnologija postali drukčiji, zahtjevniji, skuplji, gotovo neizdržljivi u jednoj , ipak, maloj sredini , i s ljudima koji nisu imali iskustva za takvo  što, nisu imali kapitala, nisu imali ništa osim  srca i spremnosti da podnesu sve kušnje jer nisu  mogli odoljeti izazovu da pokažu kako nisu slabiji od ostalih kolega u drugim gradovima koji su već imali dnevne listove i da  naš grad Zadar zaslužuje i dnevni list.

 
Incestuozne veze politike i  novinarstva

Želje su jedno, a stvarnost drugo i uvijek nastaje problem kada akteri izgube  osjećaj za razliku između oblaka i zbilje.  Tako smo se i mi suočavali u počecima  dnevnoga izlaženja s brojnim  teškoćama.  Nije bilo lako, mijenjali su se vlasnici, urednici, novinari, okolnosti…  S obzirom na  sve te mijene, danas bih mogao reći sljedeće:  dobro je da je Zadarski list uopće i preživio četvrt stoljeća premda je kao dnevnik morao cijenu  opstanka plaćati jednom dozom samostalnosti i  slobode, što nije ništa novo jer tu cijenu prije ili  poslije plaćaju svi tržišno neodrživi projekti.  
  Situacija s medijima je u cjelini teška,  u posebnoj velikoj krizi su tiskani mediji  kako zbog  poplave elektroničkih medija , tako i zbog nezainteresiranosti  ili zasićenosti publike koja u  naivnoj vjeri da bježi od manipulacije izbjegava  čitati bilo što, a prvo tiskane medije.  U tome  sam poslu pa stjecajem okolnosti znam kolike  su prodane naklade pojedinih novina i mogu samo reći da su to zapravo porazni podatci.  No  zahvaljujući jednoj vrsti incestuozne veze između politike i novinarstva mnogi će mediji i  dalje vegetirati,  i dalje će promatrati kako politika proizvodi pa onda opravdava pokvarenost  svijeta i uzalud  izbjegavati suočenje s istinom  da ovaj svijet nikako ne uspijevaju popraviti.  
   Koliko god mi je drago da sam bio dio početne  ekipe koja je osnovala i uspostavila Zadarski  list,  danas s vremenske distance mogu reći da  mi je još draže što sam izišao iz te priče relativno rano poslije višegodišnjega iskustva tijekom  kojega sam davao sve od sebe da projekt uspije.  Promijenio sam sedam redakcija i uvijek sam  odlazio nemajući rješenje za buduće radno  mjesto, ali neko vrijeme mogao sam birati redakcije , čak i postavljati uvjete. Par godina nakon 2000., nakon kopernikanske političke distorzije, stvar se i tu promijenila, moj tip političkoga razmišljanja  više nitko nije favorizirao,  čak ni brojni prijatelji dojučerašnji  istomišljenici,   pa mi je jedino preostalo utemeljiti vlastite novine ako želim preživjeti u državi koja časti i slavi  svoje neprijatelje i mrzitelje, a progoni one koji  je brane i grade.
 Ima tome 17 godina da sam počeo i svašta  proživio, od oskudice, nerazumijevanja, opstrukcija, neprihvaćenosti, do suđenja na domaćim i  stranim sudovima i poniženja pred nedostojnim  ljudima,  ali su me neki meni dragi i  veliki crkveni ljudi naučili da ne zavidim grešnicima na  sreći i da sve što je veliku u početku bijaše malo  pa sam polako i strpljivo radio. Ako nekoga zanima, ja danas vodim Hrvatski tjednik,  najprodavaniji politički tjednik u Hrvatskoj, jedini list ne  samo u Hrvatskoj nego i u Europi koji se financira samo i isključivo od prodanih primjeraka u  Hrvatskoj i u svijetu  gdje žive Hrvati, dakle bez  ikakvih Soroša, stranih veleposlanstava,  sumnjivih protuhrvatskih fondova i proračunskih poticaja,  ali i u Hrvatski tjednik ugrađeno je iskustvo stjecano iz entuzijastičkih godina provedenih  u Zadarskome listu na čemu sam mu zahvalan.
Čestitam kolegama i Zadarskome listu na 25.  obljetnici izlaženja i želim još bar četiri puta toliko godina izlaženja. (Ivica MARIJAČIĆ)