Da Grad ostane Grad

Stari Zadrani i narod zadarskoga kraja, Boduli i Kotarani, povijesni grad u Zadru, onaj u prstenu zidina, i danas zovu Gradom. Izgovaraju ga s poštovanjem i pišu velikim slovom – Grad. Prihvatio sam taj običaj. Poluotok je novo ime. Nastalo je kao tehnički naziv u okolnostima iza Drugoga svjetskog rata. Vlasti su tada radi ondašnjih prilika podijelile Zadar na rajone. Tako je Grad postao rajon Poluotok. Kasnije je činovnička inercija proslijedila taj naziv u sve češće ime, a ono značajno potiskuje tradiciju.
U ovome napisu zalažem se da Grad ostane Grad. Ali naravno, ne samo na razini naziva i jezične forme (mada je ime, također spomenik i valja ga čuvati kao i ostala kulturna dobra) već da povijesni grad u Zadru sa sadržajima i funkcijama očuva poštovanje stečeno u prošlosti. Dakako, sama potreba za pisanjem na temu sadržaja i funkcija, ali i dostojanstva prostora, ukazuje da nešto s tim ovdje nije u redu, nešto ne valja.
Tri hotela, dva kinematografa…
Prisjetimo se koga i čega je u Gradu sve manje, ili uopće nema, a bilo je.
Bila su na pr. dva kinematografa. Potom jedan s dvije dvorane, Callegro. Ni one više nisu kino. Nema ga u Gradu. Koncertne dvorane, također nema. Ipak, priredbe muzičke sezone Hrvatskog narodnog kazališta, izvođene mahom na Sveučilištu, kazuju koliko dvorana nedostaje. Glazbene večeri u sv. Donatu više nisu onaj festival rane glazbe kao nekada, a bio je jedan od značajnijih takve vrste u Europi.
Spomenut ću i hotele. Postojala su tri. Hotel Forum je našao novi put i održao se. Pridružili su se maleni gradski hoteli Bastion i Kalelarga. No hotel Zagreb, na mjestu koju bi baš svaki hotelijer mogao samo poželjeti, doslovno se raspada posred Rive, hotel Beograd vjerojatno više nikada hotelom neće biti.
Nedostaje i Gradska kavana. Mnogi se prisjećaju atmosfere koju je pružala osobito ljudima od pera, od riječi i knjige, od kritičkog promišljanja. Nedostaje i Restoran za samoposluživanje s načinom i vrstom pristupačne prehrane, svakako bolje od pizze i fast fooda, onima skromnih mogućnosti, a nije ih malo.
Muzeji. Funkcioniraju zapravo izložbe, Stalna izložba sakralne umjetnosti i Muzej antičkog stakla, potonji s dodatnim likovnim priredbama. No pravi programi starih zadarskih muzeja, muzeološki ambiciozniji, ograničeni su u skučenim i slabo opremljenim prostorima, da se o ostalome ne govori.
Poseban problem čini trgovina. Umnogome se iselila u predgrađa, u robne kuće. U Gradu je ponuda sužena na onu koju nude DM, Kozmo, Bipa i slične drogerije. Mnoštvo je butika, suvenirnica, zlatarnica, trgovina cipela, pekarskih proizvoda, ali nabaviti ono što nazivamo običnim kućnim potrepštinama otežano je. Konfekciju Modnog magazina, Varteksa ili Maestra zamijenile su banke i šareni sladoledi na Kalelargi. Često treba ići u kola pa u robne kuće. Prisjećam se butige koju smo zvali U Vice, ali i ostalih sličnih. Grad je s lancem malih dućana bio sav velika robna kuća u kojoj se sve nužno, i puno više od toga, moglo naći hodanjem iz jedne ulice u drugu, iz kvarta u kvart. Bio je živ baš kao mnogi slični. Danas je ta vrsta ponude ograničena na spomenuti profil. Neki izlozi unajmljivani po modelu uzmi ili ostavi, čame oblijepljeni pakpapirom čekajući profit koji s dobrom ponudom Grada baš i nema puno veze.
Stanovnika Grada je sve manje
Manjak koji počinje ozbiljno zabrinjavati jesu ljudi. Sve je manje na pr. učenika. Muzička škola je na novoj lokaciji, Tehnička također. U dnevnom ritmu Grada manje je srednjoškolaca. Gradska knjižnica također je na novoj lokaciji, i pobire sjajne uspjehe, hvalevrijedne su i njezine filijale na Bilom Brigu i Arbanasima, ali u Gradu je manje velikih i malih čitača, i knjiga!
Međutim, na prvom mjestu valja spomenuti upravo stanovnike kojih je također manje. Silom okolnosti neki se iseliše. To je suvremeni problem, upravo negativni trend koji prati mnoge povijesne gradove. Naš Dubrovnik na pr. (također Grad za svoj puk!) donedavno je u prstenu zidina udomljavao oko 5.000 domicilnih sugrađana, danas ih je tek oko 1.000! Pretvara se u spavaonicu za prolaznike. Za Zadar nemamo podatke, ali useljavanje poslovnih prostora na katove stambenih zgrada, poput pouzdanog barometra, ukazuje na spomenuti trend koji zacijelo nije na samom početku. Donekle je uhvatio maha. Šarmantni život kafića i pizzeria u prizemljima, brojni i sve ljepši restorani, slikoviti ulični štekati u Varošu, sve to ipak ne može zamagliti istinu – u Gradu živi manje sugrađana. To nije dobro. Još je Aristotel pisao grad je množina građana. Rekao bih da je došlo vrijeme za provjeru te misli. Proces iseljavanja ljudi, gašenja života obične svakodnevnice, izvlačenja vitalnih sadržaja. Sve to je u nekoj mjeri već aktualno, na djelu, a nije dobar smjer razvoja povijesnome gradu, ni jednome pa ni našem u Zadru.
Grad treba čuvati iznutra
Pritom ne bi valjalo umanjivati napore ni dosegnute rezultate sve boljega izvanjskog uređenja Grada, oslobađanja njegovih zidina, sređivanja parkirališta i prometa oko njih, uređivanja Rive i Jazina, luke, gradskih parkova i trgova, turističkih atrakcija poput Pozdrava Suncu ili Morskih orgulja (možda bolje svirala?). Sve je to vrijedno. Međutim, još više ga valja sređivati iznutra, pazeći prije svega na množinu građana i domova, održavajući ključne sadržaje i funkcije, čuvajući institucije, … – da Grad ostane Grad.