BRANIMIR KAMBER Devedesete obilježene heroinom, košarkom i ratom

Branimir Kamber, 33-godišnji model, glazbenik, "youtuber",  sad i redatelj, a kako za sebe kaže, prije svega, humanitarni radnik, ovih  dana će objaviti dokumentarni film o Zadru "U'što igra?". Sa preko 70  sugovornika, "od klošara do doktora znanosti", Kamber obrađuje tri teme koje su obilježile njegovo odrastanje u Zadru devedesetih godina, a  to su heroinska ovisnost, košarka i rat. Odgovore na pitanja šalje nam u  videu, tako najviše voli, kaže, i to iz Španjolske gdje upravo snima svoje  prijatelje, Šimu i Mihovila Fantelu kako jedre na Regati princeze Sofije,  regati Svjetskog jedriličarskog kupa.
Kako kaže Kamber, ideja za snimanje ovog filma mu je pala na pamet  dok se nalazio u Shangaiju.
– U najvećem sam gradu u Kini i skužim da tamo radim, ludujem, snimam, a da nisam ništa ostavio svom gradu. I tako sam poželio nešto snimiti o Zadru. Film "U'što igra" radi se o mom odrastanju u Zadru u devedesetim godinama i to kroz tri teme koje su obilježile grad u tom razdoblju, a to su heroinska ovisnost, košarka i rat. Snimalo se u Zadru, u  mjestima po zaleđu i nešto malo u Zagrebu i Beogradu. Tri mjeseca sam  po cijele dane bio na ulicama grada s kamerom da bi saznao odgovore  na neka pitanja koja me zanimaju još od djetinjstva, rekao je Kamber.

U filmu sudjeluje preko 70 sugovornika.
– U našim dokumentarnim filmovima uvijek mi je falilo čuti male  obične ljude, jednostavne priče, a ne samo bojnike, pukovnike, stručnjake… U ovom filmu govore svi – od 'klošara' na ulici do doktora znanosti.  Na primjer, često se govori protiv branitelja i stvara se neka negativna slika o njima, a ja bih želio reći da su svi branitelji i braniteljske udruge kojima sam se obratio vrlo rado sudjelovali, željeli mi pomoći u svemu, vrlo  otvoreno govorili, a bez da i pomisle što će oni imati od toga, govori  Kamber.
Pitali smo ga koji je bio njegov cilj i poruka.
– Radio sam to s nekim ciljem da za deset godina kad se okrenem iza  sebe mogu biti sretan što sam tako nešto snimio. Volio bih da je, kad sam  ja imao 12 godina, netko tako na jednom mjestu ovjekovječio teme nekog razdoblja o mom gradu pa ću ja sad snimiti za ove što danas imaju  12 godina, a iz toga mogu čuti nešto pametno i korisno za sebe, rekao je  Kamber.
Kako ističe, ponosan je na svoje odrastanje, a Zadar je unatoč svemu  bio najbolji grad za odrastanje na svijetu.
– Ponosan sam na sve ljude koji su bili dio mog odrastanja – od košarkaša, preko ljudi koji su me obranili dok sam bio dijete i tako mi otvorili  nove mogućnosti u životu, čak i na one 'đankere' što su me nasmijavali u  kvartu i njima sam zahvalan. Bilo je svega, vidjeli smo sve i svašta i dobro  je da je tako bilo. Bilo je jako malo ružnog i puno toga lijepog, istaknuo je  Kamber.
Film je snimio sam s vlastitom opremom, osmislio koncept i montirao  te financirao. Želio je, kako kaže, da to bude potpuno neovisan dokumentarni film i sponzorski i politički, bez potrebe za nekim kompromisima prema bilo kome.
– Ja ga zovem moja mala beba, govori Kamber.

Promocija će biti uskoro
– Volio bih da bude u drugoj polovici četvrtog mjeseca, ali teško je naći  prostor. Primjerice, želio sam da bude u Kazalištu lutaka, ali svi su termini zauzeti. Ako slučajno netko može pomoći u vezi toga, bio bih zahvalan da mi se javi. Na promociji će biti stotinjak ljudi i, naravno, bit će besplatna, kao što su i svi ljudi koji su mi stali pred kameru to učinili besplatno, navodi Kamber.
Za kraj je želio reći kako mu je žao što su mladi u Zadru danas jako  inertni.
– Ne znam kad je zadnji put netko od tih mladih ljudi nešto konkretno  snimio o Zadru, pozabavio se s nekim pravim projektom, bez stotina tisuća iz europskih fondova ili gradskog poglavarstva. Pritom ne mislim  na to da netko digne drona iznad grada i snimi predivne fotografije, zalijepi ih na društvene mreže i stranice turističkih agencija ili snimi kadrove koje će se puštati na lokalnim televizijama. Ne znam kad je netko  napravio tako neku konkretnu stvar za svoj grad, osim što pijemo kave i  prelijevamo iz šupljeg u prazno. U ovaj film sam uložio svoje vrijeme i  opremu, ali ne mogu vjerovati da nisam mogao naći nekoga tko će samnom na tome raditi, zaključio je kritički Kamber.

Projekt "Mi ružni"
Branimir Kamber je rođen u Zadru, živio je na Voštarnici, išao u Osnovnu školu  Šime Budinića pa u Gimnaziju Vladimira Nazora.
– Potom sam upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu i radio jako dugo kao plivački  terapeut osoba s invaliditetom i djece s poteškoćama u razvoju. Potom su mi se otvorila i neka druga vrata te sam radio kao model u jako puno televizijskih reklama i  projekata. Sad živim uglavnom u Zagrebu, radim kao freelancer, od projekta do projekta. Gdje se ukaže neka zanimljiva prilika, tu se nalazim, govori Kamber koji je prije nekoliko godine pokrenuo i humanitarni projekt pod nazivom "Mi ružni".
S tim projektom je htio naglasiti važnost unutarnje ljepote, nasuprot površnom pogledu na ljepotu koji su danas potpuno izopačile društvene mreže.
– Mi ružni je naslov projekta i posveta svim ljudima koji prolaze kroz razne  teškoće, a koje sam upoznao kroz svoj humanitarni rad. Njih je bilo jako puno jer volontiram više od pola svog života. Mama me upisala u Udrugu Vihor iz Donjeg Zemunika gdje sam volontirao od svoje 16. godine. Zapravo je "Mi ružni" pjesma koju sam  snimio ovako za dušu sa svojom ekipom, to je prva pjesma na našem albumu Inat, a  sredstva smo skupljali prodajom majica s natpisom 'mi ružni' te kupili puno toga za  više ljudi. Bilo je dvadesetak akcija, a zadnje što smo kupili su bili pojačalo i efekt  pedala za sviranje gitare dečku koji boluje od autizma, Domagoju Mordušanu, kojem  glazba predstavlja veliku radost u životu. Prije svega, jako sam ponosan na transparentnost projekta "Mi ružni", jer se točno znalo tko je u kojoj mjeri pomogao i kome.