Zdenko i Nada Gospić u Prkosu imaju 175 stabala raznih sorti trešanja: 'Mladi bi mogli lijepo živjeti od polja, ali ih treba potaknuti'

Ujutro na gradskoj tržnici, popodne u voćnjaku – predaha nema. Zdenka i Nadu Gospić našli smo u Prkoškom polju, gdje se nalazi većina dobara njihova OPG-a, gdje su između crveno – zelenih grana, njihove spretne ruke brale – trešnje. Ova obitelj, uzgojem voća bavi već trideset godina, a s trešnjama petnaest. Danas, u svom voćnjaku imaju ukupno 175 stabala trešanja, a iako smo održavanje i uzgoj nisu komplicirani, najzahtjevnija je, napominju – berba.

Ima se što brati

Trešnja po trešnja, od početka svibnja do kraja listopada, svaki dan im je u znaku ovom primamljivog, sočnog voća.

Ipak, dosadile im nisu, jer kako nam s vrha trešnje dovikuju – sve je dobro dok se ima što ubrati. A, ova godina je za voćare dobra, trešnje su dobro rodile, lijepe su i krupne – idealne za ove tople dane koji nam dolaze.

– Sada beremo jednu ranu trešnju, ali inače, ove godine su jako dobro rodile za razliku od prošle kad je na trideset stabala bilo 200 kg. Ove godine je puno polje, čak su neke i prerodile, govori Zdenko pokazujući sitne plodove koje neke trešnje, ističe, inteligentno odbace kako bi mogle održati težinu na granama.

Na svom OPG-u Zdenko uzgaja više sorti, među kojima su burlat, big burlat, carmen, regina i naša domaća, svima najpoznatija – durača. Međutim, naši domaćini posebno izdvajaju sortu carmen zbog krupnoće i dobrog okusa, jer ipak, kupci na tržnici najviše traže upravo velike plodove. Šetajući kroz nasade, imali smo prilike i degustirati neke sorte, a između sorte carmen i durače, koja nas svih podsjeća na djetinjstvo i vrijeme provedeno na trešnji, teško se odlučiti.

Zdenko naglašava kako se prava domaća trešnja može lako prepoznati – bere se navečer, a već ujutro prodaje na pijaci pa je svježa, sjajna i punog mirisa.

Radna snaga

– Vidi se po oku, jer, ako je ubrana prije par dana oko njih ćete naći malene muhe. Peteljka i list moraju biti zeleni, a kad potamni, znak je da je starija. Zato je važan taj sjaj. Ja je uberem večeras, ona je tijekom dva dana za konzumaciju, i to je to, govori nam Zdenko dodajući kako dobre domaće trešnje, najviše cijene domaći ljudi. Stranci, govori nam, uglavnom šetaju po tržnici i kupe po pola kilograma, za degustaciju.

Ipak, ono što krajnjim kupcima pomaže pri odluci koju trešnju kupiti, uglavnom je cijena.

– Prvi dan berbe bile su 10 eura, a navečer se ta cijena već spustila na 8, pa tako i na 7 i 6 eura. To vam je ta ponuda i potražnja. Cijena je u redu, ali sreća da sami beremo jer da plaćamo radnike bila bi i viša. Radna snaga je ovdje najvažnija, a poljoprivreda kod nas u Prkosu je ipak 65+ godina, govori nam Zdenko dodajući kako do sad ipak nisu morali unajmljivati radnu snage jer beru sami, s djecom, prijateljima ili rodbinom kad zagusti. Jedan dan oni pomognu njima, a drugi dan se oni isto tako »oduže«.

– Obiteljsko gospodarstvo bi trebalo biti ono što obitelj može raditi. A ako je to gospodarstvo gdje moraš unajmljivati radnu snagu, e onda je to nešto drugo… govori nam i sliježe ramenima.

Nekad i sad

Kao najveći problem u proizvodnji ne vidi sam uzgoj, nego prodaju i stanje na tržnicama. Smatra da domaći proizvođači teško konkuriraju preprodavačima i uvoznoj robi, iako kupci sve više cijene svježu, lokalnu trešnju.

– Nije problem raditi! Mogao bi i više od 500 voćaka koje trenutačno imam, nego je problem prodaja. Puno je preprodavača, pa bi po meni bilo najbolje da svi fiskaliziramo svoju prodaju, pa nek se vidi tko, što, i koliko ima svog proizvoda, govori nam ističući kako se prije od poljoprivrede moglo lijepo živjeti.

– Prije je svaka kuća u Prkosu imala barem 100 stabala bresaka, 200-300 marašaka i 50 ovaca. Danas toga više nema. Isto tako, prije je Općina Škabrnja otkupljivala 300 do 500 vagona maraške i 200 vagona grožđa. Danas se više ništa ne otkupljuje, sve se ugasilo. Danas proizvedeš pa se sam snalaziš, govori Zdenko.

– Moglo je ovdje u ovom polju raditi sto ljudi, sezonski i više, imati svoje hladnjače i prodavati vlastito voće. A danas imamo turizam i uvozimo voće… Mladi ne rade u polju, ali mogli bi se upustiti u to, samo ih treba potaknuti. Treba mladom čovjeku omogućiti građevinsku dozvolu, vodu i struju na selu da može graditi kuću i ostati živjeti tu. Kad bi bilo više ljudi na selu, bilo bi i više proizvodnje, pokazuje nam prema polju koje je nekad bilo puno žita i voća.

Zadovoljan prodajom

Prkoško polje, saznajemo, nema puno vode, ali ima jako kvalitetnu zemlju, zato je bogomdano za uzgoj voćaka kojima ne treba puno. Govoreći o samom uzgoju, Zdenko ističe da trešnji više odgovara suša nego kiša jer tada plodovi budu slađi i kvalitetniji. Kiša, kaže, smanjuje slatkoću i utječe na okus kojeg svi traže, pa tijekom dobre sezone posla ima preko glave.

– Sada u jedan dan uberemo oko 150 kilograma, sami, žena i ja. Žena je zadužena za narudžbe, neki stalni kupci naručuju po kašetu, dvije. Znaju da je domaći proizvod pa nas zovu da im dovezemo u grad, govori nam.

Kako je poznato, trešnje su nutritivno bogate vitaminima, izvor su mineralnih soli i imaju antioksidativna i protuupalna svojstva, što treba znati iskoristiti u ovo kratko vrijeme u kojem su nam dostupne. Ipak, usprkos izazovima uzgoja, uz prijetnje ptica koje također mami zrela trešnja, do same prodaje gdje je teško konkurirati preprodavačima, Zdenko je zadovoljan kako prodaja ide. Na tržnici, kad donese svoje trešnje, ne zadržava se predugo jer se svi žele zasladiti domaćim trešnjama pa se cijena ni ne gleda toliko. Zato, čim se trešnje prodaju, popodne odmah ide po nove, svježe, među zelene listove trešanja gdje nalazi – mir.

– Mir, tišina, branje… to je nešto što mi je najljepše u cijelom ovom poslu, govori nam dok nježno odlaže trešnje u spremnik, spremne za sutrašnje kupce.