Superpotjera je brza, napeta, izazovna je i nama lovcima

Sven Marcelić, profesor sociologije na zadarskom Sveučilištu, ušao je u povijest kada je sam samcat protekle jeseni u kvizu Potjera s rekordna 22 točna odgovora pobijedio lovca Krešimira Sučevića Međerala te osvojio 115 tisuća kuna. Rekordnu gledanost imala je i prigodna novogodišnja epizoda kviza koja se emitirala na Silvestrovo, a u kojoj je također nastupio. Iako je tada izjavio da nema namjeru postati novi lovac u kvizu, prihvatio je ponudu petog lovca u novom izdanju Potjere, Superpotjeri. Logičan je to slijed, budući da je pokazao zavidno znanje, ali i brzinu u davanju točnih odgovora, i to pred kamerama, bez trunke treme. U nedjelju se emitira prva epizoda Superpotjere, a tim povodom porazgovarali smo sa Svenom o njegovim dojmovima nove inačice kviza te o tome kako se snašao u ulozi petog lovca.

»Potjera« naglavce

Kako ste odlučili postati peti lovac u kvizu, s ozbirom na to da ste nakon sudjelovanja u Potjeri izjavili kako nemate namjeru postati lovac?

– Kad sam netom nakon emitiranja Potjere u kojoj sam nastupio rekao da nemam namjeru postati lovac, zaista sam tako i mislio. Naime, tada još nisam znao da se sprema novi kviz, a dnevna verzija Potjere se snima vrlo često, ako se ne varam, na tjednoj bazi. Bilo bi mi jako teško izvedivo stalno živjeti na relaciji Zadar – Zagreb i pritom usklađivati to sve s obiteljskim životom i poslom. Superpotjera se snima rjeđe i ići će samo jednom tjedno, tako da je to ritam koji si mogu priuštiti. Inače, prvi put mi je uopće rečeno da se razmišlja o novom kvizu nakon što sam nastupio kao prigodni lovac u silvestrovskoj humanitarnoj epizodi, gdje sam bio na nekoj vrsti testa za tu ulogu (bez da sam to znao).

Kako je zamišljena emisija Superpotjere?

– Mislim da ju je najlakše opisati kao Potjeru postavljenu naglavce. Tu jedan natjecatelj ima mogućnost igrati protiv petero lovaca. Znam da zvuči prilično teško i reakcija većine kojoj sam objašnjavao taj koncept je reagirala slično – ma nemoguće je protiv vas pet! Ali stvar je u tome da svaki natjecatelj može postaviti vlastitu strategiju, ovisno o tome koliko novaca želi i na koliko je rizika spreman. Igra počinje tako da kandidati odgovaraju na najviše pet abc pitanja i tu mogu skupiti do 2.500 eura. S tim iznosom dolaze pred lovce i onda dobiju ponude. Ako žele obraniti iznos s kojim su došli, igraju protiv dvoje lovaca i obično imaju veliku vremensku prednost. Sa svakim sljedećim lovcem iznos raste, ali se smanjuje prednost. Igrači uvijek na svojem satu imaju minutu, a vrijeme lovaca ovisi o tome za koliko se rizika natjecatelj odlučio – ako igra protiv svih petero, to je rijetko manje od 50 sekundi. Tada kreće naizmjence postavljanje pitanja igračima i lovcima i kome prvom istekne vrijeme, gubi. Dakle, imamo četiri brže i napetije završne potjere po epizodi (obično je bilo četvero kandidata po emisiji).

Kako ste se snašli na snimanju emisija?

– Što se tiče samog studija i atmosfere, tu nije bilo nekih osobitih problema jer imam dosta televizijskog iskustva. Zahtjevnije mi je bilo naviknuti se na format, uskladiti s ostalim lovcima i tijekom snimanja izgraditi neku strategiju kako da budemo uspješniji. Srećom, upoznao sam već ranije gotovo sve ljude uključene u izradu Potjere, još dok sam bio gostujući lovac, pa ni tu nije bilo neke prevelike prepreke.

Balansirana pitanja

Što vam je bilo najteže, a što najlakše?

– Najlakše je bilo sve ono vezano uz samu igru – odgovarati na pitanja, pratiti tempo, slušati sam smisao pitanja… To ionako radim i na pub kvizovima i zapravo prepoznajem često ključnu informaciju dok cijelo pitanje još nije ni izrečeno. To je ono što u kvizaškom žargonu nazivamo rezanjem – odgovoriti na pitanje dok još nije ni postavljeno do kraja. Teže je bilo naviknuti se na cijeli taj veliki popratni mehanizam televizijske produkcije. Uvijek moramo doći ranije zbog garderobe i šminke, zatim su tu tehničke probe, uključena je i publika, a trebalo se naviknuti i na sam način sjedenja (smješteni smo na platformi od nekih pet metara visine, daleko od Joška, igrača i publike) i prijave za odgovore na pitanja.

Jesu li pitanja nekad previše teška ili previše lagana?

– Teško mi je procijeniti. Iz pozicije kvizaša ih smatram dobro balansiranima, a treba imati na umu da je to format koji ne trpi dobro duga pitanja u kojima je ključna riječ na kraju jer je vremenski okvir vrlo kratak. Najvažnije je da su pitanja jednako teška i natjecateljima i nama, a tu zaista nisam primijetio neku neravnotežu.

Obuhvaćaju li pitanja sve sfere znanja (povijest, sport…)?

– Slična su kao u dnevnoj Potjeri, dakle pokrivaju vrlo širok raspon. Teško mi se sad sjetiti nekih pojedinačnih primjera jer je sama igra vrlo brza i napeta i često se ni sami ne možemo prisjetiti što su nam bila pitanja doslovno prije minutu, ali iz onoga što mi trenutačno pada na pamet, znam da sam se javljao za odgovor u područjima raspona od nogometa, preko psihologije i kulinarstva, pa do gramatike i književnosti.

Dolaze li natjecatelji dobro pripremljeni?

– Rekao bih da je selekcija igrača u prvim epizodama uključivala popriličan broj jakih kvizaša, tako da je bilo izazovno igrati, ali našli su se tu i neki kandidati koji još nisu nastupali i postigli su dobre rezultate. Teško je generalizirati, ali jasno je da je većina ljudi koja je došla bila kvizaški jako dobro potkovana.

Dobra atmosfera

Što vam daje motivaciju na kvizovima?

– Iskreno, nisam neki osobito revni kvizaš, samo u Zadru možete naći barem deset ljudi koji češće od mene igraju individualne kvizove, pogotovo nakon što sam postao otac. Od takvih redovito igram samo kviZDing, sjajan format kratkog kviza koji se igra online i koji sastavlja najaktivniji mladi zadarski kvizaš Roko Sven Surać. Puno sam češće na pub kvizovima pa bi se moju motivaciju moglo najbolje opisati kao dobro društvo i pokoji, onako po zadarski, PT.

Kakav je odnos s drugim lovcima i kako se Joško Lokas snašao u novoj inačici kviza?

– Lovci su jako dobra ekipa, a zanimljivo je da je Superpotjera i njima omogućila da se druže nešto češće jer oni svoje epizode dnevne Potjere snimaju uglavnom odvojeno i rijetko se sreću svi zajedno. Može se reći da je i njima to na neki način novo, a onda se i meni tu bilo lakše uklopiti. Atmosfera je stvarno dobra, pogotovo kad u pauzama bježimo piti kavu da nas ne vidi ekipa iz kostimografije i produkcije koja je u vječnom strahu da ćemo se isprolijevati po odijelima. Imamo i svoju sobu u kojoj analiziramo nastupe i pitanja, razrađujemo taktiku, a više nego jedan lovac i lovkinja imaju image osoba koje se razumiju u gastronomiju – s pravom, imao sam prilike i tome svjedočiti. Joško je svoj dio posla odradio izvrsno, pogotovo s obzirom na to da mi se čini da je u ovome formatu još izloženiji i mora više govoriti nego u dnevnoj Potjeri. Osim toga, ima i odličnu komunikaciju s publikom, što također doprinosi dinamici.

Koliko su često snimanja i možete li ih uskladiti s predavanjima na fakultetu u Zadru?

– Snimanja se odvijaju u dvotjednim blokovima, ali su termini tako raspoređeni da se misli na naše obaveze. Prvi krug sam odradio bez da sam izgubio išta od nastave i seminara. To znači da sam gotovo svaki treći dan vozio od Zadra od Zagreba i obrnuto, ali u konačnici mi je to puno draže nego da sam morao imati nadoknade. Naišao sam na razumijevanje i na Sveučilištu u Zadru, i u produkciji Superpotjere, nadam se na obostranu korist.