LITaf u Zadru otvara pitanje budućnosti književnosti: 'Umjetna inteligencija ne može zamijeniti kreativni duh ljudi'

Četiri dana programa za četiri godine festivala LITaf! Što neku književnost čini malom, a što velikom? Je li u pitanju rasprostranjenost jezika, međunarodno priznanje ili pak kanonizacija djela? Mogu li autori koji započinju svoj književni put na malim jezicima doprijeti do velikih tržišta i svjetskih čitatelja? Koliku ulogu u tom putovanju imaju prevoditelji?

To su samo neka od pitanja koja će se dotaknuti ovogodišnje izdanje festivala s temom »Svjetovi«, a koje će se održati od 14. do 17. svibnja. Kao i svake godine, sjeli smo zato uoči otvorenja s kreativnim timom festivala, koji već četiri godine radi na popularizaciji i prepoznatljivosti književnog prevođenja, ali i pisane riječi općenito.

LITaf okuplja regionalne i nacionalne književnike, prozaiste i pjesnike te prevoditelje. Tijekom protekle tri godine, festival je gradio snažan odnos sa zadarskom publikom, s posebnim naglaskom na mlade i studente koji iz izdanja u izdanje postaju aktivni sudionici festivala: ne samo kao publika, već i kao autori, prevoditelji, volonteri. Upravo kroz takav zajednički prostor susreta, ovogodišnja festivalska tema dobiva svoje puno značenje.

Patricija Jurišić, jedna od organizatorica, nam zato objašnjava kako »Svjetovi« obuhvaćaju širok spektar bivanja u književnosti, a pogotovo kada ona ne nastaje u klasičnim proznim i pjesničkim formama.

– Želimo vidjeti kako se književnost prilagođava različitim formama, naročito onoj stripa i animiranog filma. Uključili smo i vizualnu umjetnost koja se naslanja na same književne forme, kako bismo saznali kako se to točno kroz te forme doživljavaju svjetovi, individualni i široki. Tako se i piše osobna priča o književnosti, započela je Jurišić.

Noviteti su, kazali su nam ostali naši sugovornici Anja Glavinić i Domagoj Badžim, projekcije filmova, te izložba studentskih fotografskih radova.

– Nastavljaju se, naravno, tematski na ostatak festivala. Drugi novitet je i seljenje dijela festivala u malo ležerniji prostor – Wine Garden. Širimo se i u inozemstvo, tako da nam ove godine iz Washingtona dolazi Ena Selimović, dodala je Glavinić, dok je Jurišić kazala kako svoje književno-prevoditeljske svjetove žele proširiti i promjenom lokacije, kako bi doprli do nove publike.

Književnost bez granica

Književni festival LITAf u svom četvrtom izdanju okuplja sudionike oko središnje teme »Svjetovi«, pojma koji se na festivalu ne promatra kao statična kategorija, već kao prostor susreta, ali i previranja. Kroz razgovore, čitanja, glazbenu sekciju, ali i multimedijalne programe, LITaf istražuje kako književnost prelazi granice jezika i prostora, ali i kako oblikuje unutarnje, intimne svjetove pojedinaca.

– Što se tiče izložbe, nju smo uveli u završnicu festivala. Poanta je da studentima ponudimo prostor za samo izražavanje. U sferi umjetne inteligencije (UI), kada digitalni alati pomalo zamjenjuju umjetnost, želimo da ona živi u svojoj stvarnoj formi, te da ju stvaraju sami umjetnici. Studente time želimo podsjetiti na važnost stvaralaštva bez UI–a. Cijela poanta izložbe je da ona funkcionira kroz kombinirane forme, te se stapa s »open-micom«, kroz čitanje autorske poezije u Knjigozemskoj, pojasnio je Badžim, student pete godine prevoditeljskog smjera u anglistici i talijanistici. Izložba temu nema, nije isključivo umjetničke naravi niti ograničava umjetnike koji preferiraju likovni izričaj. Do ideje je, nastavio je Badžim, došlo kako bi se mladima pružila još jedna prilika za izražavanje kreativnog zanosa.

– Ponovno surađujemo s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, tako da nam stiže osmero studenata predstaviti svoje prijevode, navela je Glavinić.

Razgovor o digitalnim alatima u umjetnosti naveo nas je da prokomentiramo može li UI zamijeniti prevoditelje. Svi naši sugovornici su sigurni kako umjetni alati ne mogu zamijeniti prevoditelje. Jer, posao je to koji obuhvaća više od pukog prevođenja riječi s jednog jezika na drugi, već i kompletno poznavanje strane kulture, specifičnih jezičnih formi i obrazaca koji se čitatelju ne mogu predočiti pukim prevođenjem.

– Kreativni duh koji samo ljudi nose UI neće moći zamijeniti, smatra Glavinić, dok je Jurišić mišljenja kako UI ne zna čitati između redaka, prepoznati specifičnosti svakog žanra, te osobitosti jezika koje nadilaze same riječi.

– Mislim da je poezija potpuno neprevodljiva korištenjem UI-a, jer prevođenje ima svoje slojeve. Kreativni je kontekst stvaranja zato neodvojiv od prevođenja. Što se tiče proznih vrsta, možda se može koristiti, ali segment subjektivnosti nasuprot objektivnosti opet će izostati, jer prevoditelj prepoznaje kontekst autorova stvaralaštva, stil i skrivene poruke koje UI ne vidi, poručila je Jurišić.

Mostovi među jezicima

Govoreći o samom programu na otvorenju festivala, koje će se održati sutra u 17 sati u Kneževoj palači, organizatori su se odlučili otvoriti ga u prevoditeljskom formatu. Gošće će tako objašnjavati putove velikih i malih književnosti. Ena Selimović i Chloé Billon, tako američkoj i francuskoj publici donose naslove hrvatskih autora. Tanja Radmilo prevodi s ruskog i engleskog, dovodeći velike klasike i suvremene autore u hrvatski književni prostor, dok Lea Kovács, uz francusku književnost, hrvatski jezik obogaćuje i djelima mađarskih autora. Putovanja ovih prevoditeljica pokazuju kako jezik i prevoditeljska mreža grade mostove između udaljenih svjetova.

– Moćan krug prevoditeljica probat će nam približiti kako se naša spisateljska kultura prevodi i predstavlja velikim književnim i jezičnim tržištima, te obrnuto. Nismo zaboravili niti na važnost studentskih prijevoda, kazala je Glavinić, dok je Jurišić dodala kako drugi dan festivala donosi razgovor autorice Maše Kolanović i njezine prevoditeljice Ene Selimović, koja je »Sloboštinu Barbie« donijela američkoj publici.

– Studenti će imati priliku predstaviti im svoje prijevode na više jezika, te ih izravno pitati sve što ih muči, ali i pojasniti kontekst u kojem djelo sele u svijet svakog jezika. Ove godine novi su nam gosti studenti klasične filologije zadarskog Sveučilišta, najavila je Jurišić, pojasnivši kako je sekcija Riječ na platnu uz Hanu Tintor i Irenu Jukić Pranjić fokusirana na stvaranje književnosti u vidu stripa i ilustracija, uz prikaz njihovih filmova i razgovor o »PanPanu« i »Real Boyu«. U njezinu animiranom filmu »Real Boy« motivi transformacije, identiteta i ranjivosti prenose se u vizualni jezik i istražuju odnos između stvarnog i zamišljenog. Hana Tintor pak u djelu Cure oblikuje generacijski precizan i emotivno snažan portret odrastanja, prijateljstva i ženskog iskustva, dok u filmu »PanPan« istražuje slične tematske struje putem drugačijeg medija.

– Drugi su to svjetovi stvaranja književnosti i umjetnosti koje ove godine želimo istražiti, poručila je Jurišić.

Sudeći po radovima ovogodišnjih gostiju, naši sugovornici kažu kako su osim prevoditelja koji su upoznati s kulturnim kontekstom u kojem jezik živi i književnost nastaje, jednako važni i izdavači koji su spremni djela iz manjih književnosti predstaviti na velikim pozornicama.

– U subotu se selimo u Wine Garden s »Pjesničkim koordinatama«. Pjesnici će predstaviti svoj opus, s fokusom na recentnim radovima. Za Tomaša je to »Odlazak ljubavnika«, a za Šerventića »Popis stvarnih stvari«. Njihove su agende potpuno drugačije. Dok je Tomaš usredotočen na intimni svijet lirskog subjekta, Šerventić se fokusira na svakodnevicu i odnos subjekta s vanjskim svijetom, vidjet ćemo kako različite generacije ispisuju vlastite pjesničke zemljovide, poručila je Glavinić.

Prevoditelji u sjeni autora

U zbirci »Popis stvarnih stvari« Šerventić tako bilježi intimnu geografiju svakodnevnog života i pronalazi značenje u malim, često neprimjetnim trenucima, dok Marko Tomaš u »Odlasku ljubavnika« prati putanje rastanaka i odsutnosti. Njihova poezija funkcionira kao tiho strujanje između blizine i udaljenosti, doma i odlaska, pokazujući kako stih može postati orijentir kroz unutarnje i vanjske prostore koje nosimo sa sobom.

Jedno od najpopularnijih imena domaće suvremene književne scene – Kristian Novak – predstavit će Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost: Ciganin, ali najljepši, koji transžanrovski obrađuje jedan od poznatijih Novakovih naslova.

– Kao profesora germanistike može ga se pitati i stručna i književna pitanja. Nakon toga zaranjamo u još jedan svijet – onaj glazbeni, dodala je Glavinić.

Razgovor o književnosti i književnom prevođenju naveo nas je i na razgovor o drugim formama prevođenja koje festival tek treba istražiti, kao što je prevođenje serija i filmova. Malobrojni odjeli na Sveučilištu se tim poljem uopće ne bave.

– Najveća nam je želja bila eksperimentirati s djelima koja ne spadaju u standardnu književnost i izaći izvan okvira, kazali su nam naši sugovornici.

Što se tiče modernih formi prevođenja, oni su jako podložni trendovima, tako da jedna globalna uspješnica jezik i kulturu egzotičnih društava može vrlo brzo gurnuti u mainstream, pa tako i potrebu za specifičnim prevođenjem. Što se tiče prevođenja za potrebe ekrana, pojasnila je Jurišić, prostor uvjetuje tekst i zahtijeva potpuno drugačiji pristup jeziku, temeljen na redukciji teksta i zgušnjavanju značenja.

Radova će uvijek biti i potrebe za prevođenjem, no, koliko će i kako u budućnosti biti atraktivni, nitko ne može predvidjeti. Osim toga, ni sama književnost u Hrvatskoj nije sigurna egzistencija, te si ju može priuštiti samo uzak krug pisaca. Tako je, smatraju, i s književnim prevođenjem. S obzirom da humanistika u tehnološkom društvu polako odumire, trendovi su često ti koji određuju što će biti zanimljivo. Vidljivosti i važnost prevoditelja tako se najčešće vidi u tome čita li se izvorni ili sekundarni prijevod, te koliko odluka izdavača utječe na vidljivost prevoditelja. Njihova je uloga tim važnija što je jezik teži i egzotičniji.

– Jedini smo književni festival u Hrvatskoj koji na istu razinu stavlja prisustvo samih književnika s prisustvom prevoditelja. Jedan ne postoji bez drugog, smatra Jurišić.