Sudionice Domovinskog rata svjedočile o paklu na prvoj crti: 'Kad hrabrost ima lice žene...'

U sklopu obilježavanja 33. obljetnice VRO-a Maslenica u Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači održan je panel »Kad hrabrost ima lice žene« posvećen sudionicama Domovinskog rata. Na panelu su sudjelovale Ana Vukojević, Jelena Kolega i Sanda Špika, a razgovor je moderirala Vlatka Vučić-Marasović.

Svaka od njih podijelila je osobno svjedočanstvo o ratnom putu, gubicima i snazi koju su nosile na prvoj crti bojišnice tiho, ali nepokolebljivo.

Gdje zapaliti svijeću?

Ana Vukojević Domovinski rat dočekala je s velikim gubicima iz Vukovara, a na panelu je ispričala što ju je potaknulo da obuče uniformu i kako je stigla u Zadar.

– Muž me molio da dođem s djecom na Ugljan. Kako su dani prolazili, mislila sam da ćemo se vratiti. Željela sam doprinijeti gradu u koji sam došla. U trajektu sam jednom vidjela dva čovjeka u mornarskoj uniformi i rekla da se želim priključiti. Rekli su mi da mogu već sutradan. Svi su bili krasni prema meni, jako uigrani. Sretna sam što sam sudjelovala. Kada je glas Siniše Glavaševića rekao da je Vukovar pao, nestala su moja četiri brata i suprug. Plačem za njima, ali ponosna sam što su bili hrabri suočiti se i sa smrću ako treba. Osjećala sam i sama neki ponos, kao da nešto doprinosim, kazala je Vukojević te dodala kako je od njezina četiri brata samo jedan stradao od metka, dok su trojica brutalno mučena, a suprug do danas nije pronađen.

Filmska priča

– Vjera mi puno pomaže da sve to izdržim. Svatko to nosi na svoj način, i djeca također, ali svaki Uskrs i Vukovar su teški dani, kao i božićno vrijeme. Tada čovjek ostane prazniji. Najteže je kad ne znaš gdje bi zapalio svijeću… Voljela bih da ga jednog dana dostojanstveno pokopam, rekla je Ana susprežući suze.

Medicinska sestra Sanda Špika rat je provela na prvoj crti, a kako ističe nije osjećala strah, nego dužnost.

– Da se ponovno rodim, opet bih sve isto. Imala sam oko 22 godine kada sam krenula. Bila sam s vojnicima, ali nikad nisam osjećala strah. Vidjeli smo neprijatelja golim okom. Ja, bodulica… doveli su me u vlaje, nisam ni znala gdje sam, ispričala je Sanda, čija priča ima gotovo filmske elemente.

Naime, u kratkom vremenu postala je supruga, udovica i majka.

– U listopadu 1992. sam se udala, bila sam trudna. Suprug Denis je poginuo 27. siječnja 1993., a ja sam 3. veljače rodila sina. Tjedan dana prije poginuo je i muž moje prijateljice i sve sam to proživljavala u glavi, a bila sam u visokom stupnju trudnoće. Rađa se novi život, a Denisa nismo odmah mogli pokopati. Četnici su odnijeli tijelo u Benkovac pa je pogreb bio tek pola godine poslije. Kako tada nije bilo medija kao danas, u sebi sam mislila da je negdje živ. Sin mjesec dana nije imao ime pa sam ga odlučila nazvati Deni, ispričala je ova hrabra medicinska sestra.

Jelena Kolega, također medicinska sestra udala se na otok Iž, gdje je upoznala Sutlovića kao ratnu ljubav. Prisjetila se kako je majku prevarila da se neće maknuti dalje od Zadra, a išla je u Škabrnju.

– U pratnji djevojaka iz splitske 4. gardijske čule smo jauk i nismo mogle ne otići. U takvim trenucima dobiješ adrenalin, krila, snagu. Jedna od njih je rekla da čuje bumbare, a fijuk je bio sve bliži. Što se dogodilo – ne znam. Čuje se jauk. Ideš dalje. Poslije ćeš plakati, opisala je Jelena uvjete na terenu.

Jaka bodulica

Tada je imala samo 45 kilograma, a na leđima teški ruksak.

– Potrošila sam cijeli ruksak na ranjenike. Bio je mrak. Po nas je došao dr. Antun Zoran Savić, ubacio nas u bijeli kombi… Pljuskali su me da kažem jesam li dobro. Kažem dobro sam, a imam geler. U papiru stoji kasnije da sam ozlijeđena od detonacije. Četrdeset posto sam trajni invalid, ali ne dam se jer sam divlja, rekla je Jelena, istaknuvši kako se nakon bolnice bez razmišljanja vratila na ratište.

– Iako ozlijeđena, vratila sam se. Moj Otočki bataljun nije smio ostati bez mene, dodala je, istaknuvši sa sjetom u tonu kako mnogi od njih danas odlaze, nestaju…

Zbog posljedica ranjavanja dugo je imala zdravstvenih problema te je do 2007. godine bila u kolicima, no nakon operacije uspjela se ponovno dignuti.

– Ja sam žilava bodulica. Inat u meni je jači od svega, zaključila je ova hrabra žena.

Hrabre priče ovih žena, kao i brojnih drugih, mogu se pročitati i u knjizi »Žene u Domovinskom ratu«.