Koji je duboki (i nevoljni) mehanizam iza hrane koja nas tješi

Foto: Pixabay

Evocira dragocjena sjećanja za koja smo možda, na svjesnoj razini, mislili da smo ih izgubili

Zašto hrana ima “utješnu” vrijednost u našim životima? Zašto naš mozak može povezati određena sjećanja s određenim okusima ili mirisima (jela, ali ne samo), koja se evociraju čim naša osjetila ponovno dođu u kontakt s tim okusima ili mirisima?

Ovo nije samo naš neutemeljeni dojam! Postoje znanstveni dokazi o prisutnosti nekih neuronskih procesa koji povezuju sjećanje na prethodna iskustva s percepcijom osjetilnih podražaja, zahvaljujući radu koji obavljaju dvije važne moždane strukture, inzularni korteks i amigdala.

Ove strukture imaju važnu funkciju tijekom formiranja sjećanja i povezane su s razlikama u učenju izazvanim različitim stupnjevima emocija tijekom formiranja pamćenja okusa/mirisa, i averzivnog i apetitivnog ili kada su okus i miris kombinirani i/ili osnaženi.

Stoga, čak i ako smo izgubili svjesno sjećanje na iskustvo koje smo doživjeli, osjetilno pamćenje može nam pomoći da ga se prisjetimo, ako se na odgovarajući način aktivira s istim podražajem koji smo doživjeli u trenutku kada je sjećanje formirano.

Uspomene i utješna hrana

Ukratko, možemo se prisjetiti sjećanja i osjeta iz prošlosti izlažući se percepciji okusa ili mirisa u sadašnjosti.

Ovaj mehanizam objašnjava zašto neke namirnice imaju utješnu vrijednost: one su prijenosnik pozitivnih osjećaja, ugodnih sjećanja, raspoloženja koja nas vraćaju u dobro raspoloženje.

Prisjećanje na djetinjstvo, putovanje s prijateljima u mladosti ili sretni trenuci s partnerom, kroz određenu hranu, potičući tako naše osjetilno pamćenje, razlog je zašto smo sentimentalno vezani uz određene namirnice koje stvaraju taj ugodan osjećaj.