Mons. Lenkić: Marija je bila prva žena, majka i vjernica

Prekjučerašnja svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije svečano je proslavljena i u istoimenoj župi na Belafuži. Svete mise slavljene su u župnom dvorištu od šest sati ujutro, a središnje euharistijsko slavlje u 19 sati predvodio je mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.
– Djevica je na nebo uznesena, tomu se vesele anđeli nebeski. A ljudi diljem Zemlje kleče pred Njezinim likom i štuju Njezino slavno Uznesenje. Na svakom njezinu meridijanu i paraleli. I mi na ovom pedlju zemlje, svoje domovine, štujemo Djevicu na nebo Uznesenu. Molimo je da nas blagoslovi, da bdije nad nama, da nam utjehom bude. Da bude našom odvjetnicom, našom braniteljicom, da posreduje za nas kod svojega Sina Isusa. Crkva nam želi Mariju predstaviti i kao ženu, i kao majku i kao vjernicu, rekao je mons. Lenkić na početku svete mise nakon što ga je pozdravio don Dario Tičić, belafuški župnik koji od sljedećeg tjedan odlazi službu u Biograd na Moru. Na euharistijskom slavlju koncelebrirali su mons. Šime Perić, prvi župnik na Belafuži gdje je služio od 1968. do 1985. godine te otac Francizek Kowal, župnik Kožina.

Marija ostvarenje Božjeg projekta s ljudima
– Svetkovina Velike Gospe povezuje nebo i zemlju, Boga i čovjeka. Slavimo ženu koja je prva od svih ljudi ušla u vječni život s Bogom kao kompletan čovjek: s dušom i tijelom. U naše vrijeme je moderno govoriti o raznim projektima, pa se onda u duhu našeg vremena može reći da je Marija ostvarenje Božjeg projekta s ljudima. Taj Božji projekt je da ljudi jednom pozvani u život taj život ostvare kao puni život po uskrsnuću u vječnosti neba, unatoč smrtnosti na zemaljskom putovanju. Bez postignuća života u nebu čovjek nije ostvario smisao i svrhu svoga postojanja, ma kako dugo, burno, zanimljivo i raskošno živio, jer bez ostvarenja toga Božjeg projekta svi ljudski projekti urušavaju se u smrt.
Mons. Lenkić ističe kako »Marija uzdiže Bogu hvalu«.
– A mi – možemo se za pitati – sjetimo li se uzdići hvalu Bogu? Zahvaljujemo li mu na velikim stvarima koje čini za nas? Za svaki dan koji nam daje, jer nas ljubi i uvijek nam oprašta, poradi svoje nježnosti? Jesmo li mu, usto, zahvalni zato što nam je dao svoju Majku, zbog braće i sestara koje nam stavlja na put, zato što nam je Nebo otvorio?
U propovijedi je spomenuto da je »u Engleskoj provedeno neko istraživanje o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu ljudi našega vremena«.
– I to istraživanje je pokazalo da su ljudi današnjice sve usamljeniji i nezadovoljni. I pomalo se i sami istraživači čude zašto je to tako kad je standard ljudi neusporedivo viši nego prije, kad su strojevi zamijenili ljude u teškim poslovima, kad su raznim mrežama mnogi ljudi stalno međusobno povezani. Nije rijetko vidjeti da ljudi hodaju ulicom, voze se autom ili biciklom i pritom drže mobitel na uhu. Još je neobičnije vidjeti da ljudi sjede za istim stolom, a čeprkaju po mobitelu i traže sreću negdje ‘tamo daleko’. A sjeli su za isti stol radi društva.

Šetnja u trgovačkim centrima
Mons. Lenkić kaže kako »mnoge ljude zakratko usreći nedjeljna šetnja po trgovačkim centrima«.
– I tamo ima puno ljudi, ali je svatko sam, svatko je za sebe: očima i željama povezan je samo sa stvarima, samo s robom na policama. Ljudi oko njega, pa i oni s kojima je zajedno došao u trgovački centar, samo su mu kao nekakva kulisa za ono što se odvija u njegovoj nutrini. I mnogi se vrate kući, a da im nedjelja nije bila dan odmora ni za tijelo ni za dušu. Tako pomalo postaje jasno da se ljudska sreća traži na pogrešnim mjestima. Nema trgovačkih centara gdje se može kupiti sreća i zadovoljstvo. Mogu se kupiti uređaji i aparati koji ljude zakratko učine zadovoljnima, ali se ubrzo njima zasite, pa opet kupuju nove, pa im se opet brzo isto dogodi. Pa već na prvim stranicama Biblije piše kako ‘nije dobro da čovjek bude sam’ i da mu je pravo i odgovarajuće društvo samo drugi čovjek, njegov bližnji. A naši su se domovi ispraznili od ljudi, od naših bližnjih, a napunili se uređajima i aparatima s kojima se nismo pravo usrećili. I to je pokazatelj da su se mnogi ljudi od Boga udaljili, rekao je mons. Lenkić i zaključio:
– Marija na nebo uznesena dokaz je kako sve što kao vjernici činimo ima smisla i vodi k sigurnoj pobjedi: nagradi vječnog života, zaključio je generalni vikar Nadbiskupije.

Povezanost s bližnjima
Lukino evanđelje koje se čita na Veliku Gospu spominje kako je Marija otišla u posjet rođakinji Elizabeti s i njom bila tri mjeseca.
– Mi smo s našim bližnjima povezani životom, poslom, prijateljstvom više od tri mjeseca. I možemo si činiti mnogo dobra, dakako možemo se i svađati, ali se moramo i miriti. I zaista nije veliki problem kad se ljudi posvađaju. Problem nastane kad se ljudi ne znaju i ne mogu pomiriti, često puta i zbog pravih sitnica, a nerijetko su u svađi tako dugo da već i ne znaju pravo zbog čega i oko čega su se posvađali. Tako mi ljudi jedni drugima otežavamo ostvarenje Božjeg projekta s nama. A ne zaboravimo da svakodnevno molimo Boga da nam ‘otpusti duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim’, kazao je mons Lenkić.