Na temelju jednog pisma stvorena je jedinstvena kultura

Za HRT-ov dramski program Hrvatskog radija u starohrvatskoj crkvi sv. Križa u Ninu Stephanie Jamnicky i Srđan Nogić snimali su emisiju o glagoljaškom pjevanju. Glagoljaške napjeve iz zadarskog kraja ”Gospodi, pomiluj” (Glagoljaška misa, o. Sestrunj), ”Svet i Slava” (Glagoljaška misa, Veli Iž, o. Iž), ”Aganče Božji” (Glagoljaška misa Kolan, o. Pag), ”Gospin plač” (Veliki petak, Kali, o. Ugljan) “Gospodi pomiluj” (Glagoljaška misa Lanišće), “Gospodi pomiluj” (Glagoljaška misa Poljica kod Splita) i “Zdravo, Zvizdo mora” (Pag) izvodile su Zvjezdana Radan, Branka Ladiš i Nela Miletić, članice ženske klape ”Dalmatika” iz Zadra dok je o pojmu i značaju glagoljaštva govorio đakon Livio Marijan, etnolog koji se godinama bavi glagoljaškim pjevanjem te nam je ovom prilikom ispričao nešto o ovom važnom pismu.

Prvotno hrvatsko pismo

– Glagoljica je prvotno hrvatsko pismo. Smatra se da su je u 9. stoljeću sastavili sv. braća Ćiril i Metod koje je bizantski car poslao da Slavenima pronesu kršćanstvo. Oni su preveli Bibliju i bogoslužne tekstove na slavenski jezik kojega danas poznajemo kao staroslavenski ili staro-crkvenoslavenski. Taj se liturgijski jezik i glagoljsko pismo na kojemu je pisan zadržali su se kod Hrvata i to isključivo onih uz Jadransku obalu (Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija) sve do 20. stoljeća.

Drugi Slaveni koji koriste staroslavenski jezik su uglavnom pravoslavni ili grkokatolici pa ga koriste (na ćirilici) u bizantskom obredu, dok su Hrvati jedini katolici koji su ga koristili u rimskom (zapadnom) obredu. Naime, svi drugi katolički narodi sve do 20. stoljeća imali su rimski obred na latinskom jeziku sve do 1970. godine, kazao je Livio Marijan te dodao kako glagoljica u Hrvata nije samo značajna samo kao pismo već i po tome što je na temelju tog pisma stvorena jedna jedinstvena kultura.

– Glagoljaštvo obuhvaća sakralnu i svjetovnu pismenost, književnost, umjetnost, društvenu i političku svijest, glazbu, duhovnost, običaje i mentalitet. Temeljni pokretač hrvatskog glagoljaštva bilo je upravo crkveno bogoslužje. Pokrštavanjem, Hrvati ulaze u europski civilizacijski krug kojemu je središnja okosnica kršćanska crkva, objasnio je đakon Livio Marijan te istaknuo kako jedini koji su uspjeli unutar katoličkog svijeta i crkve u crkvenoj službi upotrebljavati neki drugi jezik osim latinskog jesu Hrvati. I po tome su Hrvati sa svojim glagoljaškim bogoslužjem jedinstveni.

– Hrvati uz Jadransku obalu njime su se služili sve do 1970. godine kada je nastupila odredba II. Vatikanskog koncila kojom je Katolička Crkva dozvolila svim narodima slaviti rimski obred na njihovu narodnom jeziku. Fenomen glagoljaškog bogoslužja jest u tome što su Hrvati kao prilično malen, politički beznačajan, i većinu svoje povijesti neslobodan narod, uspjeli po tome biti jedna jedina iznimka. Na nju se nekada gledalo kao na izvanrednu povlasticu koju su neke pape odobravali, a nekada kao ilegalnu i nedopustivu iznimku koja narušava jedinstveni ustroj najjače institucije u Europi i svijetu.

I u tome je paradoks hrvatskog glagoljaštva. Ono je bilo bez presedana, a kod Hrvata je odigralo izvanrednu ulogu stvaranja i očuvanja nacionalne svijesti i oblikovanja jedinstvene autohtone kulture. U dugim stoljećima pod stranim gospodarima, kada Hrvati na obali nemaju ni jedne vlastite samoodržanje institucije (državu, vojsku, školu), opstanak i samobitnost počivaju upravo na glagoljaštvu, i to unutar Crkve – najprominentnije ustanove u društvu, koja ima političku, povijesnu, društvenu i kulturnu težinu, rekao je Livio Marijan.

Posebnost Hrvata

Povodom snimanja glagoljaškog pjevanja u starohrvatskoj crkvi sv. Križa đakon Livio Marijan osvrnuo se i na fenomen glagoljaškog pjevanja i kazao dok su ostali katolički narodi u svijetu, kojima su crkveni obredi bili na latinskom, slabo ili nikako aktivno sudjelovali u crkvenom bogoslužju, kojega su izvodili zborovi, monasi ili posebni pjevači, na gregorijanskom koralu ili skladanim izvedbama velikih europskih glazbenih majstora, kod Hrvata uz obalu je postojao poseban fenomen.

– Budući da je jezik bogoslužja bio razumljivi, “domaći” staroslavenski, i uz njega dobrim dijelom živi hrvatski jezik, izvođači i nositelji samih obreda u crkvi bili su domaći popovi glagoljaši i s njima i obični pučani, pučki pjevači i narod. Tako je nastalo jedinstveno crkveno pjevanje koje je vrlo slično folklornom pjevanju. Premda u glagoljaškom pjevanju ima ostataka starocrkvenog gregorijanskog korala zapadne Crkve i starobizantskog pjevanja istočne Crkve, glagoljaško pjevanje najvećim je dijelom zapravo folklornog podrijetla i obiluje glazbenim izričajima naših primorskih i otočkih malih mjesta.

I to je njegova posebna veličina jer je to jedinstveno “folklorno liturgijsko pjevanje” u zapadnom svijetu. Ono je vrlo slično folklornom stilu pjevanja dotičnoga kraja: tako u Istri i na Hrvatskom primorju ima tzv. istarsku ljestvicu, dok npr. u Dalmaciji ima gotovo potpuno klapski izričaj, objasnio je Livio Marijan i dodao da je do II. Vatikanskog koncila (1960-ih godina) glagoljaško bogoslužje živjelo u svim seoskim i nekim gradskim župama u Istri, na Hrvatskom primorju i Kvarnerskim otocima, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji (sve do Poljica kod Splita i Hvara, Visa, Korčule…). Jaki centri glagoljaštva bili su Senj, Vrbnik na Krku, Novi Vinodolski, Zadar, Solin, Poljica kod Splita.

– U početku je sve bogoslužje bilo isključivo na starocrkvenoslavenskom jeziku, ali tzv. hrvatske redakcije (s posebnim primjesama živog hrvatsko-čakavskog jezika). S vremenom je u obred prodirao i živi hrvatski jezik, tzv. “šćavet”, tj. ikavski govor Hrvata čakavaca i štokavaca na obali. Svećenikovi dijelovi mise i drugih obreda bili su isključivo na starocrkvenoslavenskom, dok je narod u mnogim župama odgovarao na živom hrvatskom jeziku “šćavetu” (osobito zadarski Ravni Kotari, šibenska i splitska biskupija).

Hrvatsko primorje i zadarski otoci su jače sačuvali staroslavenski kojega je puk znao napamet pjevati i odgovarati. Iako se s vremenom sve manje rabilo glagoljsko pismo te su sve više glagoljski misali i obrednici prepisivani na latinicu (jer se glagoljica pomalo gubila i postala teško razumljiva), ostao je jezik i ostali su napjevi, rekao je đakon Livio Marijan i dodao da se zato, bez obzira na uporabu latinice i živog govora u bogoslužnom pjevanju u mnogim glagoljaškim župama u novije vrijeme, čitava ova pojava – i fenomen tog tzv. “narodnog” bogoslužja i napjevi tog bogoslužja naziva glagoljaštvo, glagoljaško bogoslužje, glagoljaško pjevanje.

Promotori glagoljaškog pjevanja

– Danas se još povremeno glagolja u Lanišću (Istra), Vrbniku na Krku, u Crikvenici i Senju, na zadarskim otocima Istu, Ižu, Dugom otoku (Sali, Žman), Ugljanu (Kali) i Pašmanu (Tkon).

Međutim, glagoljaški napjevi kao melodije na koje se pjeva suvremeni hrvatski tekst bogoslužja još žive u većoj ili manjoj mjeri posvuda gdje je nekad cvalo glagoljaštvo (od Istre do Dalmacije) premda je u velikoj mjeri nestalo i propalo, iako je 2005. godine ušlo pod zaštitu kao nematerijalno kulturno dobro hrvatskog naroda, napomenuo je Livio Marijan te nadodao kako su se neki glagoljaški napjevi spasili tako što ih je u klapsko pjevanje uvodio Ljubo Stipišić Delmata ili su ih naučili i izvode pjevačke i folklorne skupine, klape i zborovi kao i ženska klapa “Dalmatika” iz Zadra koja je za potrebe Hrvatskog radija i snimanja emisije o glagoljaškom pjevanju u starohrvatskoj crkvi sv. Križa u Ninu izvela glagoljaške napjeve iz zadarskog kraja.

Velika promotorica glagoljaškog pjevanja u svijetu je Zadranka Katarina Livljanić i njezin ansambl ”Dialogos”. Izdane su i mnoge multimedijske monografije glagoljaškog pjevanja pojedinih mjesta (Tisno, Murter, Jezera, Vodice, Šepurina, Veli Iž, Radovin, Kolan).