MISTO MOJE (21) Bijeda ih otjerala u bijeli svijet, a uvijek su sanjali - Sovare

Tamo gdje sam rođen vole ljude, tamo se dobra djeca jutrom bude, tamo ih brižne majke uvijek uče na ljubav i mir…, sviraju kultni Ivčićevi stihovi u lokalnom, jednom, ali vrijednom kafiću u Suhovarima ili, kako bi mještani rekli, Sovarima.

Mjesto je to koje je sačuvalo, u najpozitivnijem smislu, tradicionalne vrijednosti, istovremeno se razvijajući ukorak s vremenom, zahvaljujući, između ostaloga, blizini Zadra od kojeg je udaljeno oko 17 kilometara, kao i općinskog središta Poličnika koji je odavno postao sinonim za rast i razvoj, mjesto sve poželjnije za mlade obitelji.

Sve im je nadohvat ruke, a imaju svoj mir, idiličnu prirodu i najvažnije – jedni druge.

Potvrđuje to i razgovor s mještanima u centru sela, gdje je crkva sv. Ante Padovanskog, uz groblje s mrtvačnicom, u blizini je spomenik hrvatskim braniteljima poginulima u Domovinskom ratu te poginulima i nestalima u Drugom svjetskom ratu, a preko puta je predivna, obnovljena župna crkva Gospe od Zdravlja. Tek nekoliko metara od crkve je područna škola koja broji čak 26 učenika, zatim veliko igralište, zog za balote, trgovina i središte društvenog života – kafić Boo Bar.

Koga? Čega?

Glavna tema u kafiću bila je gdje kupiti dobru, a povoljnu janjetinu, no, iako smo svjesni važnosti ovog razgovora, ipak smo ih prekinuli, želeći saznati sve o selu iz prve ruke, od dobro raspoloženih, gostoljubivih mještana.

Zanimljivo je da je većina iz ove vesele ekipe živjela negdje u inozemstvu, ali slažu se svi – nigdje nije ljepše nego u Suhovarama. Primjerice, najhrabriji, onaj koji se prvi slikao za novine koje svi u selu čitaju, 75-godišnji Mile Buljat naglašava kako im ništa ne nedostaje i kako je u selu najbolje.

– Radio sam u Njemačkoj, ali bolje mi je ovdje, gdje sam rođen. Vratio sam se 2009. godine, ma, čim sam dobio mirovinu, nema nigdi lipše. Nama je ovdje super, imamo sve, hvala dragom Bogu. Imamo dva dućana, zog za balote, područnu školu, igramo na karte. Npr. doktora i ljekarnu imamo u Poličniku, ništa to nije daleko, kao dijete sam išao do tamo pješke u školu, trebalo mi je po ure. Danas je sve povezano autobusima koji dolaze u minut točno, priča zadovoljno Buljat i dodaje kako su svi zadovoljni načelnikom Davorom Lončarom.

Mile Buljat/Foto: Luka Jeličić

– A da ne valja, ne bi toliko godina vodio Općinu, kaže Buljat o načelniku koji je nedavno ponovno osvojio mandat i koji je na čelu općine 29 godina.

U tom se vremenu Poličnik, kao i okolna sela, izgradio, napredovao, a zbog gospodarskih zona sve je više radnih mjesta što je svakako preduvjet za ostajanje, ali i doseljavanje obitelji.

Sve je više, kažu nam naši sugovornici, i došljaka, pa ima raznih prezimena, a najčešća su: Ukalović, Buljat, Štrkalj, Matić, Knežević, Humbolt, Ivanišević…

Raste turizam

»Uhvatili« smo i jednog Humbolta, Zorana, s kojim smo provjerili cvjeta li ovdje poljoprivreda i danas, ali…

– I ja sam se prije bavio poljoprivredom, sadio sam papriku, četrune, krumpir, a zadnje je bilo smilje. To je sve propalo i dignuo sam ruke od svega. Nije bilo otkupa, cijene su bile loše, jednostavno nije bilo isplativo. Uglavnom, jako je malo poljoprivrede, eventualno ljudi sade za sebe, kazuje Humbolt.

Zoran Humbolt/Foto: Luka Jeličić

Prije Domovinskog rata, nastavlja Humbolt, sve je bilo obrađeno. Nije bilo traktora, freza, sve se radilo motikom, ali tada se radilo, sad se, usprkos svim strojevima i napretku, ne radi. Mještani uglavnom rade ili u Zadru, ili u općini, ili u poslovnim zonama Grabi i u Murvici, a sve je više i kuća za odmor.

– Mi stariji ne možemo u polje, a mladi neće to raditi, dodaje Milko Matić.

I Milko Matić otišao je, kako kaže, kao dijete u bijeli svijet.

– Čitavi svoj život proveo sam u Austriji, u Bregenzu. Otišao sam 1952. godine, da budem iskren, otjerala me bijeda. Išli su naši ljudi, otišao za njima i ja, ali nije bilo toliko slatko. Radio sam noćne smjene 40 godina, došao bi doma pa čuvao djecu. Ja se još nisam vratio, tamo su mi djeca i unučad, moje najdraže. Ali ovo moje selo mi je najlipše. Pola godine, ljeti sam ovdje, a zimi tamo, govori Matić i također dodaje da se danas ovdje lijepo živi i da imaju sve.

Milko Matić/Foto: Luka Jeličić

Prisjetio se Matić i djetinjstva, najdraže mu je bilo hvatati ptice po kiši i tražiti kamene ploče, dok danas djeca imaju sve, sve osim kreativnosti i međusobnog druženja.

– A ja sam se verao na stablu ko vjeverica, dodaje kroz smijeh.

Sretna djeca

Isto tako, Ante Štrkalj živio je 54 godine u Kanadi, otišao je kao mladić 1965. godine i vratio se odmah kad je došlo vrijeme mirovine.

– Hvala Bogu, sve mi je dobro, ništa mi ne fali. Dok sam bio u Kanadi, sve ovo mi je falilo. Mi koji smo davno otišli, mi smo drugačiji narod, drugačije znamo volit svoje. Mi znamo cijeniti sve, domovina se voli, mi smo svaki dan sanjali domovinu, emotivno kazuje Štrkalj koji priznaje da se u međuvremenu narod ipak udaljio i otuđio.

Ante Štrkalj/Foto: Luka Jeličić

Svako vrijeme nosi svoje, a dok smo razgovarali s nešto starijim mještanima mladenačkog duha, igralište ispred nas napunilo se nekim novim klincima sretnih lica.

– U područnoj školi je 26 djece, imaju ovdje slobodu, provode vrijeme igrajući se. Mjesto je sigurno, ali cesta je jako opasna. Vozi se brzo, šleperi jure, cesta je uništena. Osim toga, najkraće rečeno, imaju predivno djetinjstvo. Odlaze u Poličnik i Zadar na treninge i ostale aktivnosti, a dosta mogućnosti imamo i u školi, kaže jedna od učiteljica.

Na kraju, zaključujemo da je ovo mjesto sretnih ljudi, mjesto veselog i sigurnog odrastanja, a prije odlaska i dogovora da ćemo opet doći u ovo idilično selo, znalce u kafiću pitamo kako treba pisati – Suhovare ili Sovare.

– A kad smo mi bili mali, svi su govorili Sovare, i mladi i stari. Danas mlađi govore Suhovare, a tko će znat’ zašto. Kaže se da seljaci reču Sovare, gospoda Suhovare, ali nama će uvijek biti draže – Sovare, odgovara ekipa iz kafića.

A tko zna bolje od njih, koje je čitav život srce vuklo rodnom kraju i koji su, svatko na svoj način, izgradili ovo selo, ostavljajući ga onima na kojima svijet ostaje, da im bude lakše nego što je nekoć bilo njima samima, ali i da znaju cijeniti sve što danas imaju.

Burna povijest

Suhovare se spominju u dokumentu iz 1070. kao posjed Samostana sv. Krševana u Zadru. Svetokrševanskim benediktincima isti posjed potvrđuje papa Celestin III. bulom iz 1195. i herceg Andrija ispravom iz 1198. Još jednom u ime kralja Ludovika Anžuvinca herceg Karlo Drački godine 1358. utvrđuje da Suhovare »sa svim svojim ljudima, jobagionima i svojim pravima koja pripadaju tom selu po posebnom odobrenju katoličkih ugarskih kraljeva« pripadaju opatu, crkvi ili opatiji sv. Krševana. Suhovare su godine 1571. ognjem i mačem zauzeli Turci ali su ih nakon žestokog otpora 1647. morali napustiti i predati Venecijancima, koji spališe utvrdu od koje su ostali samo zidovi. Uskoro se vraćaju prvi stanovnici, koji obnavljaju svoja staništa, podižu malu crkvicu i osnivaju početkom 18. st. župu u kojoj se prvi župnici spominju od godine 1720.

Neka im je vječna slava

Mjesto Suhovare od 1991. godine bilo je okruženo s tri strane i pod stalnom paljbom. Isti oni koji su popalili cijelo zadarsko zaleđe, uključujući Nadin i Škabrnju, tijekom konca 1991., u rano jutro 3. siječnja 1992. godine pješački su uz pratnju tenkova napali Suhovare, a cijeli dan granatirali su Poličnik, Rupalj i Gornju Murvicu.

Srpski napad je prekinut tijekom ranog popodneva kada je počelo povlačenje prema Kašiću da bi već do kraja dana Suhovare bile potpuno u hrvatskim rukama. Taj je dan samo na Suhovare palo stotine granata.