ALJOŠA JURINIĆ: Ne mijenja se publika, nego odnos prema klasičnoj glazbi

Poznati pijanist Aljoša Jurinić nastupio je u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru u sklopu ciklusa »Dialog 88, Vol. 2« u organizaciji Koncertnog ureda Zadar. Iza njega su nastupi u gotovo četrdeset zemalja na pet kontinenata, 35-dnevna turneja solo recitala po Kini, kao i pet uzastopnih rasprodanih izvedbi Čajkovskog u Lijepoj Našoj.

Poznati pijanist, koji je tijekom karijere svirao na nekim od najuglednijih svjetskih pozornica od njujorškog Carnegie Halla i bečkog Musikvereina do pariškog Salle Cortota i BOZAR-a u Bruxellesu, u Zadar je donio program građen na kontrastima i međusobnim glazbenim poveznicama. Naime, spojio je velike sonatne forme Beethovena i Chopina s intimnijim djelima Čajkovskog, Clare Schumann, Dore Pejačević i Fanny Mendelssohn Hensel stvarajući svojevrsni dijalog između epoha, estetika i skladateljskih poetika. Upravo je o tom konceptu, ali i vlastitom glazbenom putu, govorio za naš list.

Publika s dvije strane Atlantika

Naziv koncerta »Dialog 88« upućuje na razmjenu, ali i na sam instrument, odnosno njegovih 88 tipki, započinje Jurinić govoreći o programu.

– Osim broja tipki na klaviru, drugi razlog je i taj što sam program posvetio djelima skladateljica u direktnoj korelaciji s djelima muških skladatelja. Primjerice, »Lipanj« Čajkovskog i »Lipanj« Fanny Mendelssohn Hensel ili nokturna Clare Schumann i Chopina, to je upravo taj »dijalog«. Osim toga, na programu su bile dvije velike sonate, Beethovenova i Chopinova, pa postoji i dijalog velikih i malih formi. Sonate traju desetke minuta, a kratke skladbe tri ili četiri minute. Dakle, dijalog postoji na više razina, govori pijanist koji je u Zadru zasvirao ponovno nakon nešto više od deset godina.

Budući da trenutačno živi u Bostonu u SAD-u, kako kaže, kulturološke razlike među publikama itekako su vidljive.

– Razlike se osjete i u svakodnevnom životu, a ne samo u dvorani. U SAD-u su, primjerice, stojeće ovacije gotovo standard. Devedeset posto koncerata završava tako i prvi put kad sam tamo nastupao pomislio sam: »Kako me vole!«, a zapravo je to jednostavno dio njihove koncertne kulture, govori kroz smijeh ovaj Zagrepčanin.

Europsku publiku ipak vidi kao posebno povezanu s klasičnom glazbom jer je ona dio našeg kulturnog nasljeđa.

– Većina Europljana zna tko su Beethoven ili Mozart. U SAD-u to nije nužno slučaj ako se netko aktivno ne bavi glazbom. Tamo je klasična glazba više »uvozni proizvod«, dok je kod nas to dio kolektivne kulture, ističe talentirani pijanist međunarodnog glasa.

Obrazovni i profesionalni put vodio ga je kroz različite države i glazbene sredine. Studij je započeo u Zagrebu, a potom se usavršavao u Beču, Italiji, Njemačkoj i Kanadi. Titulu doktora glazbenih umjetnosti stekao je na Sveučilištu u Torontu, dok je Konzertexamen završio na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru. Njegov umjetnički razvoj oblikovali su brojni ugledni pijanisti i pedagozi, a iskustvo života i rada u različitim sredinama smatra važnim dijelom vlastitog formiranja.

– U Beču sam prvi put bio okružen mladim glazbenicima iz cijelog svijeta. To je bio moj prvi susret s izvrsnošću na razini institucije, a ne samo pojedinca. U Weimaru sam živio u malom gradu i to mi je zapravo jako odgovaralo – sve je bilo blizu i mogao sam svugdje pješke. Toronto je potpuno drugačija priča, ogroman grad, dok je Boston negdje između. Ali ono čime se bavim toliko je međunarodno da gotovo nije ni važno gdje živim, kaže ovaj laureat najprestižnijih svjetskih pijanističkih natjecanja, koja su mu poslužila kao važna odskočna daska u karijeri.

Glazba iznad perfekcije

Nakon pobjede na Međunarodnom natjecanju Robert Schumann 2012. godine u skladateljevu rodnom Zwickauu, bio je laureat Pijanističkog natjecanja Kraljice Elizabete 2016. i Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Leedsu 2018., kao i finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja Chopin u Varšavi 2015. godine.

– Natjecanja mi nikada nisu bila cilj sama po sebi, ali kada se čovjek probija, ona su najbolji način da vas ljudi čuju i angažiraju. Čak i ako ne pobijediš, može dobiti prilike za nastupe, pojašnjava Jurinić kojem je 2019. godine tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila Red Danice hrvatske za iznimna postignuća u kulturi i međunarodnoj promociji svoje zemlje.

Ipak, priznaje kako su godine natjecanja bile izrazito iscrpljujuće.

– ​Chopinovo natjecanje u Varšavi bilo je posebno naporno. Traje mjesec dana, u etapama, uz stalno čekanje, vježbanje i stres. Bio sam na mnogo natjecanja do tridesete godine i iskreno, život mi je danas puno lakši otkako više nisam u tom ritmu, iskreno će ovaj glazbenik.

Najveću promjenu u karijeri vidi upravo u trenutku kada je prestao živjeti kroz natjecanja.

– U glazbi je mnogo toga subjektivno. Ono što je objektivno loše su greške – krive note. A publika često ne zna da svaki pijanist na koncertu ima puno pogrešnih nota, samo ih je toliko mnogo da se većina ni ne primijeti. Kad više nisi opterećen time, možeš se fokusirati na glazbu i ono što želiš izraziti, jasan je ovaj pijanist.

Chopin zauzima posebno mjesto u njegovu životu i karijeri jer je upravo kroz njega zavolio klasičnu glazbu.

– Volim mnoge skladatelje, ali on mi je uvijek bio najdraži. Većina pijanista teško bi to rekla za jednog skladatelja, kao da biraš omiljeno dijete, ali ja mogu bez problema reći da je to Chopin, otkriva Jurinić te ističe kako je njegov najdraži skladatelj ostavio iza sebe toliko skladbi da uvijek ima nešto novo za svirati. Neke od njih svira godinama, dok neke po prvi put.

Na pitanje može li se skladba odsvirati identično svaki put, mladi pijanist kaže kako upravo u tome leži čar, ali i problem koncertnog izvođenja.

– Supruga mi uvijek kaže: »Sretno na koncertima, molim te probaj odsvirati isto dva puta«. Volim svirati drukčije zbog inspiracije i trenutka. Nekad napravim nešto potpuno spontano jer me glazba povuče, govori Jurinić uz smijeh.

Uronjen u zvuk

Ipak, priznaje kako spontanost može biti dvosjekli mač.

– Kad nešto nije automatizirano, onda postoji i veći rizik pogreške. Ali možda upravo to ulazi u taj »vizionarski« pristup. Nekad inspiracija donose nešto posebno, a nekad omašku.

Opis kritičara kao »suptilnog i vizionarskog pijanista« povezuje s vlastitim karakterom.

– Nisam po prirodi nametljiv pa u interpretaciji pokušavam izbjeći bilo kakav kič ili prenaglašenost. A »vizionarski« doživljavam kao nešto što kritičar prepozna u tvojoj ideji glazbe, čak i ako to sam nisi potpuno svjesno formulirao, govori Jurinić kojem su solo nastupi i dalje najbliži u odnosu na komornu glazbu, iako je surađivao s brojnim renomiranim glazbenicima.

– Kod klavira je specifično to što pijanist može potpuno sam nositi koncert. Većina drugih instrumenata gotovo uvijek ima klavirsku pratnju. Komorna glazba ima posebnu čar i interakciju koju ništa ne može zamijeniti, ali kad bih birao pet koncerata zaredom, uvijek bih radije svirao solo nego komorno.

Posljednjih godina intenzivno se bavi i biomehanikom sviranja klavira. Kao gostujući umjetnik na MIT-ovu Institutu za medicinsko inženjerstvo i znanost sudjeluje u istraživačkim projektima koji proučavaju biomehaniku pijanističke izvedbe, odnosno način na koji pokreti tijela utječu na tehniku, izdržljivost i dugoročno zdravlje glazbenika.

Naime, kako objašnjava, velik broj pijanista tijekom karijere razvije ozljede poput upala tetiva, kroničnih bolova i mikrooštećenja koja nastaju godinama sviranja, a problem je u tome što takve ozljede često nikada potpuno ne zacijele.

– Pokušavamo optimizirati tehniku sviranja i minimizirati mišićnu aktivnost te nepotrebne pokrete koji dugoročno mogu dovesti do problema. Tehnika nije sama sebi svrha, ona služi umjetničkom izražaju. Ako je tijelo rasterećenije, glazbenik se može više posvetiti glazbi. Kao i u sportu, primjerice tenisu, sviranje klavira traži vrlo rani početak jer je povezano s razvojem mozga i tijela. Fizička komponenta je golema – jednom sam morao otkazati koncert zbog uraslog nokta. Ako uganeš zglob, ne možeš koristiti pedalu. U sviranju sudjeluje cijelo tijelo, pojašnjava ovaj glazbenik, dodajući kako je mentalni aspekt jednako važan kao i fizički.

Dok svira, kaže, gotovo potpuno uranja u zvuk.

– Često spontano zatvorim oči jer mi tada sluh postane još intenzivniji. Najvažnije mi je ono između tonova, kako jedan ton prelazi u drugi. Fokusiran sam na zvuk i tranzicije cijelo vrijeme, kaže Jurinić dodajući kako osamdeset posto vremena provede svirajući zatvorenih očiju.

Publika mijenja navike

Govoreći o publici u digitaliziranom dobu, ovaj pijanist ne vjeruje da klasična glazba gubi publiku, nego samo da se danas odnos prema njoj mijenja.

– Mnogi ljudi zavole klasičnu glazbu tek kasnije u životu. Koncertne dvorane zapravo ne gube publiku koliko se misli, napominje Jurinić koji društvene mreže vidi kao priliku za približavanje klasične glazbe novim generacijama.

– Kad objavim nešto na internetu, jedan od najčešćih komentara bude »song name?«. Mi se u klasičnom svijetu smijemo tome jer nisu »songs«, nego skladbe, ali nije važno – nekoga je to zainteresiralo. Ako netko tijekom trideset sekundi na internetu otkrije Chopina, to je već velika stvar, pojašnjava ugledni pijanist koji vjeruje da klasični glazbenici često nisu prirodno skloni promociji, ali misli da će digitalna prisutnost uskoro postati nužnost za sve glazbenike.

Iako za klavirom sjedi od djetinjstva, Jurinić otkriva kako danas osjeća veći umjetnički zanos nego ranije, što je usko u korelaciji s izbrušenom vještinom.

– Kad si dijete, više si u procesu učenja i borbe s instrumentom. Danas je zanos veći. Naravno, nije da vježbam sa zanosom u osam ujutro – to je posao. Ali koncerti su nešto drugo i taj osjećaj nikada ne nestane. Veliku ulogu pritom ima i publika. Na energiju utječu svi detalji od prostora, svjetla, blizine publike, govori Jurinić.

Nakon Zadra čeka ga još nekoliko nastupa u Hrvatskoj, ali i brojna međunarodna gostovanja.

– Otkad živim u SAD-u, organizatori me češće zovu na ovakve turneje jer sam »prisiljen« ostati ovdje neko vrijeme. Dok sam živio u Zagrebu, imao sam pojedinačne koncerte svaka tri tjedna, a sada radim turneje od nekoliko koncerata u nizu, otkriva Jurinić te dodaje kako ga, osim Hrvatske i SAD-a, do kraja godine očekuju nastupi u Kanadi i na Tajlandu.