MISTO MOJE (18) Prodaju se tereni, svi su u turizmu, dobro žive, još da su svoja općina...

Malo slikovito mjesto uz more između Kožina i Nina, okruženo s dva poluotoka mnogi Zadrani svako ljeto redovito posjećuju radi čistog mora i prekrasnih plaža. Riječ je o Petrčanima koje su poželjna destinacija u kojoj ljeti sve vrvi od života. Naravno, zimi je drukčije, kao i svako primorsko mjesto u našoj županiji živi dva života, jedno ljeti, drugo zimi. Mi smo se stoga uputili u Petrčane nešto ranije, prije ljetne gužve kako bismo našli domaće ljude koji bi s nama podijelili tajne ovog mjesta.

Pri ulasku u mjesto, odmah nas je dočekala privremena prometna signalizacija i raskopana cesta. Naime, u Petrčanima se odvijaju radovi na rekonstrukciji i dogradnji kanalizacijske i vodoopskrbne mreže, što Petrčancima u zadnje vrijeme zadaje probleme jer im, kako kažu, ponekad nestaje struje, a ponekad vode. Do centra se može stići u dva pravca. Jednim se spustite direktno do Punte Radman, a drugim okolnim putem tik uz prekrasne Kraljevske vinograde stižete u zapadni dio sela.

Kao biser u školjci

Dolaskom u mjesto, pogled nam je odmah privuklo kristalno čisto more koje je mirisalo na ljeto. To su dodatno potvrdili i turisti koji su šetali kroz selo. Da su Petrčane gostoljubivo mjesto, kazala nam je gospođa Dubravka koja nije rođena u Petrčanima, ali su je, kako kaže, Petrčane prije trideset godina dočekale kao svoju.

– Došljacima je inače teško u novoj sredini, ali ja se ovdje osjećam kao biser u školjci. Jako volim sve moje Petrčance, jer su jako gostoljubivi i dragi ljudi koji te cijene. O ovom selu, ništa loše ne mogu reći. Je, da da je sad ovo sve raskopano i da je sve neki »dar mar«, ali manje-više svugdje je tako danas, čak i u Zadru. Nama je sad malo otežan pristup nekim lokacijama, ali snalazimo se. Iako, to se sve sporo radi, metar po metar. Razbije se jedna cijev pa jedan dio sela nema vode. Malo nema struje, malo nema vode, kazala nam je Dubravka istaknuvši da je zimi bitno drugačije nego na ljeto.

– Zaista, pusto je selo zimi, nigdje nikog osim mojih prijatelja, pasa Neba i Čupka, te mačka Brka… Velika je razlika između ljeta i zime. Sad je već počelo polako, malo prije Uskrsa su počeli dolaziti ljudi. Na ovom placu ljeti bude puno događanja i bude zaista krcato, kazala nam je Dubravka.

S obzirom na svoj položaj tik uz more, Petrčanci se se okrenuli turizmu. Doduše, još ima nekih stanovnika koji se kao nekad bave maslinarstvom i vinogradarstvom. A iako su na moru, sve manje je i ribara. Kad smo jednog od domaćina pitali kako se živi u selu, kratko nam je kazao kako nitko ništa ne radi, a svi dobro žive!

– Prodaju se tereni, svi su u turizmu, al ni puta sad nemamo kako treba. Sad se radi aglomeracija, a to će tako još sigurno biti kroz svibanj. To će biti samo do pola, zasad, do Gornjih Petrčana, kazao nam je Zoran objasnivši da se selo dijeli na Gornje i Donje. Obitelji prezimena Diklić, Pavlović i Vukić žive u Gornjim Petrčanima, dok su u Donjim Stanišići, Lisice, Radmani, Nemarići, Vučkovići i Gržani.

Nediljko i Valentina Stura i Nediljko Paleka

Pripadaju Gradu Zadru

Inače, prvi povijesni tragovi na ovom području sežu u prapovijest. U zapisima se po prvi put Petrčane spominju već 1071. godine, a ovo mjesto je stoljećima bilo i omiljena ljetna destinacija bogatih zadarskih plemića s obzirom na to da su na lokacijama pronađeni ostaci nekoliko vila rustica. Također, tijekom austrougarskog upravljanja na Punti Radman se nalazio lazaret za potrebe grada Zadra, gdje je vršena karantena za oboljele te je na samom tom području zasađena gusta borova šuma. Danas Petrčane prema zadnjem popisu stanovnika imaju 565 stanovnika, a administrativno pripadaju Gradu Zadru. Upravo to što pripadaju Gradu Zadru i muči većinu mještana jer smatraju kako bi im bilo bolje da su svoja općina, a s obzirom na to koliko prinose novca od turizma.

Svakako, kao i većina mještana, i Nediljko Paleka se bavi turizmom. On također nije rođeni Petrčanac, već Zemuničanin, ali je kupio kuću u selu nakon što se vratio iz Beča.

– Turizam je jedino čime se ovdje čovjek može baviti. Iako su Petrčane na moru, nisu baš neki veliki ribari, svi samo za sebe ulove. Inače, dosta ljudi odavde je odselilo u Ameriku nekad davno, a sad su im se svi ti tereni pretvorili u zlato. Dosta terena se i prodalo, ali ima i dosta povratnika. Sve skupa, uz cestu i aglomeraciju koja se radi, diže se vrijednost nekretnina još više, kazao nam je Paleka dok je kraj nas prolazio čovjek vozeći frezu. Kako saznajemo, polje je iza crkve prema Gornjim Petrčanima, a prema Zadru su više smješteni maslinici.

Valentina i Elvira u dvoru

Sve raskopano

Uz hotel Petrčane u centru, u mjestu su se smjestila i dva hotelska kompleksa, jedan na Punti Radman, a drugi na Punta Skali, a duž obale su zato brojni restorani i kafići u kojima uživaju domaći i posjetitelji.

– U ovo vrijeme nisu otvoreni svi restorani, ali kad budu, to bile prepuno ljudi. Sad, kako će biti ove godine? Problem će biti što je sve raskopano, iznova se kopa. Sve se nešto sporo radi, neki dan je pukla cijev i cijeli dan nismo imali vode. U svemu ovom jedino je ta prednost Petrčana što imamo dva ulaza u selo, kazao nam je Paleka dok nam je ususret dolazio još jedan Zemuničanin i imenjak Nediljko, sa ženom, Petrčankom Valentinom Sturom.

Naišli smo na pravu osobu, s obzirom na to da je Stura zajedno sa sumještankom Snježanom Bogelječ napisao pjesmu »Sjećanje na Petrčane« posvećenu upravo svima onima koji su odselili u Ameriku, a koji danas, kako Stura kaže, u New Yorku slušaju ovu pjesmu i plaču.

– Najveći problem u Petrčanima je to što nismo svoja općina. Da smo svoja općina, to bi bilo drukčije. Na primjer, dvije godine muku mučimo u portu. Onaj stariji mul je bio puno bolji, imao je rupu za cirkulaciju mora ispod, a sad sav sabun koji dođe ostaje u vali pa dogodine nećemo moći kaićima uopće izaći vani, napomenuo je Stura dok je njegova žena istaknula da bi se, po njoj, više pažnje trebalo posvetiti tome da se očuva dalmatinski štih ovog mjesta, umjesto da se grade iste sive zgrade.

Dubravka

Dalmatinski štih

Taj dalmatinski štih, posebno je vidljiv kad zamaknete u ulice iza trgovina i lokalnog kafića prema crkvi sv. Ivana i Pavla. Dosta kuća, obnovljeno je u kamenu u tradicionalnom dalmatinskom stilu, a kamene uličice pune su cvijeća, agava i agruma. Šetajući kroz selo s novim prijateljima, naišli smo i na Elviru Košutu koja je taman na moru očistila lignje za ručak. To je ta ljepota života na obali. A kad smo je upitali kako se živi u Petrčanima kazala je kratko da je bolje da ne pitamo je će se odmah iznervirati.

– Lipo je, ali podređeno je turizmu… satrala nas je novogradnja. Mi smo ovdje još u getu ostali pa nam je dobro, kazala nam je Elvira i odvela nas u svoje starinske dvore, upravo one koje odišu tim dalmatinskim duhom, brunzinima punim cvijeća, kamenicama i điranima.

Zapitali smo ekipu, ima li u Petrčanima mladih obitelji dok je pored nas prolazio par s djetetom. Ali ispostavilo se da ni taj par nisu Petrčanci. Kako kažu, jako malo djece ima u školi u koju idu djeca od 1. do 4. razreda. Prošle godine imali su i samo jednog prvopričesnika.

I tako, dok smo šetali kroz te kamene uličice, shvatili smo da, po svemu sudeći, pravih starosjedioca koji žive cijelu godinu ovdje nismo našli, sve dok se nismo susreli sa Stanom Vučković koja živi tik do novog mula, a koja se također sjetila onog starog, koji očito svima nedostaje.

Puno neoženjenih

– Tu je bio ispod kao potok pa bi more prolazilo, a sad više nema normalnog pristupa. Postalo je preplitko i nepristupačno. Dok sve ovo nisu tu stavili, bilo mi je puno ljepše, iako na lito tu budu razna događanja pa ima neku svoju funkciju. Inače, sve ove stare kuće su kupljene i obnovljene od strane povratnika ili naših ljudi koji su u okolici imali vikendice. Sad i one imaju čar, obnavljaju se u kamenu i nastoji se održati, koliko-toliko, taj dalmatinski duh, kazala nam je Vučković i osvrnula se na turizam kojem se sve podređuje.

– Pinija je prije bila puna borova, po tome je bila i poznata, ali sad je skoro sve parking. Da, nevrijeme je porušilo stalba prije par godina, ali tu se dosta i pilalo. A stabla su tu da se sade, ne da se pilaju! To više nije Pinija koja je bila, a i nove zgrade koje se grade… Sve su kuće koje sliče jedna na drugu, ko da smo u gradu. Jedino ovdje još u našem centru gdje imamo ove naše domaće kuće, kazala nam je Vučković koju smo upitali što bi im u selu trebalo za ugodniji život.

– Prilagodili smo se svemu jer mi spadamo pod Grad Zadar. U ljekarnu idemo u Kožino, imamo poštu, ali dice imamo malo. Imamo jako puno neoženjenih momaka i cura, pa je i to unazadilo naše mjesto. Ove godine ćemo imati dvoje prvopričesnika, a za krizmu će biti njih 11. Ipak nešto malo se pokrenulo, neki mladi su ostali tako da se nadamo da će valjda biti i djece da selo ne izgubi prave domaće Petrčance, kazala je Vučković.