MISTO MOJE (20) Jennifer zbog ljubavi došla iz Nigerije u Islam Latinski

Čarobna formula za sreću u današnjem užurbanom vremenu mogla bi biti sljedeća – život u mirnom selu, među zelenilom, ali i blizina grada koji nudi sve sadržaje, ponajprije radna mjesta. Potvrđuje to i naš posjet Islamu Latinskom, malom lijepom mjestu u općini Posedarje, udaljenom oko 22 kilometra od Zadra.

Mjesto je to bogate povijesti koja seže u srednji vijek. Naime, na mjestu današnjeg sela nalazilo se srednjovjekovno hrvatsko selo Učitelja Vas i utvrda Vespeljevac.

Oko 1571. godine, osmanski vojskovođa Ferhad-paša Sokolović osvojio je to područje i 1577. godine obnovio utvrdu, nazvavši je Sedd-i Islam, što znači »Bedem islama«. Ova utvrda predstavljala je najzapadniju točku Osmanskog Carstva na Jadranu, a nakon mletačkog osvajanja u 17. stoljeću, područje je naseljeno novim stanovništvom.

Katolički Hrvati naselili su dio koji je postao poznat kao Islam Latinski, dok su pravoslavni Vlasi naselili susjedno selo Islam Grčki. Nazivi »Latinski« i »Grčki« odražavaju, dakle, vjersku pripadnost stanovnika, katoličku i pravoslavnu.

Tijekom Domovinskog rata, Islam Latinski bio je okupiran 1991. godine, a oslobođen je u siječnju 1993. godine.

Svjedoci povijesti

Svjedok burne prošlosti, uz župnu crkvu sv. Nikole, svakako je i Zeleni hrast, znamenito stablo visoko preko 20 metara i staro između 200 i 250 godina. Poznat je i kao »Vučji hrast« jer se vjerovalo da posjeduje magične osobine, a na koncu je postao simbol hrvatskog opstanka.

Zeleni hrast utkan je u mnoge legende i tradicije. Jedna kaže da je u njegovoj blizini postojao još jedan malo manji hrast koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata talijanski okupatori odsjekli i koristili za ogrjev.

Htjeli su posjeći i ovaj hrast, ali su im seljaci rekli da je to vučji ili vražji hrast te da ga ni puščano zrno ne može pogoditi. Talijanski vojnici su pucali u deblo, ali kad su pogledali, na stablu nije bilo ni jedne rupe. Vojnici su povjerovali da je drvo magično, vražje i nisu ga posjekli.

Sada ovo drvo, odnosno kafić Tomislav u blizini, na Jadranskoj magistrali okuplja mještane, baš kao i župna crkva koja je izgrađena je 1756., a obnovljena 1950. godine te je teško oštećena i zapaljena za vrijeme Domovinskog rata.

Svi crkveni predmeti, kao i liturgijsko ruho bili su uništeni, a nakon Domovinskog rata crkva je temeljito obnovljena, sakristija proširena, okoliš crkve uređen, a prilaz asfaltiran, dok je 4. kolovoza 1996. godine ponovno posvećena.

Ispred nje danas vidimo predivan prizor, mnoštvo mještana, i starijih i mlađih, okupljenih u vjeri i zajedništvu, okruženih zelenim prostranstvima iz kojih dopire dječji smijeh.

Ma, ka’ Bog

Sretni su i zadovoljni, kažu, ne nedostaje im gotovo ništa. Zlatko Galić cijeli je život u Islamu Latinskom i kaže da je – ma, ka’ Bog.

– Imamo dućan, crkvu, gostionu… Dobro je, moglo bi biti i gore. Bilo je prije više ljudi, to je istina, ali počelo se vidit di koje dite, ide na bolje stvarno. Imamo novu školu, ponosno će Galić.

Jennifer je suglasna s tim, imaju sve, pa i liječnika, a posebno joj se sviđaju ovdašnji druželjubivi ljudi.

– Došla sam iz Nigerije, muž mi je odavde, upoznali smo se u Italiji. Došla sam slijedeći srce, ali lijepo mi je ovdje, ne bih ništa mijenjala, zadovoljno govori Jennifer.

I Ana Motl Demo, dijete grada, Poluotoka, Kalelarge, udala se u ovo živopisno mjesto.

– Bilo mi je izazovno, ali naravno da sam bila spremna. Ovo je svakako bolje mjesto za odgoj djece, ja sam dijete grada, ali grad nije ono što je nekad bio. Lijepo nam je ovdje, imamo se gdje parkirati, imamo gdje sušiti robu…

Ja živim u zaseoku Grgurice, možda bi dobrodošao još koji dućan, ali sve nam je blizu. Radim u gradu, kao i većina, sve je manje poljoprivrede, kazuje Motl Demo i dodaje kako suprug priča da su sva polja prije bila obrađena.

Danas je situacija drugačija i većina gravitira prema gradu. Doduše, srećom, ovdje je sve više mladih obitelji s djecom, ali…

– Voljeli bismo da ima više sadržaja za djecu, primjerice treninga, u Posedarju mogu igrati nogomet, curice mogu plesati, ali sve to počiva na entuzijazmu pojedinaca.

Bilo bi dobro da ljeti imaju radionice, možda da imamo ogranak Gradske knjižnice, sve ono što djeca u gradu imaju, objašnjava Motl Demo potrebe čije bi ispunjenje neupitno dodatno poboljšalo demografsku sliku.

Mnoge su se žene iz grada udale u selo, a peti razred broji 12 učenika, šestero dječaka i djevojčica.

Bog i Hrvati

– Tako se potrefilo, nije ih nikad bilo toliko, zaposlili su treću učiteljicu. Neka se tako i nastavi, dodaje Motl Demo.

S druge strane, Vesna Jokić je rođena u Islamu Latinskom, a tu se i udala, kod nje vrijedi ona uzrečica: »Beri zelje pokraj sebe«.

– Ovdje je predivna priroda, imamo sve, a za ono što nemamo, npr. poštu, odemo u Posedarje, sve nam je blizu. Posla ima za onoga tko hoće da radi.

Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom, uzgaja se voće i povrće. Imamo sve, a u gradu smo za 15 minuta. U gradu je gužva i stres, a nama je predivno, kazuje Jokić.

U ovom idiličnom mjestu žive ljudi prezimena Rončević, Demo, Župan, Kardum, Matković, Paić, Mršić, Kolčeg, Stipčević, Jurjević…

Imaju, dakle, područnu školu, igralište pokraj nje, divnu crkvu, trgovinu, a na ulazu u selo još jedno igralište uz koji je grafit »Bog i Hrvati« i zog za balote.

Dovoljno za sreću, zar ne?

Autor: Doris Babić