Zadarski arhivski savjetnik iznosi podatke kojima stavlja pod upitnik priznanje Luxardu

Nepobitna je povijesna činjenica da liker od višnje maraske potječe sa zadarskog područja, ali tko je prvi proizvođač ovog svjetski poznatog likera? Arhivski savjetnik Marijan Maroja kaže nam kako to nije obitelj Luxardo, već Drioli, koja je oko 50 godina prije u svojoj tvornici proizvodila ovaj liker.

Tvornica Drioli

– Pravu industriju Maraschina u Zadru, koja ima višestoljetnu tradiciju, utemeljio je Francesco Drioli 1768. godine, dakle 53 godine prije početka rada tvornice obitelji Luxardo. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća tvornica Drioli već je imala tržište po cijeloj Europi, dakle, u vrijeme kada Luxarda nema u Zadru.

Kroz 19. i 20. stoljeće ta tvornica izvozi svoje proizvode na sve kontinente i manje-više u sve države svijeta. Osim toga, u Zadru je početkom 20. stoljeća radilo 18 tvornica likera. To je činjenica, kazao nam je Maroja, potvrdivši svoje navode i arhivskim spisima.

– Intelektualno, kulturno, činovničko stanovništvo, i svi oni koji su mogli, napustili su Zadar, a ostalo je uglavnom prigradsko stanovništvo vezano za zemlju koje nije imalo izbora. U tom razdoblju zatvorene su i zabranjene sve hrvatske institucije, od škola do knjižnica, zabranjen je hrvatski jezik.

Dekretima i na silu promijenjena su i potalijančena hrvatska prezimena, a knjiga tih dekreta čuva se u Državnom arhivu u Zadru, kaže nam Maroja, naglasivši kako između dva rata, članovi obitelji Luxardo spadaju u naistanutije članove fašističke stranke, neki su bili visoki dužnosnici te iste stranke.

Vrijeme fašizma

– U vrijeme fašizma imali su i člana obitelji kao gradonačelnika Zadra. Za vrijeme Drugog svjetskog rata oni su u vrlo bliskim odnosima s fašističkim guvernerima Dalmacije, Bastijanijem i Guintom. Po oslobođenju Zadra, Okružni narodni sud u Zadru, 22. studenoga 1945. godine, donio je presude kojom se Nikola Luxardo presuđuje na kaznu smrti vješanjem, a Jure (Giorgio) na deset godina zatvora s prisilnim radom, sve u odsutnosti.

Nikoli se oduzimaju sva građanska prava, a Jure na gubitak istih na rok od pet godina. Naređuje se i konfiskacija cjelokupne njihove imovine i tvrtke Luxardo.

Po drugoj presudi osuđen je na smrt i Petar Luxardo. Godine 1962. Jure Luxardo je za sebe zatražio primjenu Zakona o amnestiji, ali je odbijen jer je sama kazna otišla u zastaru, pojasnio je Maroja, zaključivši kako je u poslijeratnom razdoblju, ta obitelj i dalje vodila u tome da se ne prizna postojanje hrvatskog Zadra.

– Tko čita, a ponešto sam pročitao, knjige takvih esula, vidjet će kako oni u svojim tekstovima govore o Dalmatincima, Zaratinima, Spalatinima, a Hrvata nema nigdje.

Najgore je bilo to što je prije više godina jedan od gradonačelnika Zadra primio u posjet talijanskog gradonačelnika Zadra u egzilu, koji ovog prvog uopće ne priznaje, jer da ga priznaje ne bi birali svog gradonačelnika. Među tim gradonačelnicima u egzilu su također predstavnici obitelji Luxardo, zaključio je Maroja.