Subota, 15. lipnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

I PREKO SVOGA BARKAJOLA

Damir Brižić obnavlja guc: 'Slika drvenog kaića i vizura Školjića, otplovit će u svijet'

Autor: Nina Vigan

26.01.2024. 15:15
Damir Brižić obnavlja guc: 'Slika drvenog kaića i vizura Školjića, otplovit će u svijet'

Foto: Luka Jeličić



Barkajoli su simboli grada Zadar, ali i mjesta Preko na otoku Ugljanu gdje jedan mali guc godinama prevozi putnike do rajskog otočića Galevac, poznatijeg kao Školjić. Bio je to guc svima poznatog, pokojnog barba Šime, koji je bio svojevrsni simbol mjesta, a koji je svoj život posvetio veslima i moru. Kada se barba Šime umirovio, njegov drveni guc kojim je prevezao mnoge posjetitelje, ljuljuškao se vezan za obalu, čekao da opet zaplovi. Guc će opet u more nakon obnove, pošto ga je potkraj prošle godine otkupila Turistička zajednica Općine Preko i Općina Preko, s ciljem da nastavi tradiciju ovog kraja.


Zadnji put plovio 2019.


Obnova je započela prije nekoliko dana, a mi smo se zaputili u Preko da vidimo slavni guc. Brod je izvučen iz mora, a majstor Damir Brižić koji je zaposlenik TZO-a Preko i njihov majstor za sve poslove radi na njegovoj obnovi. U rano zimsko jutro, u Preku je najveća koncentracija ljudi pri trajektu i trgovini, a nas je put vodio uskom pustom cesticom uz more do zgrade Turističke zajednice i Uljare, do prostora u kojem je guc, u neposrednoj blizini Školjića. Prolazeći kroz mjesto, uz pokoje auto čule su se samo ptičice, a onda smo ugledali našeg majstora ispred radionice.


Prvo što smo saznali od Brižića je to da postoji više vrsta guceva, manjih i većih, a da im je zajedničko to da prova i krma isto izgledaju, da su na isti način zaobljene. Ivan Košta, direktor TZO-a Preko, koji nas je također dočekao, dodao je da ima i ribarskih guceva, ali i onih za prijevoz putnika.




– U Preku su se koristili brodovi puno, i to ovako drveni brodovi, gajete, guci, brodi… Najviše su se proizvodili na otoku Murteru, Trogiru i Korčuli, nešto i u Sukošanu. Ovdje su se popravljali, održavali, bilo je po 80 brodova. Iz Preka su ljudi odlazili na svoje posjede u Zadar, tako da se svaki dan išlo brodom, priča Košta.


– Sad je ovo jedan jedini guc u Preku. Napravljen je 1959. godine u brodogradilištu u Zadru, tamo di je marina. Tamo su se u isto vrime radili i ovi gucevi zadarskih barkajola, sve je to isti tip, govori Brižić te dodaje kako je guc zadnji put vozio 2019. godine te je otad, kako kaže, ležao uz rivu, dok ga sin barba Šime nije prodao.


Iako je ovaj guc van funkcije, u Preku su osigurali drugi kaić kako bi se ova linija osigurala. U guc stane između 15-20 ljudi, a u kaić manje tako da se svi raduju obnovi.


»Koju brukvu zabiti…«


– Dok nismo kupili ovaj guc barba Šime, 2020. godine smo mi nabavili iz Crikvenice jedan drugi kaić pa s njim danas vozimo. Međutim, ovaj guc nam puno znači, jer će nastaviti tradiciju i svojevrsnu vizuru kanala između Preka i Školjića. Vozit će se isto kao i zadnjih 40 godina, kao što su vozili i drugi gucevi. Bilo je tu i drugih koji su vozili, ali nekako najviše je vozio Šime, sve do 89. godine kad je i umro. U biti, vozio je praktički do godinu dana prije nego što je umro, kaže Košta.


– Guc je još mokar, mora se sušiti. Već je misec i po dana u skladištu, guljen je od farbe i treba se osušiti. Tribala si me jučer vidit kad sam ga brusio, da si me vidila kakav sam bi. Puno dima, sve crveno. Imam zaštitu, ali sve probije unutra, nema to…Brod je u bijelo bio obojan, s plavim daksama. Skinuli smo 150 kg farbe sigurno. Najprije se koristi plin, jer je to debelo pa se tek onda brusi. Sad ću lagano dalje sam, najbolje mi je kad sam radim. Ja uvik mislim što ću krenuti prvo, sad čistim malo da se riješim ove prašine.Treba sanirati ove rupe, brod je drven i treba ga zakrpati, treba koju brukvu zabiti i još negdi zavidati. Ima toga, ističe Brižić koji je cijeli život vezan uz rad s brodovima i oko brodova.


– Guc je u solidnom stanju, relativno zdrav. Da se to sve popraviti. Svi brodovi se daju popraviti, dok ima u šumi drva i brodovi će ploviti, mogu imat dugi život, napominje Košta.


– Obnova će trajati do sezone, jer moram van raditi na uređenju mjesta, a treba svaku godinu izvući i ovaj drugi brod, i njega treba urediti i spremiti. Nakon ljeta, vratit ću se obnovi kako bih ga pripremio za ljeto 2025. godine da bi mogao konačno opet zaploviti, ističe Brižić koji će nakon što obnovi guc veslati do Školjića nakon što se umirovi, makar jednu smjenu.


Foto: Luka Jeličić


Od Preka do otočića 80 metara


Ovu kratku liniju od Preka do otočića koji je udaljen svega 80 metara, proći ćete za jako kratko vrijeme. Kako Košta kaže, vožnja od minut ipol. Tijekom ljeta postoji raspored vožnje, s obzirom na to da svi posjetitelji žele doći do otočića, koji kao da vas priziva da prošetate i uživate u njegovoj mističnoj ljepoti. Gotovo čarobno mjesto. Tijekom zime, do Školjića uglavnom odlaze mještani koji nedjeljom idu na misu koja se tamo služi. Inače, na otoku su jedini žitelji fratri, pošto je tu smješten Samostan sv. Pavla Pustinjaka, dom franjevcima trećoredcima već stoljećima.


U samostanu je u prvoj polovini 20. stoljeća djelovala gimnazija u kojoj su se školovali mnogi redovnici i hrvatski intelektualci, a samostan je nekad imao i poznatu tiskaru u kojoj se tiskali hrvatski domoljubni tekstovi uz pomoć hrvatskog preporoditelja Ive Prodana.


– Zimi se zna kad ide brodić, a preko ljeta imamo raspored. Vozi se u dvije smjene, ali sve staje u 7 sati popodne jer nema mogućnosti da uopće netko bude na Školjiću, pošto je to odredba samostana koji je njihovo vlasništvu, napominje Košta dodavši da se na Školjić vozi od 1950- ih godina na ovaj način.


– S vremenom se smanjio broj fratara pa se sve manje vozilo, a od pedesetih se vozi na ovakav način. Ljudi dolaze tu posjetiti grobove jer su tu pokopani Ive Prodan, Ivo Mašina i dr. Ante Kuzmanić. Posjećuju se grobovi, obilježavaju neke obljetnice i posjećuje samostanska zbirka. Osim toga, dosta kupača odlazi se tamo kupati preko ljeta, priča Košta.


U štiklama na misu


Na ovoj liniji vozi se samo kad nema rizika od nevremena, što je u biti često tako da nema većih prekida u vožnji. Kao jedino što ga smeta, Brižić ističe uskakanje u brod i nepažnju putnika. Čak ni vrućina nije toliki problem.


– Pomalo vesalm, a kad je vrućina ima mora pa se poliješ malo. Stari Šime je baš bio uporan što se tiče toga, po onoj vrućini voziti. A što misliš?! Nego, znaš što je ružno? Ja nekog primam za ruku, a iza mene neko skače tamo unutra. To se ne smi raditi. Triba jedan po jedan ući. Ili ima gospođa koja neće da ti da ruku, pa je ja uzmem vako za nadlakticu, pa neće ona ni tako pa može pasti, posklizne se. Pogotovo sad po zimi kad je rosa. Čovik isto očisti da ne bude vlage, al opet pada to. A neke se i onda prave gospođe, u štiklama idu na misu, govori Brižić.


Vožnja ovim kanalom doživljaj je kojeg ljudi najviše dijele po društvenim mrežama.


– Slika lijepog drvenog kaića i vizure Školjića, obišla je cijeli svijet, prava je to razglednica našeg mista, ističe Košta.


-Turisti su oduševljeni, njima je to divota. Ja veslam, on slikiva iz krme, iz prove. Traže me broj, zovu na piće… priča Brižić, a Košta je dodao kako ovakvih linija ima malo po obali, kako je linija kratka i preveze se puno ljudi dnevno, ali svatko može nekako uživati.


Ostavili smo Brižića u poslu, jer ima ga puno. Svakodnevno u radioni provede po par sati, a za kraj obnove i porinuće dogovorili smo se proslaviti. Mi donosimo šampanjac, a on će zaveslati. Stari guc, opet će zaploviti.