Popić: Sustav pere ruke od svega, samo zaziva inkluziju

Zbog spore administracije, djeca s poteškoćama u učenju ne dobivaju na vrijeme obrazovanje prilagođeno njihovih potrebama, upozorila je MOST-ova županijska vijećnica Željana Popić na 14. sjednici Županijske skupštine Zadarske županije. Učitelji, naime, rješenje o primjerenom programu osnovnog obrazovanja za učenika s teškoćama u razvoju dobiju mjesecima nakon početka nastave, a dijete bi u međuvremenu trebalo pohađati redoviti program obrazovanja.

Popić, koja je i sama učiteljica s više od 20 godina iskustva, objašnjava da proces dobivanja rješenja nerijetko traje i više od godinu dana.

Čak 648 zahtjeva

– Škole dobivaju stručnu službu – dakle defektologe, logopede, rehabilitatore i ostale, po broju učenika, no pri tom svaka škola nema kompletnu stručnu službu. Dogodi se i da manjoj školi pripadne, primjerice, jedan defektolog koji radi u četiri ili pet škola. Onda tu nastaje problem, jer je stručnu službu teško spojiti. Dakle vrlo je malo zaposlenih u stručnim službama, i pri tom su raspršeni na sve strane, ističe Popić, učiteljica u zvanju savjetnice.

Naime, nakon što učitelj napiše svoje mišljenje, obrađuje ga stručni tim koji se sastoji od psihijatra, defektologa, rehabilitatora, psihologa, logopeda, često i neurologa. Svakog od njih najčešće se čeka po nekoliko mjeseci, pa dok se prikupi sva dokumentacija, zna proći i više od godinu dana. U konačnici, kad se sve prikupi, dokumentacija ide u Upravni ured za obrazovanje, kulturu i sport Zadarske županije, u kojem rade samo dvije djelatnice. Kako je na 14. sjednici Županijske skupštine kazao župan Božidar Longin, njih dvije su ove godine zaprimile čak 648 zahtjeva.

Iako su rješenja trebala stići do početka školske godine, mnogi ih učitelji još nisu dobili. U to vrijeme djeca su u razredu, a učitelji iz empatije, no bez pravne osnove, omogućuju im najčešće nastavu po prilagođenom programu. U takvom slučaju učitelj treba napraviti posebne planove i programe. Pri tom postoji prilagodba programa i takozvani IOP, individualizirani program, a razlikuju se po stupnju obuhvaćenosti sadržaja gradiva. U potonjem pristupu dijete uči čitavo gradivo, samo što mu se prilagođavaju postupci.

– Djetetu primjerice, dajemo više vremena za pisanje, a ako ima disleksiju i disgrafiju uvećamo mu font, pa i to sami radimo jer u puno slučajeva imamo malu ili nikakvu pomoć stručnih službi koje naprosto ne stižu jer rade na više škola, kazuje Popić.

Za razliku od individualiziranog programa, kod prilagođenog programa umanjuje se gradivo ovisno o djetetu. Kako Popić tumači, nema svako dijete ni istu poteškoću ni u istom obimu, pa program može obuhvaćati sve ili samo neke školske predmete.

Zakinuti nadareni učenici

– Program bi trebao izrađivati čitav stručni tim, no i u tom su slučaju često učitelji prepušteni sami sebi, kazuje Popić.

A izrada programa je složen proces. Primjerice, pri izradi treba voditi računa o emocionalnim kapacitetima djeteta.

– Osobe po prilagođenom programu mogu biti djeca s graničnim intelektualnim funkcioniranjem i ispodprosječnim sposobnostima, koja znaju jako impulzivno reagirati i često znaju imati problema sa samoregulacijom vlastitih emocija. Zbog toga im se dodjeljuje asistent u nastavi, objašnjava Popić.

Na pitanje jesu li učitelji uopće educirani za takvo što, Popić odlučno odgovara – ne.

– Mi smo u svemu tome prepušteni samima sebi. Događa se da sustav pere ruke od svega, samo zaziva inkluziju. Ja jesam za inkluziju, ali ne u svim slučajevima. U školama ima veliki broj djece kojima nije mjesto u redovnom školovanju. Učitelji nisu ni rehabilitatori ni edukatori, pa često moraju sami sebe educirati, tražiti literaturu jer se zna da u školi često nema dodatne pomoći. A na koncu su nadareni učenici – a ima ih dva posto – najviše zakinuti, jer učitelji nemaju vremena raditi s njima, ističe Popić.

Iva Bucić