Utorak, 21. srpnja 2026

Weather icon

Vrijeme danas

23 C°

gostionica Burela

PIJAT TRADICIJE (8) Otvorili su 1957. godine, kada nije bilo ni asfalta ni hladnjaka: 'Ćaća je svako jutro na biciklu išao po led u Zadar'

Autor: Doris Babić

20.07.2026. 15:20
PIJAT TRADICIJE (8) Otvorili su 1957. godine, kada nije bilo ni asfalta ni hladnjaka: 'Ćaća je svako jutro na biciklu išao po led u Zadar'

Foto: Doris Babić



Obično za početak gosti uzmu ninski šokol i paški sir, priča nam Šime Burela, a onda, ovisno o tome tko što voli, ali i koliko je spreman izdvojiti, biraju brudet, gregadu, crni rižot, špagete sa škampima, pržene lignje, svježu ribu, teletinu ili janjetinu ispod peke.


Na prostranoj terasi s pogledom prema staroj gradskoj jezgri Nina danas se može birati između mnogobrojnih jela, ali priča gostionice Burela počela je s tek nekoliko lonaca, tavom, šnicelom, friganim krumpirom, tripicama i pivom koje se hladilo u sanduku napunjenom ledom.


Šime Burela, iako je ušao u 76. godinu, i dandanas vodi računa o nabavi, njegov sin Domagoj preuzeo je vođenje posla i kuhinju, a itekako pomažu i unuci. Jedan od njih, 9-godišnji Šimun, pomaže postavljati stolove, a nagrada su njegove omiljene lignje.





Tri generacije


I tako, marljivo i s puno ljubavi, tri generacije Burela rade u gostionici koju je njihov otac, djed i pradjed otvorio davne 1957. godine.


– Prvoga svibnja je otvorio, pa se zato gostionica zvala »Prvi maj«. Poslije smo je preimenovali u Burela, po našem prezimenu, prisjeća se Šime, dok sjedi na terasi iznad ninske lagune.


No, kada je njegov otac krenuo u posao, na tom mjestu nije bilo današnjeg restorana. Obitelj je živjela u staroj kući, a gostionica je nastajala polako, »ciglu po ciglu«. Nin nije imao ni vodu ni struju, ceste nisu bile asfaltirane, a ručak se pripremao na drvima. Jasno, nije bilo ni hladnjaka.


– Imali smo veliki sanduk u koji bi se ubacivao led. Ćaća je svako jutro na biciklu išao po led u Zadar. Točili smo pivo iz bačve, a mater je bila u kužini, govori Šime i dodaje kako se kuhalo ono čega je bilo toga dana.


Naravno, tada u Ninu nije bilo turista ni približno kao danas, ali ipak gostiju nikada nije nedostajalo. Radile su solana i ciglana, kroz ovaj dio Nina prolazili su autobusi i kamioni, a radnici su nakon smjene dolazili na marendu, čašu vina i partiju karata.


– Imali smo četiri ili pet stolova i uvijek se igrala briškula. Ljudi bi ručali, pa ostali kartati. Još donedavno naši iseljenici iz Amerike, kada bi došli ljeti, zauzeli bi dva stola i igrali. Danas mladima karte više nisu zanimljive, kaže sjetno Burela.



Svježe i lokalno


U Ninu su tada, prisjeća se, bile tek tri gostionice. Danas ih je, zajedno s restoranima, konobama i objektima brze prehrane, više od trideset. Promijenili su se grad, gosti i njihove navike, ali se u Bureli nisu odrekli hrane po kojoj je ninski kraj prepoznatljiv.


U recenzijama gosti posebno izdvajaju šokol, hobotnicu, brudete, rižoto sa škampima, riblje plate i velike porcije, ali i pogled koji se s terase pruža prema starom Ninu. Burela je danas restoran kapaciteta za oko 130 do 140 ljudi, no i dalje se drže provjerenog recepta; svježine i tradicije.



– Trudimo se držati tradicije. Riba mora biti svježa, koliko god je to moguće, a uzimamo je i od lokalnih ribara. Šokol radimo sami, sir je paški, pršut mora biti dobar. Recepti su se malo ugladili i prilagodili današnjem gostu, ali osnova je ostala ista, ističe Šime.


Promijenilo se i radno vrijeme. Gostionica je desetljećima radila tijekom cijele godine, no posljednjih šest ili sedam godina nakon završetka sezone zatvara vrata.


– Poslije prve bure sve se isprazni. Djeca odu u školu, studenti na fakultete, turisti svojim kućama. Nemamo više za koga raditi. Lokalni ljudi rijetko idu u restorane, možda subotom izađu na piće, ali restoranskog gosta sve je manje, otvoreno kaže Šime.



Uz pjesmu


Najviše je, dodaje, Slovenaca, Mađara, Rumunja i gostiju iz Bosne i Hercegovine. Nijemaca je manje nego prije, a sezona se sve više svodi na nekoliko tjedana najveće gužve. Ipak, za Burele nema straha, gosti im se vraćaju – desetljećima, pa čak i djeca nekadašnjih gostiju.


– Dolaze nam djeca ljudi koji su ovdje jeli prije četrdeset ili pedeset godina. Kažu: »Moj tata je sjedio za ovim stolom.« To je najveća nagrada. Znači da smo nešto dobro napravili, govori ponosno Šime.


Za njihovim su stolovima sjedili i veliki Vice Vukov, Tereza Kesovija, Mladen Grdović te brojni dalmatinski pjevači i klape. Nakon koncerata dolazilo se na pršut, ribu i vino, a nerijetko bi večera završila pjesmom.


Šime se u obiteljski posao uključio nakon ugostiteljske škole i vojske. Otac ga, kaže, nije morao posebno nagovarati. Odrastao je među stolovima, kužinom, bačvama vina i gostima. Bavio se i drugim poslovima, pomagao u mesnici i vinogradu, ali se uvijek vraćao gostionici. Danas je formalno umirovljen, no mirovina kod Burela očito ne znači i prestanak rada.


– Kad si cijeli život u ovome, ne možeš samo jednoga dana ostati kod kuće, dodaje.


Njegov sin Domagoj danas vodi gostionicu, a obitelji su se u poslu pridružili Domagojeva supruga i djeca.


– Djed ju je otvorio, otac održao tijekom desetljeća, a na nama je da je prilagodimo današnjem vremenu, a da ne izgubimo ono zbog čega se ljudi vraćaju, naglašava Domagoj.