Nikola Bašić dobitnik Nagrade za životno djelo

Uvertira u godišnje druženje domaćih arhitekata, koje se ove godine održava u Zadru bila je izložba nastala u suradnji s fundacijom Mies van der Rohe iz Barcelone i Hrvatskom komorom arhitekata. Udruženje hrvatskih arhitekata u sklopu Dana arhitekata 7.0 u Zadru predstavilo je pobjedničke radove iz ciklusa 2020. – 2022., nagrađene mlade autore finaliste, radove koji su ušli u uži krug te 12 hrvatskih nominacija ciklusa 2020. – 2022.

Nakon otvorenja uslijedio je razgovor ‘Zavičaj kao mikrokozmos’ s dobitnikom Nagrade ‘Viktor Kovačić’ za životno djelo u 2022. godini, akademikom Nikolom Bašićem koji je, kako sam kaže, ovom nagradom dosegnuo vrhunac svoga kreativnog i stručnog rada.

Urbani vs. lokalni mikrokozmos

Bašić je u svom arhitektonskom djelovanju ostavio neizbrisiv trag. Njegovi su radovi poznati i stručnoj i široj javnosti, kako u Hrvatskoj, tako i inozemstvu, a neki od njegovih najboljih ostvarenja upravo su u Zadru, zbog čega je poznat i kao lokalni arhitekt.

– Mislim lokalno, a djelujem globalno, zato sam i ponosan na ostavštinu koju sam ostavio gradu. Koliko god Zadar imao malu arhitektonsku obitelj, moje djelovanje nije samo lokalno, već i zavičajno, intimno, započeo je Bašić, istaknuvši kako je u Zadru sve ono što mu treba.

– Naš je zavičajni mikrokozmos mjesto u kojem je, ako se dobro pogleda i makrokozmos u kojem se susreću prostor i vrijeme. Treba zato znati promatrati svijet oko sebe, kako bi kroz vlastiti izričaj cijeli svijet mogao razumjeti, kazao je Bašić.

– Ta se lokalnost povezuje s kontekstualnošću, iako je ona vrlo složena, jer ju se može promatrati na više razina. Najmanje me zanima ono što emalira lokalni prostor kao svoju pojavnost, već me zanima nevidljiva kontekstualnost koja se postupno otkriva, dodao je Bašić, kazavši kako u radu mora poštivati vrijednosti svoje lokalne zajednice da bi mogao biti autentičan.

Lokalnost je uporište za izvornost, tj. autentičnost.

– U životu čovjek mora biti sposoban prepoznati i nematerijalne manifestacije lokalnog izričaja. Odabrao sam živjeti na otoku, a ne u nekoj urbanoj sredini, iako sam kažem da živim u dva paralelna prostora, urbanom zadarskom i zavičajnom arhipelaškom prostoru. Kao Murterin arhipelaški sam tip. Otočani smo jer skrbimo o više od 100 otoka i posebnoj mikrokulturi, pojasnio je Bačić, rekavši kako distanca daje mogućnost da se na svijet gleda drugim očima.

– Moj je osobni odnos sa Zadrom poseban, jer kao Murterin s jedne strane gledam na Šibenik, a s druge na Zadar. Oba su spektakularna i prožeta različitim emocijama. Kao mladić Šibenik nisam razumio i povezivao sam ga s negativnim konotacijama, dok sam Zadar uvijek doživljavao kao metropolu svjetskog sjaja. Šibenik sam zapravo upoznao tek kada sam ostario, dok Zadar i dalje gledam iskosa, izvana, jer je to grad koji mi je dao priliku da ostvarim svoje snove. On me predodredio i usmjerio u odraslom životu, naglasio je Bašić.

Mozaik zadarske prošlosti

Na tu su njegovu odluku, kako kaže, u smjeru likovne kulture utjecali Ana i Ivan Tomljanović, koji su u vrijeme njegova gimnazijskog školovanja podučavali likovnu umjetnost i odgojili generaciju eminentnih hrvatskih umjetnika.

– Bili su vrsni pedagozi željni naučiti nas likovnoj kulturi kroz razumijevanje umjetnosti. Zadar je mozaični grad, sazdan od krhotina prošlosti koje ubadaju u tabane. Ta isprepletenost i tkanje grada u čvrstoj matrici pravo je iskustvo Zadra, pojasnio je Bašić, dodavši kako je hrvatska kultura proizvod svih povijesnih slojeva.

– U nas, recimo, još uvijek postoji animozitet prema činjenici da se Turci na naše područje vraćaju na velika vrata. No, mi smo i sada i tada sve napravili, iako su oni sa sobom donijeli novac. Počeo sam razmišljati je li moguće da uništavamo sklad koji smo naslijedili, živeći sada u vremenu diskontinuiteta, naglasio je Bašić i rekao kako nikada nije svoj zavičaj želio transponirati u druge, napose kontinentalne urbanističke cjeline.

– Na kraju zapravo nije važno kako građevina izgleda, već što ona čini prostoru, pojasnio je Bašić i pojasnio principe svog rada na sakralnim građevinama.

– Crkve na kojima sam ne radio karakterizira masivnost i težina, iako me sakralna arhitektura uvijek fascinirala. Prvu sam priliku dobio na brdu Okit, gdje se trebala izgraditi zavjetna crkva srušena u ratu. Težnja mi je bila crkvom izgraditi identitet, prisjetio se Bašić, istaknuvši kako je to bilo doba velike emocionalne težnje da arhitekti pokažu tko su i što znaju.

– Treba ustrajati na kontinuitetu. Nagon da pošto – poto budemo moderni prelilo se i u arhitekturu, koja danas nije herojska kao što je nekad bila. Modernitet i diskontinuitet u našem podneblju povezani su s povijesnim kretanjima i zato sam želio da moja sakralna arhitektura prevali provalije diskontinuiteta, što u dovoljnoj mjeri nažalost nisu prepoznali niti stručnjaci niti klerici, zaključio je Bašić.