Zapadnom Balkanu trnovit put do Unije

Grčko-makedonski spor oko imena mlade države je eskalirao, od Srbije se traži uhićenje Hadžića, reforme i dogovor s Prištinom, dok je BiH najveći izvor nestabilnosti
 
Kad su lideri zemalja članica Europske unije prije  nekoliko dana  presudili kako je došao trenutak da se pregovori s Hrvatskom zaključe, dajući zeleno svjetlo Hrvatskoj za punopravno članstvo u EU sredinom 2013. godine, optimistično su najavili kako će naš  ulazak dati novi zamah integracijskom procesu na Zapadnom Balkanu. Lideri Unije  pritom su u prvom redu mislili  na Srbiju, ali i na druge balkanske zemlje, poput Crne  Gore i Makedonije. Jesu li  njihova očekivanja pretjerana,  pogotovo kada je riječ o Srbiji?
Odgovor na to pitanje u  slučaju većine zapadnobalkanskih zemalja koje se nadaju brzom ulasku u EU  na žalost je potvrdan. Uspjeh Hrvatske, koja će  ulaskom u EU realizirati  svoj drugi najvažniji nacionalni cilj nakon osamostaljenja sam po sebi  ne znači automatski napredak ostatka turbulentne regije na putu prema  Uniji, kolikogod se radilo  o važnom koraku u  proširenju europskog  prostora stabilnosti i demokracije. Zapadni Balkan još opterećuju bilateralni sporovi i razmirice  koji svoje korijene često  imaju u godinama dezintegracije zajedničke  države i nezaliječenim  ratnim ranama. I najpovršniji pregled stanja u zemljama zapadnog Balkana pokazuje kako većina  tih zemalja ni izdaleka ne  zadovoljava stroge kriterije za članstvo u EU.
Iako završetak hrvatskih pristupnih pregovora  u Bruxellesu smatraju  snažnom porukom cijeloj  regiji, kada je posrijedi  europska budućnost balkanske “crne rupe”, prevladava oprez.
Spor Atene i  Skoplja
Bruxelles se plaši novih  blokada i neočekivanih zastoja, kakve smo iskusili na  primjeru jednoipolgodišnje  slovenske blokade Hrvatske  zbog granice na moru, ali i u  slučaju grčke blokade makedonskog pristupanja NATO-u  i Europskoj uniji zbog imena  Makedonije, koja još traje.
Makedonija je još prije nekoliko godina, zajedno s Hrvatskom, trebala biti primljena u punopravno članstvo  NATO-a, no to je spriječila  Grčka. Ta zemlja istodobno  blokira i početak pristupnih  pregovora EU s Makedonijom, premda je ta mlada zemlja još 2005. stekla kandidatski status. Grčko-makedonski spor oko imena u  međuvremenu je eskalirao, ne  samo zahvaljujući grčkoj tvrdoglavosti, nego i avanturizmu i nepotrebnom zaoštravanju od strane dužnosnika u  Skoplju, i to baš kada se činilo  da bi slabljenje grčke međunarodne pozicije zbog teške financijske krize i prijetećeg  bankrota mogao pridonijeti  dugoočekivanom kompromisu.
Iako se spor Atene i Skoplja  često površno predstavlja kao  banalna svađa oko imena  države, posrijedi je složeni  međudržavni konflikt koji  uključuje važno pitanje makedonskog identiteta i prava  na antičko kulturno-povijesno  nasljeđe. Na jednoj je strani  mlada nacija u trenutku izgradnje svog nacionalnog  identiteta, a na drugoj nacija  koja isti taj identitet smatra  vlastitim povijesnim nasljeđem, optužujući drugu naciju, koju zapravo i ne priznaje, za njegovu krađu. Drugim riječima, Grčka optužuje  Makedoniju da joj krade povijest!
Stoga je odluka makedonskih vlasti da usred Skoplja  podignu megalomanski  brončani spomenik Aleksandru Makedonskom, težak skoro 30 tona i vrijedan skoro 10  milijuna eura, i u Ateni, ali i u  Bruxellesu, ocijenjen čistom  provokacijom. Premda se spomenik službeno zove “Ratnik  na konju”, jasno je kako je  očito riječ o najvećem osvajaču antičkog doba koji je sve  do Indije širio slavu i ime antičke Grčke i grčki jezik.
Zbog visokog postamenta i  divovskih dimenzija, Aleksandar Makedonski će dominirati  makedonskom prijestolnicom  agresivnije od Jelačićevog  spomenika u Zagrebu ili Nelsonova spomenika u Londonu. Bruxelles je takav akt  opravdano shvatio kao nespremnost Skoplja na kompromis, odnosno tipično balkansku uronjenost u prošlost,  nauštrb budućnosti. Stoga je  europovjerenik za proširenje  Štefan Füle zaprijetio Skoplju  oduzimanjem status kandidata za EU, što bi bio prvi takav  slučaj u povijesti europskih integracija, ali ne samo zbog  političko-povijesnog kiča usred Skoplja, nego i zbog sporosti makedonskih reformi.
Priznanje Kosova
Upravo na tom reformskom  polju zaostaje i Srbija, premda  je Beograd nedavnim  uhićenjem Ratka Mladića napravio krupan korak prema  EU. Srbija se nada da će koncem godine, kada Hrvatska  bude potpisivala svoj pristupni  ugovor s EU, dobiti datum za  početak svojih pregovora s  EU. No, je li samo Mladićevo  izručenje dovoljno za dobivanje datuma početka pregovora? Nije, budući da Beograd,  unatoč pohvali zbog izručenja  Mladića, još uvijek mora dovršiti posao s Haagom i uhititi  Gorana Hadžića, a ne smijemo zaboraviti da Srbiju  očekuju neke važne političke  reforme, kao i vidljiv napredak u odnosima s Prištinom.  Zasad nitko u EU od Beograda ne očekuje priznanje  Kosova, ali Bruxelles interesira na konkretnim rezultatima dijaloga Beograda i  Prištine, koji se već nekoliko  mjeseci odvija u Bruxellesu.
Premda pristupanje Srbije  EU ne može formalno biti  uvjetovano rješenjem kosovskog pitanja, jednostavno zato  što još uvijek pet zemalja EU  ne priznaje kosovsku nezavisnost, jasno je kako od Europske komisije neće stići preporuka o određivanju datuma  početka pregovora sa Srbijom  bez rješenja odnosa na relaciji  Beograd – Priština. Ispunjenju  beogradskih ciljeva zasigurno  ne pomaže anakrona ideja  vlasti u Beogradu na etničkoj  podjeli Kosova, što bi moglo  imati dramatične posljedice  na stabilnost cijele regije, a  usto je i u potpunom raskoraku s idejom Europske unije.
Nitko u EU, naime, ne želi  državu koja je u svađi sa svojim susjedima, niti državu koja tvrdoglavo blokira pristupanje susjedne države regionalnim inicijativama i forumima, kao što to čini Srbija  Kosovu. Tako je bilo i u  slučaju Hrvatske, koja nije  mogla napredovati bez  rješenja spora sa Slovenijom,  a tako je i u slučaju Srbije.  Unatoč činjenici da Srbija  ima neke važne i utjecajne  saveznice unutar EU, koje je  što prije žele vidjeti unutar  europske obitelji.
Slovenska igra
Aktivnu ulogu u integraciji  zapadnog Balkana u EU želi  imati i Slovenija, pokušavajući  povratiti vjerodostojnost što  ga je izgubila dugotrajnom  blokadom hrvatskih pregovora, a time i europskog  proširenja. Stoga je Srbija  upravo u Sloveniji dobila  snažnog zagovornika brzog  početka pregovora sa Srbijom,  no Ljubljana pritom ponajprije vodi računa o vlastitim gospodarskim i političkim interesima u regiji.
Kad je riječ o budućem  proširenju EU na Balkan,  Bruxelles se plaši da će s ulaskom zapadnobalkanskih zemalja u EU uvesti i njihove  brojne neriješene probleme i  sporove, koji bi mogli ugroziti  sigurnost i stabilnost EU. Iako  podupire europske ambicije  zemalja bivše Jugoslavije,  Bruxelles se pribojava novih  blokada u pristupnom procesu, a taj se strah ogleda i u ideji  da se Hrvatsku posebnom izjavom obveže da kao članica  EU neće tijekom pristupnih  pregovora susjednih zemalja  blokirati pregovore zbog bilateralnih pitanja.
Kako doznajemo od hrvatskih diplomatskih izvora, Hrvatska “ne bježi” od takve izjave, znajući kako Bruxelles  očekuje od Hrvatske konstruktivnu ulogu u širenju EU  na istok. No i hrvatski političari u svakoj prigodi naglašavaju kako je ulazak susjednih zemalja u EU istinski  interes Hrvatske, jer će to ujedno značiti europeizaciju hrvatskog susjedstva. Hrvatska  smatra kako proces europskog  ujedinjavanja neće biti uspješno završen tako dugo dok  se unutar EU ne nađu i sve  države jugoistoka Europe.
U izjavi koju bi Hrvatska  prihvatila pisalo bi kako će  Hrvatska sva otvorena pitanja  sa susjedima, bez obzira na  njihov karakter, rješavati najprije bilateralnim pregovorima, a onda i putem međunarodnih institucija i isključivo  temeljem međunarodnog prava. Hrvatska bi se tom izjavom  obvezala da neće koristiti otvorena pitanja, niti bilo koja  druga sporna pitanja iz područja bilateralnih odnosa, za  usporavanje procesa  uključivanja u euroatlantske  integracija bilo koje zemlje regije. Takva bi izjava bila ponuđena i drugim čelnicima zemalja u regiji.
– Ne samo da ne želi zakočiti  svoje susjede, Hrvatska im želi  pomoći, što je već dokazala  dajući susjednim zemljama  bez naknade vrijedne prijevode europske pravne stečevine, kaže naš sugovornik.
U javnosti nije poznato i da  se redovito, skoro svakog tjedna, održavaju sastanci hrvatskih diplomata s predstavnicima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kojima hrvatska strana pruža korisne  informacije o pristupnom  procesu.
I Crna Gora očekuje do  kraja godine odluku o  početku pregovora, pri  čemu u Podgorici vlada  optimizam, i to s razlogom, budući da je Crna  Gora uspjela uspostaviti  normalizirati odnose sa  svim svojim susjedima,  naročito na području pravosuđa i pomirenja.
U Bosni i Hercegovini,  koja se desetljeće i pol  nakon Daytona nalazi u  najdubljoj političkoj krizi  od rata, takvog optimizma nema. Uz Kosovo,  Bosna je najveći izvor  nestabilnosti u regiji. Od  završetka rata, Bosna se  nalazi u tranziciji, između  rata i mira. Zbog rastuće  političke polarizacije danas Bosni ponovno prijeti  obnova kaosa. Zemlja koja je opstala kao projekt  međunarodne zajednice  danas ponovno očajnički  treba pomoć izvana kako  bi se spriječio raspad. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da su  EU i Amerika, iako se  slažu u dijagnozi problema u BiH, u raskoraku  kada je riječ o putu izlaska iz krize.
Dva desetljeća od raspada bivše države, samo  je Slovenija ostvarile svoje europske ambicije, dok će ih Hrvatska uskoro ostvariti. Ostale  zemlje bivše Jugoslavije,  međutim, tek očekuje demokratska konsolidacija, a tek  potom i integracija u EU. Bruxelles očekuje da će uspjeh  Hrvatske i ideja ujedinjene  Europe ohrabriti reformske  struje u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji i na Kosovu, ali  da bi taj proces mogao napredovati valja zaključiti dosadašnje razdoblje, koje još  nije u potpunosti okončano.  To je razdoblje krvavih ratova  devedesetih, vrijeme opsjednutosti granicama i ideologijom krvi i tla, koje konačno  mora nadomjestiti razdoblje  suradnje, kompromisa i stabilnosti. Drugim riječima, prije ulaska u EU, zapadnobalkanske zemlje moraju završiti  sve svoje ratove, simbolične i  stvarne.