Tamo gdje vinske gorice i bregi podvode Alpe ka Panonskoj ravnici

– Železna Gora, Sv Urban i Štrigova kultna su mjesta međimurskog vinarstva, tamo uz dodir slovenske granice, nedaleko Mađarske, a gdje se Alpe povijaju u čudesne brege i gorice, da bi se potom niz Dravu predale ravnoj Panoniji. dotakli smo ih na početku puta u tradicionalnoj vinskoj karavani kojom PZ Maslina i vino, Ilirija i Kotarci godišnje krstare vinskim, eno i inim odredištima Lijepe naše prijateljujući i učeći od kolega ono što se naziva vinska kultura i vinski turizam.

U Terbotzu na Železnoj godi
Dočekala nas je kasna jesen, s maglama što se stiru niz dole i oblacima što se spuštaju vrh bregova, ali nam ništa od toga nije smetalo kada smo vijugavim putima na krajnjem zapadu Lijepe naše osvanuli pred kultnim Terbotzom, dočekani od Branka Jakopića, tamo gdje sam davno sa članovina Zrinske garde, dok su ovdje stolovali, učio otvarati šampanjac sabljom. Dobri međimurski zalogaji i raskošna paleta najaromatičnijih i najmirisnijih svježih vina u Lijepoj našoj koja rade Međimurci i – Pušipel. Njega, znanog kao Moslavac, Šipon ili Furmint, oni tako zovu i žele za svoj brend. Istina sada umjesto da nam pogled kao za vedrih dana segne i do Slovenije pa i do Alpa gledamo tek ljepotu i raskošno uređeni dvorac-kuriju kojoj je ostavio ime po nekadašnjim vlasnicima nasljeđujući posao vinara od predaka pa i oca koji je za bivše države među prvima ishodio da može biti privatni tržišni vinar (s rednim brojem 2). Probamo naravno i Rajnski onaj napadnut botritisom, dušu dao za odležat dok ne dobije aromu petroleja, a konačno ovdje ga i zovu Starikavac, jer voli odležati. No sauvignonima bijelim i žutom muškatu s ovih krajeva ne mogu odoliti kao ni čarobnom krajoliku Železne gore kod Štrigove, a pred Svetim Martinom na Muri.

Put Kopjara i Bolfana po zagorskim bregima do Vinskog vrha
Sklonište i spavalište je bilo na Varaždin bregu, sada LaGus, a odatle je valjalo osim do Terbotza i put Kopjara, oko Budinščine, a granica Krapinsko zagorske i Varaždinske županije je tu negdje posred podruma. Robert Kopjar nas je rastavio od bilo kakve misli osim vinske priče šaraćujući entuzijastički ostrašćeno kao mladi vinar (a stariji poduzetnik s tvrtkom Meteor) kroz svoju paletu od 15-tak vina. Da nije bilo podloge u čvarcima, kobasama, panceti i sirevima svih vrsta, teško bi bilo odraditi sve to. Naravno, nisam vam kazao, a i ne treba, da su Zagorci odavno napustili "direktore", " delance" i slične "kiseliše" i da su danas vrsni vinari. "Mi vama kiseline, vi nema šećera", pogodba je oko vina. Za one koji ne znaju, kiseline su "kostur vina", a oni s njima nemaju problem, a što Dalmacija i posebice kamene podloge muči, dok je kod njih manjak sunca kriv za manjak maligana, kojih ovdašnji vinari imaju do besvijesti. To nas je ovom prilikom i spasilo. Makar će mi prijatelji od Kutjeva do Dunava zamjeriti, bogme su i Zagorci u hrvatskom klasiku – Graševini, napravili čuda sa toliko voćnosti i svježine da bi je gotovo proglasio aromatičnom sortom.

»Vinarija Šafran posebno je ponosna što je upravo naše vino 2012. godine odabrano kao misno vino za posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Riječ je o kasnoj berbi Šafranovog Traminca iz 2009. godine
Josip Tržec, ​ voditelj Vinarije

Poslije Kopjara, divnog domaćina, kome se kao i svima ovdje naravno i za ubuduće preporučamo, valja put klasika i prijatelja Bolfan na čiji se Vinski vrh opet rado penjemo kroz maglu za "prst pred nosom". Pazimo dok nam ususret naleti koji auto što se upravo spušta, jer od Bolfana se teško itko spušta "suh". I nakon neminovnog obilaska podruma idemo ka raju od restorana, odmorišta, uživališta, a i spavališta (trend koji zamjećujemo je kako ponuda mora nadići sitni zalogaj i ide ka punom gastro užitku, odnosno restoranima ali i ponešto soba) što je sve u jednom divnom objektu kojeg Tomislav Bolfan podignu nad strmim vinogradom. Ima i malo tužne priče, jer 10 ha je iščupao zbog minijaturnog žutog američkog cvrčka odnosno zlatne žutice vinove loze, koja čim se pojavi valja čupati sve. Korektno je kaže dobio naknadu od države. Bolest do nas nije došla ali valja čuti sve o simptomima i zaštiti. Ovdje je večera otpočeta naravno sa zagorskim štruklima, a potom ovdašnjim domaćim govedom u sosu od vrganja sa svojim vinskim sljedovima. E, a štrudlu od jabuka, onako toplu pa uz poluslatki muškat, dok se vani blijeda magla nadmeće sa mrklim mrakom, a termometar spada u minuse, valja preporučiti i pamtiti.

Kod Šafrana na misna vina
I za povratak preko Zagorja, put doma, legenda – Šafran. Kao i prethodi na domaćini koji su dio svog imetka stečenog drugim poslom prebacili ka vinarstvu, pa se zaljubili i ostrastili, Stjepan Šafran sa 250 zaposlenih u Metal Produktu legenda je poduzetništva. Nije nas primio on, jer je večer prije u Poljskoj preuzeo nagradu za europskog poduzetnika godine, ali ga jedini zet Josip Tržec dostojno zastupao a na radost Polačana. Naime na starim zvonima sv Kuzme i Damjana stajalo je "Sali nas Tržec". Otac je bio taj koji je i obnovio nova zvona u jednoj od rijetkim ljevaonica zvona u zemlji, a činio je to diljem Zadarske županije po crkvama ostalim bez zvona za agresije.
I ovdje se među prvima pojavila žutica a vinogradi čupali i sadili novi. No, vina su posebna priča od Rajnskog rizlinga kome nitko ne bi pepoznao čak 8 kiseline, preko Sivog pinota, Graševine, do samo ovdje primljenog Manzonija. Dakle govorimo o stvorenoj sorti staroj 50-tak godina koja je išla spariti šećere bijelog pinota iz Burgundije s kiselinama rizlinga s Rajne, i uspjela. No pričati nećemo a niti vam dati naslutiti što je njihov Traminac izborne berbe prosušenih bobica iz 2009. kojeg je služio papa Benedikt XVI za posjeta Hrvatskoj. Uostalom sva vina ove vinarije odlukom biskupa nose oznaku misna vina. To i jesu za približno 50 župa.
Uglavnom u povratku valja reći da ni u Zagorju više nema kiseliša, odnosno da nam je cijela zemlja vinski sazrela.

Varaždinski advent
Varaždinci su se potrudili i na 7 mjesta osmislili svoj advent, pa smo se makar i nismo ljubitelji kuhanih vina, priključili.
Nije ovo tek somelijerdki (vinsko ispijački) đir pa nas je muzejska pedagogica Jelana nadahnuto provele starim gradom – tvrđavom da vidimo svu raskoš nekadašnje nam prijestolnice. I uz vodičku Marijanu obišao se grad i udahnuo dio njegove barokne duše. Prijatelj Željko Horvat čekao je na trgu s kuhanim vinom i kobasicama, a eto, pridružio se i župan Radimir Čačić. Varaždin je blistao a osobno nisam nikad u nekoliko sati vidio pet autobusa Mađara u obilasku, naravno ponosnih jer su grofovi Erdődy, stoljetni ovdašnji župani, i bili Mađari.