Pokret za oslobođenje žena, sufražetkinje i borba za pravo glasa ostaju “visjeti u zraku”

Zbog čega u udžbeniku „Povijest 8″ Ivana Brlić Mažuranić, naša najbolja spisateljica dječjih priča i bajki, kandidatkinja za Nobelovu nagradu, i Marija Jurić Zagorka, autorica romana popularnih od njezina vremena do danas, naša prva profesionalna novinarka i aktivistica za prava žena, obrađene sa svega nekoliko rečenica?, pita se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik

Koji udžbenik iz povijesti koristi osnovnoškolac ili osnovnoškolka iz vaše obitelji?
Odgovor na ovo pitanje ukazuje na to kakvom je institucionalnom odgoju izložena mlada osoba kad je u pitanju ravnopravnost spolova, a pravobraniteljica Gordana Lukač-Koritnik očekuje kako će se upravo oko njega podići prašina i u Hrvatskom saboru kada se u svibnju pred zastupnicima i zastupnicama nađe Izviješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u 2010. godini.
Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova proveo je, naime, analizu svih udžbenika povijesti i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstva propisanih Katalogom za osnovnu školu u školskoj godini 2010./2011., pri čemu je cilj bio utvrditi usklađenost njihovog sadržaja sa zahtjevima politike rodno osjetljivog obrazovanja koje je propisana Zakonom o ravnopravnosti spolova i drugim nacionalnim i međunarodnim propisima kao što su Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Zakon o udžbenicima za osnovnu i srednju školu, Udžbenički standard i Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova 2006. – 2010.
– Vjerujem da će ovaj dio izviješća izazvati rasprave u Saboru, jer Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa ima svoj stav o tome kako udžbenici trebaju izgledati, rekla je Lukač-Koritnik početkom tjedna u Zadru na sastanku Odbora za ravnopravnost spolova Županijske skupštine Zadarske županije.
– Samo se manji broj osnovnoškolskih udžbenika iz povijesti pokazao uspješnim u integriranju sadržaja koji se odnose na žene na način da ih prikazuje neopterećenim stereotipima, utvrdila je u  svojem izviješću o radu pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik koja je pohvalila udžbenike “Tragom prošlosti 7” i  “Tragom prošlosti 8” autorskog tima Erdelja – Stojaković, dok je “poprilično problematičnima” ocijenila udžbenik “Povijest 7” autorskog tima Bekavac – Kljajić, te udžbenik “Povijest 8” kojeg potpisuje tim Bekavac – Jareb.
“Mi to možemo!”
– Ovi potonji ne odmiču se od stereotipa, kako o ženama posebno, tako i o odnosu spolova uopće. Marija Terezija, uz svu svoju povijesnu ulogu nije mogla izbjeći uguravanje u biologiju. Tako je većina autora/ica isticala njezin brak, broj djece koju je rodila, a u drugi bi plan dospjela, ili bi posve izostala, njezina, doista ne mala, povijesna uloga, navodi se u izviješću pravobraniteljice.
– Od svih analiziranih, udžbenici dvojca Erdelja – Stojaković izdvajaju se u mjeri da bi gotovo mogli poslužiti kao standard, pohvalila je pravobraniteljica u svojim izviješću navodeći kako se u njihovom pristupu “jasno razabire visoka razina osviještenosti kad su u pitanju odnosi spolova i napor da organiziraju materijal tako da se povijesnu prisutnost žena kontekstualizira, da bude vidljiva kao integralni dio ljudske povijesti, a ne kao puki dodatak”.
– Na mnogo mjesta čine to edukativno vrlo promišljeno i pedagoški spretno. U ovo posljednje spada i simpatično i poučno uvođenje djevojčice i dječaka koji naizmjence vode kroz sadržaj udžbenika. U istu vrstu postupka propitivanja klasičnih obrazaca žensko-muških odnosa spada i dio u poglavlju “Kulturna djelatnost preporoda” gdje su prikazane fotografije “Muževa ilirskog doba”, među kojima se nalaze i dvije žene Dragojla Jarnević i Sidonija Erdödy. Autori očigledno i s pravom smatraju nebitnim spominjanje bračnog stanja i muža Sidonije Erdoedy, navodi pravobraniteljica upućujući pohvalu autorskom timu za pitanja: “Zašto je slika naslovljena “muževi”, kad su na njoj prikazane i preporoditeljice Dragojla Jarnević i Sidonija Erdödy? i “Što misliš, zašto je među preporoditeljima bilo malo žena?”
– Uz to osobito treba spomenuti da su 82. i pola 83. stranice posvećene Dragojli Jarnević, uz portret i njezina razmišljanja o položaju žena (udati se ili ne?) i o hrvatskom jeziku. Sve to pokazuje zamjetnu pažnju i svijest autora o povijesnom značenju Dragojle Jarnević. Isto vrijedi i za prikaz slike Madamme Roland, u čijem su se salonu sastajali žirondinci. Dapače, citirana je (citiranje žena pojavljuje se rijetko ili nikako, osobito o događajima u vezi s kojima postoji sva sila važnih, povijesnih izjava muškaraca) i njezina izjava pred smaknuće: “O slobodo, kakvi se zločini čine u tvoje ime”. Trud da se izmakne shematiziranim prikazima žena, onda kad se već mora, što se onda uglavnom odnosi na velike, slavne žene, supruge, majke i slično, vidljiv je u mnogim primjerima. U poglavlju “Život u doba pare” navodi kako se sve veći broj žena zapošljava te donosi svjedočanstvo triju žena o uvjetima rada u engleskim rudnicima. Slična ocjena vrijedi i za “Tragom prošlosti 8”, istog autorskog tima. U poglavlju “Drugi svjetski rat” prikazan je plakat žene koja pokazuje mišiće uz engleski tekst, “We can do it!”. Uz to slijedi tekst: “Slično kao i u Prvom svjetskom ratu, žene su imale važnu ulogu u ratnoj proizvodnji, a u nekim su vojskama, poput Crvene armije i jugoslavenskih partizana, bile aktivne i na bojištu. Činjenica da su kvalitetno odrađivale “muške” poslove bila je još jedan argument u borbi žena za ravnopravnost spolova, navodi pravobraniteljica koja je posebno zadovoljna pitanjem koje se postavlja učenicima i učenicama od kojih se traži da razmisle kome se obraća i o čemu govori poster s porukom koja u prijevodi glasi “Mi to možemo!”.
– Ovo je primjer izvrsne upotrebe vizualnog materijala pomoću kojega se objašnjava vrlo važna povijesna činjenica. Suptilno odgajanje uz učenje također je odlika ovih autora, o čemu govori i primjer u poglavlju “Borba za građanska prava u SAD” gdje je prikazana fotografija feminističkih demonstracija uz potpis: “Premda su nakon Drugog svjetskog rata u većini zemalja žene dobile pravo glasa, njihova borba za ravnopravnost time nije završila. Na ovom su skupu, primjerice, žene zahtijevale jednaku plaću kao i muškarci (jasno za isti posao). Jesu li danas žene u cijelom svijetu potpuno ravnopravne s muškarcima? Kakvo je stanje u Hrvatskoj?”, piše u svojem izviješću pravobraniteljica za ravnopravnost spolova dajući pohvalu i za povezivanje povijesnih događaja sa sadašnjošću posredstvom pitanja: “Saznaj koje se organizacije/udruge bave zaštitom ljudskih prava u Hrvatskoj a koje su angažirane u borbi za ravnopravnost spolova?” i “Postoji li u tvom naselju ogranak tih organizacija/udruga?”
Žilavi stereotip o modi
– Žene su najviše prostora dobile onda kad su prikazivane kao supruge, udovice, sestre, majke znamenitih muškaraca, u domeni kućanskog rada i osobito mode. Stereotip o modi kao nečemu što je rezervirano isključivo za žene nije mimoišao ni jedno od autora/ica. Lakoća previđanja da je moda, i to upravo historijski gledano, bila itekako i u domeni muškog interesa, ponekad čak i više no ženska moda, govori o žilavosti stereotipa i nedostatnog napora da ga se prevlada, utvrđuje pravobraniteljica ističući kako je “na temelju usporedbe različitih udžbenika za isti razred vidljivo je da je moguće staviti veći naglasak na sadržaje vezane za pitanja ravnopravnosti spolova, budući da se pokazalo da razlike u prisutnosti tih sadržaja između pojedinih udžbenika, koji obrađuju isto povijesno razdoblje, znaju biti velike”.
– Teme pokreta za oslobođenje žena, osobito  pokreta sufražetkinja i borbe za pravo glasa ostale su manje-više “visjeti u zraku”, budući da su prethodno ostali nerazjašnjeni razlozi zbog čega i kako su se žene uopće povijesno zatekle u podređenom položaju. Pojava sufražetkinja, “odjednom”, i neobjašnjivo i neobjašnjeno, više nalikuje na eksces, ludost. U nekim udžbenicima gotovo da je tako i prikazana, kao što je to slučaj u udžbeniku “Povijest 8”, navodi pravobraniteljica dodajući kako u istom udžbeniku u dijelu “Turska od sultanata do Republike” stoji: “Žene su dobile pravo glasa, ali im je zabranjeno nošenje feredže”.
– Zabunom ili svjesnim autorskim stavom, izgleda kao da je dobivanjem prava glasa istovremeno oduzeto nešto što nije trebalo, točnije, sugerira da im nije trebalo zabraniti nošenje feredže. Isti udžbenik u poglavlju  “Demokratski procesi između dvaju ratova”, govoreći o zemljama parlamentarne demokracije piše: “Iako su omogućavale osnovna ljudska prava, višestranačje i različite građanske slobode, pravo glasa, kao osnovnu građansku slobodu, i nadalje su uskraćivali ženama. Stoga su žene različitim protestnim istupima, demonstracijama pa i uporabom lakog nasilja (razbijanjima i slično) nastojale skrenuti pozornost na sebe. To im je naposlijetku uspjelo pa su 1918. godine dobile pravo glasa u Velikoj Britaniji, dok je Francuskinjama to omogućeno tek 1944. godine.” Umjesto da se iskoristi prilika da se žene kao socijalnu grupu integrira u povijest, stavljanjem u kontekst povijesnih okolnosti koje su uopće dovele do toga da žene odjednom i intenzivno traže svoja prava, autori se bave površnim. U istoj mjeri propuštena je i mogućnost da se pokaže povezanost ovih događaja s izlaskom žena na tržište rada, navodi pravobraniteljica napominjući kako “različitim protestnim istupima, demonstracijama pa i uporabom lakog nasilja” žene nisu “nastojale skrenuti pozornost na sebe”, nego uopće na položaj žena u društvu.
Kako se ne bi smjelo pisati
– U ovom udžbeniku nalazimo također i dio koji bi mogao poslužiti kao ogledan primjer kako se ne bi smjelo pisati. U dijelu “Velika svjetska gospodarska kriza 1929.-1943.” stoji: “Žene su i dalje bile vezane uz obitelj ili su postajale sve glasnije, zahtijevajući veća prava. Ravnopravnost s muškarcima te pravo glasa i nadalje su ostali uzroci njihovih prosvjeda. Obespravljenost žena bila je vidljiva i na sportskim natjecanjima. Na olimpijskim igrama koje su se održavale od Prvog svjetskog rata uglavnom su se natjecali muškarci. No žene su i dalje nastavljale svoju javnu i poslovnu djelatnost. Za neke od njih posljedice rata bile su nenadoknadive. Dok su muškarci ratovali, one su uspješno obavljale njihove poslove. No mnoge su obitelji izgubile muške članove, pa je njihov teret pao na žene.” I ovdje nalazimo opoziciju; “i dalje su bile vezane uz obitelj ili su postajale sve glasnije zahtijevajući svoja prava” koji sugerira da se za žene odvijalo ili  jedno ili drugo. Kao da su one koje nisu bile vezane uz obitelj bile glasne u zahtjevu za jednakost, a one vezane uz obitelj su šutjele. Pitanje je kakvu interpretaciju to određuje; da žene “vezane uz obitelj” nisu bile zainteresirane za svoja prava? Ili da su bile pod prevelikim pritiskom da postanu svjesne neravnopravnosti i suprotstave joj se? Ili pak da su se žene nevezane uz obitelj zalagale za ravnopravnost samo zbog svojeg posebnog položaja? U zbilji, uzroci njihovih prosvjeda leže mnogo dublje, u vjekovnoj neravnopravnosti, tako da su prosvjedi i zahtjevi za ravnopravnost artikulacija, pojavnost tih problema. Istovremeno, formulacijom: “dok su muškarci ratovali, one su uspješno obavljale njihove poslove”, implicite dopuštaju da je povijesno zacrtano i jednom zauvijek dano koji su poslovi “ženski” a koji pak “muški”. Govoriti o “njihovim” poslovima, kao da ih prirodno posjeduju, ili imaju prirodno pravo prvenstva na njih, prihvaća se i potvrđuje stereotip, tradicionalno, patrijarhalno shvaćanje o tome tko, prema spolu, može raditi neke stvari a druge ne. Na kraju, u tom kontekstu naglo prijeći na polje sporta i neravnopravnosti žena u tom području pokazuje koliko autori ne shvaćaju cijeli problem neravnopravnosti, pa se bave marginalnim, nečim što svakako nije prvo mjesto gdje se problem u stvari generira i potom rješava, upozorava u svojem izvještaju pravobraniteljica Lukač-Koritnik.
– Najveći dio sadržaja u analiziranim udžbenicima, kad su u pitanju žene, odnosi se na njihovu uloge supruge, udovice i majke, sestre, čime se samo potvrđuje stereotip žene koja može ponijeti samo te uloge. Da se radi o pukom potvrđivanju i daljnjem prenošenju stereotipa, govori i to da se čak i tamo gdje je to posve irelevantno inzistira na oznaci supruga i/ili majka, udovica i slično. U udžbeniku “Povijest 7” napisano je: “Ravelova životna sudbina slična je onoj američke plesačice Isidore Duncan, supruge velikog ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina.” Ovdje vidimo vrlo zanimljiv raspored spolnih uloga. Isadora Duncan se spominje sama po sebi kao primjer za usporedbu i to dakako nije sporno, dapače, ali odmah joj je pridodat suprug iako on uopće nije bitan za ono što se želi reći o Ravelu – da mu je sudbina slična sudbini Isadore Duncan. Isadora je, osim toga, i sama dovoljno ugledna, slavna, velika. Napokon, uzeta je kao usporedni primjer, pa dodavanje slavnog supruga njezinu opisu ne služi ničemu drugom osim da opet podupre stereotip o ženi koja ne može opstojati samostalno, već mora biti supruga, sestra, majka. U “Povijest 8” o Woodrowu Willsonu piše: “Njegova je supruga odlučila njegovu bolest sakriti od javnosti, u čemu je do kraja mandata uspjela, postavši neizravno predsjednica SAD-a.” Zbog čega u ovom slučaju supruga nije imenovana, obzirom na nemalu ulogu koju je odigrala?, pitanje je koje postavlja pravobraniteljica navodeći kako “ni  najveće žene u povijesti nisu izbjegle sudbinu da ih se u pravilu, i najčešće u prvoj instanci, ne odredi kao majke, supruge, udovice ili  kćeri, pod pretpostavkom da ih se uopće spomene”.
Nema žena, ima konj
– U udžbeniku “Povijest 5” (Bekavac – Bradvica) ne spominje se znamenita egipatska kraljica Hatšepsut, nema niti Nefretiti, koja je danas nezaobilazan artefakt u povijesti umjetnosti. U poglavlju o grčkoj povijesti u dijelu koji govori o Ilijadi ne spominje se Helena Trojanska, u spomenu Delfijskog proročišta ne spominje se proročica Pitija, nema spomena Kleopatre.  Međutim, ako nema mjesta za žene, ima za konja. Naime, na stranici 83. nalazi se crtež konja i Aleksandra Makedonskog uz potpis: “Bukefal, najmiliji konj Aleksandra Velikog. Poznata je priča da se Bukefal bojao svoje sjene i da ga je bilo teško uzjahati. Aleksandar je u svojim osvajanjima u Aziji podigao grad nazvavši ga po svom ljubimcu”, primjećuje se u izviješću pravobraniteljice u kojem se navodi i kako u već spomenutom udžbeniku “Povijest 7” , u temi o Ilirskom pokretu u Hrvatskoj, nema ni spomena dviju vrlo uglednih ilirki, Sidonije Erdoedy – Rubido i Dragojle Jarnević.
– U udžbeniku “Povijest 8” u poglavlju “Znanost i kultura u svijetu i Hrvatskoj u prvoj polovini 20. stoljeća”, tek je u nekoliko šturih rečenica spomenuta Ivana Brlić Mažuranić,  a Marija Jurić Zagorka spomenuta je jednom rečenicom. Zbog čega su Ivana Brlić Mažuranić, naša najbolja spisateljica dječjih priča i bajki, kandidatkinja za Nobelovu nagradu, i Marija Jurić Zagorka, autorica romana popularnih od njezina vremena do danas, i naša prva profesionalna novinarka i aktivistica za prava žena, obrađene sa svega nekoliko rečenica?, navodi nadalje pravobraniteljica dodajući kako na se na samom  kraju tog udžbenika “u desetak rečenica krajnje se uopćeno sažima pitanje ravnopravnosti, međutim, bez spominjanja konteksta u kojem se to događa, studentske pobune 1968. protiv konzumerizma zapadnjačkih društava, pokreta iz kojega su nastali alternativni socijalni pokreti i feminizam kao jedan od njih”.
– Međutim, sportu su posvećene čitave dvije stranice! Na kraju cjeline niti jedno pitanje se ne odnosi na položaj žena u društvu, ali su primjerice postavljena sljedeća pitanja: “Razmisli koliko su uspjesi hrvatskih sportaša zaslužni za podizanje ugleda Hrvatske u svijetu?” i još neobičnije: “Usporedi uvjete treniranja mnogih naših sportaša s uvjetima sportskih velesila (kao na primjer u SAD-u i mnogim drugim državama).” Ovo zaključno govori o autorskom stavu prema pitanju položaja žena u društvu i s tim u vezi postavljanju prioriteta. To potvrđuje i pitanje koje glasi: “Koliko je zlatnih olimpijskih medalja osvojila Janica Kostelić?”, također navodi pravobraniteljica.
Omalovaženo spaljivanje “vještica”
– Povijesna istraživanja i izučavanja koja bi bila usmjerena na ulogu i položaj žena u povijesti, pa s time u tijesnoj vezi i redefiniranje odnosa spolova, u svijetu su relativno mlada, dok ih u Hrvatskoj još niti nema. Nekoliko hvalevrijednih pokušaja ne mijenja opće stanje, zaključuje u svojem izviješću Hrvatskom saboru pravobraniteljica Lukač-Koritnik napominjući kako je autorima i autoricama ostavljeno da,  “ovisno o njihovim znanstvenim uvidima i svjetonazorima, te (ne)mogućnosti da ih prevladaju ili ignoriraju, organiziraju građu u edukativno i pedagoški prikladan nastavni materijal”.
– To je na prvom mjestu njihova odgovornost, a potom i odgovornost recenzenata, kojima to nikako ne bi smjela biti neobvezujuća zadaća, zaključuje Lukač-Koritnik koja iznosi i primjer neadekvatne obrade teme za pisanje o kojoj znanstvenog materijala ne nedostaje.
– U “Tragom prošlosti 5” autorice Sanje Cerovski ispušten je ili tek ovlaš spomenut problem progona i spaljivanja vještica iako se radilo o masovnom i dugotrajnom progonu žena koji je rezultirao milijunima spaljenih žena, progonu čiji je broj žrtava umnogome premašio broj žrtava mnogih velikih ratova vođenih u tom istom razdoblju. To čudi tim više što je sam predmet u dovoljnoj mjeri istražen, a osobito bi bilo korisno u udžbenicima predstaviti razloge zbog kojih se to događalo, o čemu postoji opširna literatura. Pod naslovom “Opasnosti i strahovi ljudi u srednjem vijeku”  samo su četiri rečenice o lovu na vještice, utvrdila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
U izvještaju se navodi i kako 34,4% udžbenika u potpunosti koristi rodno osjetljiv jezik, 40,6% ga većinom koristi, 3,1% udžbenika većinom ne koristi, a 6,3% u potpunosti ne koristi rodno osjetljiv jezik, dok 15,6% udžbenika ne koristi ni rodno osjetljiv ni rodno neosjetljiv jezik, već u potpunosti rodno neutralan jezik.
-Rodno osjetljiv jezik više se koristi u sedmom i osmom razredu, dok najslabije po tom pitanju stoje udžbenici za šesti razred.  Svi primjeri rodno neosjetljivog jezika odnose se na navođenje riječi u muškom rodu, također stoji u izviješću.

 TEK SVAKI DESETI GOST DNEVNIKA JE – GOŠĆA

– Nedovoljno razumijevanje pojmova ravnopravnosti spolova vezano prvenstveno uz djelatnike/ce javne televizije jedan je od razloga zabrinjavajuće malog postotka medijskih sadržaja koji govore o ravnopravnosti spolova ili tema koje se obrađuju iz aspekta ravnopravnosti spolova, utvrđuje se u Izviješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o radu u 2010. godini u kojem se navodi i kako je u 2010. u odnosu na 2007. uočen pad broja tema vezanih uz ravnopravnost spolova od čak 47%.
Ured pravobraniteljice analizirao je Dnevnik 1 i Dnevnik 3 HTV-a i Dnevnik Nove TV.
– U 325 informativnih emisija obje televizije obrađeno je ukupno 4.110 tema. Informativne emisije javne televizije u velikoj većini vode muškarci (72%), dok na komercijalnoj televiziji Dnevnik uvijek zajedno vode voditelj i voditeljica. I na javnoj i na komercijalnoj televiziji, u analiziranom razdoblju teme su u većini obrađivale i o njima izvještavale novinarke. S druge strane, postotak muških gostiju u studiju ukazuje na veliku podzastupljenost žena koje se poziva da komentiraju društvenopolitička zbivanja u zemlji i svijetu. U  Dnevniku 3 HTV-a, čak 90% gostiju bili su muškarci, u Dnevniku 1 HTV-a 92%, a u Dnevniku Nove TV 87%.  Od 1.606 obrađenih tema u 120 emisija Dnevnika HTV-a, 148 tema je bilo iz područja koja pravobraniteljica prati, što iznosi 9% svih tema. O njima u većini slučajeva (72%) izvještavaju novinarke (14% novinari i 14% voditelji/ce), što i ne čudi s obzirom na to da su novinarke u većini one koje obrađuju teme i izvješćuju s terena. Od 2.273 obrađenih tema u 122 emisije Dnevnika NOVA TV, 182 teme bile su iz područja koja pravobraniteljica prati, što iznosi 8% tema. O njima su također u većem postotku izvještavale novinarke (58%), dok su novinari i voditelji teme prezentirali gotovo u podjednakom postotku (novinari 22%, voditelj/ica 20%). Što se tiče tema iz područja koja prati pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, najzastupljenije na obje televizije bile su teme vezane uz tržište rada, političke stranke i obrazovanje, koje su u Dnevniku 1 HTV-a bile zastupljene s  2% u ukupnom broju obrađenih tema, a na Novoj TV s 1%. Obiteljsko nasilje je na obje televizije podjednako zastupljeno iako je postotak tako mali da ga je nemoguće izraziti (Dnevnik 1 – 10 tema, Dnevnik Nove TV  – 11 tema), navodi u svojem izviješću pravobraniteljica Gordana Lukač-Koritnik, te zaključuje kako “ne postoje razlike između javne i komercijalne televizije vezano za učestalost tema vezanih za ravnopravnost spolova, a obrađivane teme se rijetko obrađuju iz aspekta ravnopravnosti spolova ili razlika u položaju žena i muškaraca”.
– O obiteljskom nasilju se izvještavalo vezano za datume poput nacionalnog ili međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. O položaju žena na tržištu rada govorilo se vezano uz 8. ožujka te štrajkove tekstilnih radnica, i vezano za vijesti o općoj nezaposlenosti. Iako je područje vezano za političke stranke bilo jedno od najzastupljenijih područja od onih koja pravobraniteljica prati, vrlo malo vijesti bilo je vezano za političku participaciju žena, te njihovu podzastupljenost na mjestima gdje se donose odluke, a više se odnosilo na stranačku politiku u odnosu na druge stranke. Jedan dio vijesti odnosio se na slučaj seksizma u oglašavanju. Postoci zastupljenosti područja i tema koja pravobraniteljica za ravnopravnost spolova prati pokazuju mali interes medija za teme ravnopravnosti spolova te gotovo potpuno nepostojanje tema kao što su položaj žena u ruralnim područjima u odnosu na muškarce, ravnopravnost spolova na tržištu rada vezano za pojedina zanimanja, uznemiravanje i spolno uznemiravanje. Istovremeno se u središnjim informativnim emisijama daje prostor i vrijeme temama poput uginuća hobotnice u njemačkom akvariju, navodi pravobraniteljica.