JURICA BULJAT Hrvatska reprezentacija je nešto što će mi ostati u vječnom sjećanju

U Krševanovom gradu malo je onih, pa čak i ako ne prate nogomet, koji ne znaju tko je Jurica Buljat. Jurica je prve nogometne korake napravio u NK Zemuniku iz kojeg je vrlo brzo stigao u Školu nogometa NK Zadra. A u klubu sa Stanova koji je tada igrao u Prvoj HNL debitirao je s nepunih 18 godina i nakon samo sezone i pol prešao je u redove splitskog Hajduka. U gradu podno Marjana zadržao se punih šest sezona, bio čak i kapetan »bilih«, nakon čega odlazi u Maccabi Haifu. U vrijeme izbornika Slavena Bilića dospio je među »vatrene, odigrao dvije utakmice i s njima otputovao na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Nogometna karijera vodila ga je diljem Europe, a trenutačno je igrač drugoligaša Hettana iz Saudijske Arabije. U prvom pokušaju Juricu smo dobili na putu iz Saudijske Arabije prema Hrvatskoj i odgodili razgovor za neko kraće vrijeme. Kada smo ga ponovno nazvali taman mu je istekla petnaestodnevna karantena i susretljiv kao i uvijek nije dvojio dati intervju za Zadarski list. Kao i uvijek. O pandemiji koronavirusa nije htio puno, nogomet mu je bio puno draža tema. Ali, ipak smo krenuli od pošati koja je nezaobilazna tema svih razgovora posljednja dva mjeseca.
– Nije bilo ugodno, kao da je u jednom trenutku stao cijeli svijet. Nije se tu radilo o jednoj ii dvije države, koronavirus je zavladao cijelim svijetom i samo se mogu nadati da će ovome uskoro doći kraj – kazivao je Jurica Buljat.

Preko Beča do Zadra
– Nije ugodno kada se u tom trenutku nalaziš daleko od kuće i obitelji, daleko od svog doma. Međutim, panike nije bilo. Posljednju utakmicu u prvenstvu trebali smo odigrati 10. ožujka, ali je taj dvoboj odgođen najprije na sedam dana, a negdje 16. zaustavljeno je prvenstvo. Od tada smo trenirali u hotelu i praktički bili izolirani na 40 dana. Pritom prvenstveno mislim na strance, dok su Saudijci naravno otišli svojim kućama. Federacija je nakon tih 40 dana donijela odluku da mi stranci možemo otputovati i svi smo se obratili našim konzulatima. Prilično brzo nakon toga našao sam let za Beč i već sam 23. travnja bio u Hrvatskoj. U Beču me čekao renta-car i vrlo brzo bio sam u Zadru. Naravno uslijedila je 15-odnevna izolacija koja mi je završila prije koji dan i sada napokon mogu biti opušten s obitelji. A svi oni koji me znaju poznato im je da je meni obitelj najvažnija.
Kako ste i kada uopće završili u Saudijskoj Arabiji, točnije u drugoligašu Hettenu?
– Otvorila se ta mogućnost krajem godine, uvjeti su bili dobri i nisam se previše premišljao. U Hettenu su hitno tražili igrača na mojoj poziciji i morao sam 1. siječnja biti u klubu. Sjećam se da sam Novu godinu dočekao na stadionu u Istanbulu i u dogovoreno vrijeme se pojavio u klubu. I mogu reći da nisam pogriješio. Riječ je o malenom klubu koji je nedavno ušao u taj rang. Međutim liga je dobra, pogotovo klubovi koji se bore za vrh. Njihov savez se dobro brine za klubove i pomaže im financijski. Svaki klub u Drugoj ligi dobije milijun dolara na godinu, a uz to imaju besplatna putovanja na gostovanja, smještaj i hranu. U takvim uvjetima oni mogu dobro živjeti i zato mogu angažirati strance.

Premijerni zgoditak
Dobro vam je krenulo kada ste stigli u Hetten, ako se ne varam krenuli ste čak i zgoditkom u svom premijernom nastupu.
– Istina, već u prvoj utakmici odigrao sam vrlo dobro i upisao se u strijelce. Odigrao sam ukupno šest utakmica i zadovoljan sam svojim nastupima.. Imao sam jednu kratku stanku zbog ozljede lože, ali brzo sam se oporavio i zaigrao. U međuvremenu se promijenio i trener i trebali smo nastaviti s prvenstvom koje je trebalo završiti 25. svibnja. Međutim, kao što je i poznato, sve je stalo zbog koronavirusa. Mislim da se ovih preostalih deset kola neće niti odigrati jer kod njih kreće Ramazan i velike vrućine. Za očekivati je da će sve krenuti tek tamo negdje u kolovozu. Vidjet ćemo što će biti dalje jer mi je ugovor trajao do kraja ove sezone. Ali, ostaje otvorena mogućnost da se vratim u Saudijsku Arabiju.
Vratimo se malo u prošlost. Prva seniorske sezona u matičnom Zadru, iako ste se kasnije u dva navrata vraćali na Stanove sigurno vam je ostala u lijepom sjećanju.
– Već sa 17 godina dobio sam kod Stanka Mršića priliku odigrati nekoliko utakmica u završnici prvenstva. Sljedeće sezone već sam bio standardan i ako se ne varam odigrao 31 utakmicu. Zabio sam i četiri pogotka i odigrao zapažene sezonu. Nažalost, te smo sezone ispali, ali naravno da ta prva sezona u matičnom klubu uvijek ostaje u sjećanju. Zadar je moj matični klub, moj grad i uvijek će biti na prvom mjestu.
Odlične partije u Zadru rezultirale su odlaskom u splitski Hajduk gdje ste se zadržali dugih šest sezona.
– S igračkog stajališta najbolje godine proveo sam u Hajduku, ukupno šest sezona. Došao sam praktički kao dijete u najveći hrvatski klub i to je bila i čast i privilegija. Danas mladi igrači lakše dobivaju priliku zaigrati na Poljudu, dok to nekada nije bilo tako. Dijeliti svlačionicu s igračkim veličinama poput Đolonge, Sablića, Živkovića i Tudora, te učiti od njih bilo je neprocjenjivo. Ničega mi iz tog perioda nije žao, a bilo je i lijepih i loših trenutaka. Samo dobro pamtim i tako se ravnam u životu. Tko nije osjetio igrati u Hajduku i na prepunom Poljudu neće me razumjeti. Koliko navijači žive za taj klub je nevjerojatno, a biti dio te atmosfere neopisivo. Bio sam i kapetan jedno vrijeme i mogu kazati da sam u Hajduku stekao igračku reputaciju.

Reprezentativna čast
U vašoj nogometnoj karijeri osim nastupa za mladu reprezentaciju imate i dva nastupa za »vatrene«, a bili ste i na Europskom prvenstvu u Poljskoj?
– Reprezentacija je nešto što će mi ostati u vječnom sjećanju i što mi nitko ne može oduzeti. Nastupati za reprezentaciju svoje države najveća je čast i ponosan sam zbog toga. Odigrao sam dvije utakmice, ako se ne varam protiv Estonije i Norveška. Norvešku smo pobijedili 2:1, a sa Estonijom u gostima igrali 1:1. Izbornik Slaven Bilić me tijekom kvalifikacija zvao u reprezentaciju i bio sam prva zamjena za odlazak na EP ako se netko ozlijedi. Dogodila se ta ozljeda Dejana Lovren i ja sam otputovao na Europsko prvenstvo u Poljsku i Ukrajinu. Iako nisam nastupio, za mene je to bila velika čast jer na okupu vidjeti takve igračke veličine, rukovati se sa Casillasom, Villom i ostalim zvijezdama, to je jednostavno doživljaj koji nikada nećeš zaboraviti.
Nakon Hajduka otišli ste u Maccabi Haifu, a tijekom karijere nanizali ste zavidan broj klubova.
– Kao što sam kazao na početku razgovora osoba sam koja za ničim ne žali. Nanizalo se u mojoj karijeri puno klubova. Možda je moja karijera mogla ići u boljem pravcu, a mogla je i u gorem. Ničega mi nije žao, pozitivno gledam na život i nadam se da ću takav i ostati. Imam 33 godine, puno iskustva i ne razmišljam o kraju karijere. Imao sam sreću da su me ozljede zaobilazile i nadam se da će tako i ostati. I da ću odigrati još puno utakmica dok ne objesim kopačke o klin – kazao je na kraju razgovora Jurica Buljat.
 

Europsko prvenstvo bez publike ne bi imalo smisla

Smatrate li da je odluka o odgodi Europskog prvenstva na godinu dana bila ispravna i hoće li Hrvatska s obzirom da će kapetan Luka Modrić, Ivan Rakitić i još neki biti već u poznijim godinama, biti ipak nešto slabija ?
– Europsko nogometno prvenstvo bez publike stvarno ne bi imalo smisla. Smatram da je odluka UEFA-e bila jedina moguća i logična u tom trenutku. Nadam se da ćemo sljedećeg ljeta svi skupa moći uživati u nogometnim čarolijama najboljih europskih reprezentacija. Naravno, u fokusu će biti naši »vatreni« koji ponovno kao i u Rusiji na SP-u mogu napraviti veliki rezultat. Što se tiče Luke Modrića i Ivana Rakitića uopće ne sumnjam da će biti na visini zadatka. Istina je da su najavili oproštaj od reprezentacije nakon EURA i da im je ova odgoda malo poremetila planove, ali to neće utjecati na njihov motiv u kockastom dresu. Možda će im ova stanka čak i dobro doći i nadam se da će ih ozljede zaobići kako bi na EP-u mogli predvoditi našu reprezentaciju.
 

Žalosno je da Zadar nema stabilnog prvoligaša

Nogomerni klub Zadar nikako ne može na zelenu granu, a prijeti mu i stečaj. U odnosu na Zadar u kojem ste vi napravili svoje prve korake u Prvoj HNL, sada je realnost Treća HNL jug.
– To je definitivno žalosno jer smatram da ovaj grad zaslužuje imati stabilnog prvoligaša. Nisam dovoljno upoznat sa razlozima zbog kojih je NK Zadar pao na tako niske grane, ali definitivno me to čini tužnim. Jer ta djeca koja stasaju u Školi nogometa primorana su sa 14, 15 godina odlaziti u druge Hrvatske klubove umjesto da na Stanovima u svom Zadru dobiju priliku zaigrati za svoj matični klub. Ja sam tu priliku imao kao i mnogi mladi igrači prije i poslije mene. Ne mogu vjerovati da grad koji je dao četiri srebrna reprezentativca na SP-u u Rusiji ne može imati prvoligaša. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti promijeniti i da će brojni talenti kojih u Zadru i okolici ima u izobilju ponovno moći u svom Zadru napraviti prve seniorske korake. I to u Prvoj HNL.
 

Nezaboravni trenuci u Hajduku

U šest sezona igranja u Hajduku koje su vam utakmice ili trenuci ostali u posebnom sjećanju?
– Nekoliko trenutaka mi je u posebnom sjećanju i teško je izabrati najbolji. Jedan od najupečatljivijih je svakako osvajanje Kupa nakon deset godina i to s legendarnim trenerom Stankom Poklepovićem. Pobijedili smo u finalu Šibenik, a igrače su se tada dvije utakmice. Također pamtim ulazak u Europsku ligu, prvi izlazak Hajduka u Europu nakon 1995. A što se tiče utakmica na prvom mjestu mi je ona iz 2009. godine kada nam je Dinamo bježao dva boda nakon zimske stanke, a mi smo ga u prvom kolu proljetnom dijela prvenstva na Poljudu pred 35.000 navijača pobijedili 2:0. Kakva su imena tada igrala za modre, Kovač, Bišćan.. Bila je to nezaboravna utakmica.