IN MEMORIAM Neuhvatljiva na dva kotača

U nedjelju 8. ožujka u 86. godini preminula je Maria Barić, rođena Kalmeta, sjajna zadarska sportašica kojoj je novinar Drago Marić u svojoj knjizi S četiri kantuna, objavljenoj 2016. godine posvetio nekoliko stranica.
– Ona je doista u svakom pogledu izuzetna osoba. Umiljata, draga, uvijek nasmijana ponudit će vas vrlo srdačno svim čime raspolaže – dobrotom najviše. Veliko je zadovoljstvo s njom razgovarati, ne samo zato što je kao mlada djevojka bila velika sportska prvakinja, nego što iz njezinog nenametljivog, a skromnog i toplog kazivanja izbija cijela njezina plemenita duša i sva radost življenja. Ona u životu u potpunosti uživa i tu svoju vedrinu i na druge prenosi. Gospođa Maria Kalmeta Barić, državna biciklistička prvakinja 1952. godine i najbolja zadarska streljačica – napisao je Marić, na što se Barić nadovezala:
– Dogodilo se da biciklistička prvenstva Jugoslavije za žene poslije moje pobjede više nisu održavana, a kako te tvorevine već duže vremena nema, meni je sudbina namijenila da prvakinja budem do konca života.

Svjetska putnica
I u devetom desetljeću života Maria je bila vrlo čila i pokretljiva dama i dalje nemirnog mladenačkog duha spremna na nove izazove. Uživala je u putovanjima i obišla je pola zemaljske kugle te je s pravom mogla kazati da je svjetska putnica.
– Svako me putovanje čini radoznalom i sretnom, a posebice su me dojmili posjeti Svetom Ocu Papi u Rimu i Isusovom grobu u Jeruzalemu. Najatraktivnije je u Las Vegasu, gdje se mogu vidjeti replike najpoznatijih svjetskih monumenata, kao egipatske piramide, Rialtov most u Veneziji, Eiffelov toranj i drugo.
Kad nije bila na nekome od mnogih putovanja moglo ju se pronaći ili u njezinoj lijepoj kućici na Karmi ili u Barić Dragi, otkud joj je pokojni suprug. O svojim sportskim danima rado je govorila, a ima o čemu jer uz nju su često bile vezane mnoge neobičnosti, nepogode zapravo, a sve ih je uspjela nadvladati. Jedna takva je s prvenstva Hrvatske u biciklizmu održanome u Zagrebu 1952. godine.

Nezgoda na PH
– U našem Zadru 1951. biciklizam je bio toliko popularan, da su se natjecale i mlade djevojke. Među njima Ina Stipčević (poslije supruga znamenitog nogometaša Vice Mazije), Ljubica Krstić (udala se u biciklistički brak s tada najboljim našim vozačem Josipom Bumbom Bajlom), Albina Vladović Relja i ja. Bio je to ustvari odraz i doprinos nas djevojaka velikim uspjesima naših arbanaških momaka. Ja sam osvojila prvenstvo grada i 1952. nastupila sam na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu i tamo mi se dogodilo što valjda nikome drugome nije. Bila sam u velikoj formi, a prednost mi je bila što me suparnice nisu poznavale jer mi je to bilo prvi put nastupiti izvan Zadra.
Maria je iskoristila tu pogodnost i odmah na startu krenula žestoko te ubrzo suparnicama daleko odmakla. Nakon nekog vremena bilo joj je neobično što je iza njezinih leđa tako tiho. Okrenula se i začudila što nadaleko nema ni jedne vozačice.
– Vozila sam sama, a prolaznici su mi kazali, da sam promašila zacrtanu stazu i da su ostale vozačice krenule u drugom smjeru. Zapela sam iz sve snage i ubrzo stigla skupinu gdje mi je rečeno, da su tri vozačice pobjegle naprijed. Nije mi bilo druge nego od tada cijelo vrijeme sprintati. Uspjela sam ih, velikim naporima i potpuno iscrpljena, sve prestići osim tada najbolje hrvatske biciklistkinje Zagrepčanke Nade Bogović. Tako sam i uz veliku pegulu ipak bila druga i stekla pravo nastupa na državnom prvenstvu.

Neuspjela podvala Slovenki
Da nije bilo pegule Barić bi jamačno bila uvjerljiva republička prvakinja. Marijin pothvat brzo se pročuo i ostale sudionice Prvenstva Jugoslavije shvatile su da je ona najveći favorit i da će im biti najopasnija suparnica. Na državnom prvenstvu, opet u Zagrebu, slovenske biciklistkinje pribjegle su nekorektnom postupku kako bi onemogućile Zadranku.
– Što sam ipak postala državna prvakinja puno mogu zahvaliti znamenitom pulskom biciklističkom djelatniku Ediju Rajkoviću. On je također imao jednu veliku vozačicu, ali ona zbog udaje na prvenstvo nije došla pa su Slovenke, računajući da on nema nikakvog interesa, svoju namještaljku dogovarale pred njim. No gospodin Rajković je bio častan i pošten čovjek i veliki sportaš. Prišao mi je postrance prije utrke i, da se ne bi saznalo da me upozorio, upitao me govorim li talijanski. Kad sam potvrdila, ispričao mi je sve o namještaljci. Išle su toliko daleko da su dvije njihove vozačice bile zadužene da me uhvate u »škare« i sruše pa sam morala jako paziti da im to ne pođe za rukom. Znala sam da na početku utrke, pred mnogim očima, ne smiju pa sam im sa starta pobjegla i tako ih onemogućila. Postala sam prvakinja.
Nesalomljiva mlada Arbanaška daleko je veće probleme od Slovenki imala prije početka utrke. Kao da su je i organizatori htjeli onemogućiti u osvajanju naslova.
– Izgledalo je da uopće neću moći nastupiti. Komisija je pronašla da mi je na bicikli jedan kotač tanji od drugoga, što uopće nisam znala. Nisam, kao suparnice, nisam imala novu, kvalitetnu biciklu, nego su mi naši u Zadru ovu sastavili iz više dijelova drugih bicikla. Postavljen mi je uvjet da »nepravilnost« uklonim ili ne mogu nastupiti. Bila je nedjelja. Sve zatvoreno i izgubila sam svaku nadu, ali ne i moj uporni otac Miro, koji me na prvenstvu pratio. Kod milicajca je saznao gdje je najbliži mehaničar i makar je bila nedjelja digao je čovjeka s ručka i on mi je biciklu sredio. Taj dobri čovjek je čak došao na utrku i sve vrijeme za mene navijao, a kad sam pobijedila, s nama je slavio. Tako su mi slovenske biciklistkinje ostale u neugodnoj uspomeni, a taj divni Zagrepčanin u najljepšoj. (zl)
 

Pobijedila muškarce

Kad je riječ o streljaštvu, Barić je bila prvakinja oblasti Dalmacije i Like na natjecanju održanom u u Solinu.
– Za gostovanja Bagata u Gospiću u gađanju s malokalibarskom puškom Kalmeta je pobijedila sve muškarce. Od 300 mogućih krugova pogodila je 210, što je za ono doba bilo odlično, tim prije jer je Mariji streljaštvo bilo dopunski, a biciklizam primarni sport – napisao je Drago Marić u knjizi Sport kod zadarskih Arbanasa (koautor Bernard Kotlar) objavljenoj 2008.