Rukometni trener iz Biograda o radu s djecom i mladima: 'Djeca gube osnovnu motoriku, a klubovi ovise o roditeljima'

Prof. Zvonimir Petrović iz Biograda na Moru rukometni je trener, sportski djelatnik i pedagog, javnosti najpoznatiji po svom dugogodišnjem radu u Rukometnom sportskom klubu Mini Sunce. Kao dugogodišnji rukometni trener, posvetio je život poticanju djece i mladeži na bavljenje sportom te promicanju zdravog načina života na području Biograda. Zbog svog rada primio je više značajnih priznanja, uključujući nagradu Hrvatskog rukometnog saveza za doprinos i popularizaciju rukometa, kao i službena godišnja priznanja i Grb Grada Biograda na Moru. Petrović se u razgovoru za Zadarski list dotaknuo niza problema u sportu, posebno onog dijela koji se odnosi na djecu i mlade.

– Djeca u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, danas su u lošijoj tjelesnoj formi nego ikad, gube snagu, fleksibilnost i osnovne motoričke sposobnosti. To više nije samo pitanje sporta i sportskih rezultata, nego pitanje zdravlja i kvalitete života budućih generacija. Najizraženiji pad zabilježen je u fleksibilnosti tijela, koja se neprekidno pogoršava – kaže Petrović, koji rješenje vidi u uključivanju djece u treninge i sportska natjecanja.

Crveni alarm

– Početkom nove školske godine počinju i novi upisi u različite sportske škole, klubove i udruge. Upravo je to razdoblje u kojem bi djeci trebalo omogućiti što veći izbor sportova i aktivnosti. Međutim, klubovima i udrugama koje svakodnevno rade s najmlađima potrebna je konkretna pomoć. Sredstva se, međutim, velikim dijelom usmjeravaju prema seniorskim ekipama, od plaća i putovanja do rehabilitacija, pripremnih turnira i drugih troškova. Ulaganje u djecu mora biti temelj sportske politike, a ne samo deklarativno obećanje. Kao trener i bivši predsjednik kluba tvrdim da sportski savezi, od državne do lokalne razine, najmanje ulažu upravo u djecu i njihov razvoj.

Petrović ističe da više od 75 posto mladih nije dovoljno tjelesno aktivno.

– Zar taj podatak ne pali crveni alarm? To bi trebalo biti dovoljno ozbiljno upozorenje svima koji donose odluke. Europa propušta važnu priliku za očuvanje zdravlja djece, a javne institucije trebale bi pojačati mjere kojima će se poticati redovita tjelesna aktivnost. Problem nije samo u tome što djeca danas manje treniraju. Sve više vremena provode pred ekranima, manje se kreću i imaju sve manje prilika za spontanu igru. Posljedice takvog načina života mogu se vidjeti već u najranijoj dobi. Upravo zato sport ne smijemo promatrati samo kroz medalje, pehare i rezultate, nego kao važan dio odrastanja. Rezultati objavljeni u časopisu Sports Medicine Open pokazuju da djeca i adolescenti ne postižu zadovoljavajuću razinu tjelesne spremnosti kada je riječ o mišićnoj snazi, fleksibilnosti i tjelesnim sposobnostima.

Novaca ima

Kao ključni čimbenik u radu i opstanku klubova Petrović ističe roditelje.

– Da nema roditelja koji su i ovako financijski opterećeni različitim davanjima, gotovo sve udruge koje rade s djecom bi se ugasile ili bi radile s minimalnim brojem djece. Roditelji danas financiraju članarine, opremu, putovanja, kotizacije i brojne druge troškove. Ako nema natjecanja i odlazaka na utakmice, nema ni sporta. Pogotovo kada radimo s djecom od šest do 12 godina. Upravo toj djeci potrebno je omogućiti natjecanje, druženje i osjećaj pripadnosti ekipi. Sport nije samo trening. On djecu uči odgovornosti, disciplini, timskom radu, pobjedama, ali i prihvaćanju poraza. Liga je za njih sve manje. Pojedini savezi, ali i županije pa i krovne organizacije, nisu dovoljno zainteresirani za tu djecu i njihova natjecanja. A upravo bi natjecanja najmlađih trebala biti jedan od temelja razvoja sporta. Ne možemo očekivati vrhunske seniorske rezultate ako godinama zanemarujemo bazu. Svaki vrhunski sportaš jednom je bio dijete koje je prvi put došlo na trening. Zato ulaganje u mlađe kategorije nije trošak, nego ulaganje u budućnost.

Uključivanje djece u sport za roditelje je često (pre)veliki financijski izdatak.

– Moramo povećati dostupnost sporta svima, ali i drugih aktivnosti koje promiču zdrave životne navike. Moramo im omogućiti da što kvalitetnije provode svoje slobodno vrijeme. Ne smije se dogoditi da dijete odustane od sporta zato što roditelji ne mogu platiti članarinu, opremu ili odlazak na natjecanje. Ako želimo povećati broj aktivne djece, sustav mora pomoći upravo tamo gdje je pomoć najpotrebnija. Sport bi trebao biti dostupan svoj djeci, bez obzira na financijske mogućnosti njihovih roditelja.

Specijalistički pregledi

Potrebno je platiti i zdravstveni pregled djeteta bez kojeg se ne može natjecati.

– Zbog nedostatka sredstava i potrebe za dodatnim financiranjem od roditelja došli smo i do novih davanja. Pozdravljamo činjenicu da sva djeca koja se bave sportom, od rekreativaca do natjecatelja, moraju imati specijalistički pregled. Govorimo o maloljetnoj djeci. Roditelj za taj pregled mora dodatno izdvojiti 60 do 70 eura, a kada se tome pribroje troškovi laboratorijskih nalaza, krvi i urina, iznos se može povećati i do 90 eura po djetetu. Većina klubova to sebi ne može priuštiti s obzirom na sredstva koja dobivaju za svoj rad. Unatoč višegodišnjim nastojanjima Hrvatskog društva za sportsku medicinu, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje odbija snositi troškove zdravstvene zaštite i pregleda sportaša do 18. godine života, iako, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, djeca do 18 godina imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Ako država želi da se djeca bave sportom, onda mora stvoriti uvjete u kojima sport neće biti dodatni financijski teret za roditelje. Preventivni zdravstveni pregledi moraju biti dostupni, a njihovo financiranje treba biti jasno uređeno.

Odgovori institucija na pitanje zašto djeca plaćaju članarine u klubovima često se svedu na to da »nema novca«, ali Petrović tvrdi suprotno.

– Novaca ima, i to dovoljno, ali osnovni problem su netransparentno financiranje loši kriteriji raspodjele novca. Potrebno je jasno utvrditi koliko novca odlazi u seniorski, a koliko u dječji sport. Javnost i roditelji imaju pravo znati kako se raspoređuje novac namijenjen sportu. Ako želimo razvoj sporta, kriteriji moraju biti jasni, mjerljivi i jednaki za sve. Mi smo sportska nacija. Volimo sport, imamo izuzetno talentiranu djecu i sve što smo osvojili gotovo je nestvarno jer s relativno skromnim sredstvima uspijevamo ostvariti velike rezultate. Morali bismo imati zasebno ministarstvo sporta koje bi brinulo o sportu općenito, ali i o razvoju sporta te poticanju djece na bavljenje sportom.

Infrastruktura i treneri

Spomenuo je biogradski trener i sportsku infrastrukturu.

– Sportska infrastruktura nam je u kolapsu. Ili je nema ili postoji samo na papiru. Nije dovoljno infrastrukturu samo izgraditi i tu stati. Potrebno ju je održavati, njome kvalitetno upravljati te imati stručne ljude koji će voditi sportsku infrastrukturu i organizirati kvalitetne sportske manifestacije u svojim gradovima. Sportaši i klubovi ne dolaze samo zbog mora i sunca. Dolaze zbog uvjeta za treniranje, sigurnosti, infrastrukture, prirode i kvalitete života. Grad koji ulaže u sportsku infrastrukturu ulaže i u svoju djecu. Sportski tereni, dvorane, bazeni i igrališta ne bi smjeli biti privilegij pojedinih sredina. Svako dijete, bez obzira na to živi li u velikom gradu ili maloj općini, trebalo bi imati mogućnost bavljenja sportom.

Treneri su u klubovima često »Katice za sve«.

– Važniji od infrastrukture su treneri. Kod nas ima trenera koji nemaju licencu ili treniraju na tuđoj licenci, što je nezamislivo u ostalim članicama Europske unije. Kada vidimo i kako su sniženi kriteriji za dobivanje licenci, onda je situacija još poraznija. Trener nije samo osoba koja vodi trening. On je često mentor, pedagog, motivator i osoba kojoj se dijete obraća kada ima problem. Zato bi kriteriji za rad s djecom trebali biti posebno visoki. Da je trener jedna od najvažnijih karika u razvoju, odgoju i stvaranju ljubavi prema sportu, ukazuje činjenica da je to posao koji zahtijeva težak rad, ustrajnost, učenje i proučavanje, žrtvu i, iznad svega, ljubav prema onome što radiš.

Petrović za kraj zaključuje:

– Sport nije luksuz. Sport je ulaganje u zdravlje, odgoj, disciplinu i budućnost društva. Ako danas ne uložimo u djecu, sutra ćemo plaćati cijenu njihova nedostatka kretanja, loših životnih navika i sve većih zdravstvenih problema. Vrijeme je da djeca prestanu biti samo tema prigodnih govora i postanu stvarni prioritet sportske politike.

Problemi s tjelesnim odgojem

Tjelesni odgoj u školama u pravilo je sveden na dva sata tjedno.

– Tjelesni odgoj u školama sveden je na minimum i nešto se mora mijenjati. Bilo je prijedloga da se već od prvog do četvrtog razreda osnovne škole uvedu kineziolozi i poveća broj sati tjelesne i zdravstvene kulture, ali očito još nije vrijeme izbora pa ta tema nije dovoljno zanimljiva. A upravo bi škola trebala biti mjesto gdje svako dijete dobiva jednaku priliku za kretanje. Ne možemo očekivati da će sva djeca pronaći svoj put u sportu ako im se ta mogućnost ne ponudi. Pitanje je jednostavno: treba li Hrvatskoj tjelesni odgoj u školama svaki dan, i to pod vodstvom stručnjaka koji su završili kineziologiju? Je li to potrebno Hrvatskoj i može li se provesti? Odgovor bi, ako ozbiljno želimo govoriti o zdravlju djece, trebao biti jasan…