Bio je noćna mora za Hrvatsku, a sada priznaje: 'Tada sam prvi put zaplakao na terenu...'

Dinastija u sportu označava momčad, klub ili pojedinca koji dulje vrijeme potpuno dominira svojim sportom ili ligom te osvaja velik broj trofeja. Termin je to koji je uvezen iz Sjedinjenih Američkih Država, a ako ga nekome možemo prikačiti, onda je to francuska rukometna reprezentacija. Les Expertsi su se iznova i iznova penjali na najviša postolja, bila to Olimpijada, Euro ili SP, a tercet najvažnijih zlatnih medalja u svom domu ima i lijevo krilo Samuel Honrubia, s kojim smo razgovarali u novom Intervjuu s Legendom.

– Prije svega, francuska reprezentacija u tom je razdoblju imala sreću što je u svojim redovima imala neke od najboljih igrača na svijetu. Ti su igrači bili traženi od najvećih europskih klubova i imali su priliku raditi s nekim od najboljih trenera iz različitih zemalja. To nam je uvelike proširilo razumijevanje rukometa i unaprijedilo našu igru u taktičkom smislu. Primjerice, sjećam se naših priprema za Olimpijske igre 2012. godine. Tijekom nekih videoanaliza zapravo uopće nismo gledali francusku reprezentaciju. Gledali smo Kiel, Barcelonu, Ciudad Real i druge najbolje europske momčadi kako bismo razumjeli što rade i iz toga izvukli inspiraciju. Uz sve to, tu je bio i genij Claudea Oneste. Znao je vrlo inteligentno upravljati tim ogromnim potencijalom, pronaći pravu ravnotežu između visokih zahtjeva i davanja slobode igračima. Ali, što je još važnije, bio je vrlo suptilan u uklapanju ostalih igrača – uključujući i mene – ovisno o tome što je momčadi u tom trenutku bilo potrebno. Naša je uloga bila nadopuniti nositelje igre i pružiti im podršku koja im je bila potrebna kako bi mogli pružiti najbolje od sebe, govori nam Honrubia o periodu između 2009. i 2017., kada je i sam bio član velike generacije.

S francuskom reprezentacijom Honrubia je osvojio zlata na Olimpijskim igrama 2012. u Londonu, na Svjetskom prvenstvu 2011. u Švedskoj i 2015. u Kataru te na Europskom prvenstvu 2014. u Danskoj, a napetost u nekim finalima mogla se rezati nožem. Poput onoga u finalu u Švedskoj protiv Hansenove Danske.

Drame protiv Hrvatske

– Priča finala protiv Danske u Švedskoj je nevjerojatna… Bilo je to moje prvo finale, na mom prvom velikom natjecanju. Pritisak je bio ogroman i vjerojatno je bilo bolje biti na terenu nego sjediti na klupi i razmišljati o svemu tome! Četvrtfinale protiv Španjolske na Olimpijskim igrama 2012. također je bilo jedna od utakmica s najvećim ulogom u mojoj karijeri. Bili su to nevjerojatni trenuci i, srećom, ostali su među najljepšim uspomenama naših karijera, istaknuo je Francuz, koji je sa svojim suigračima često nanosio bolne poraze Hrvatskoj. Dakako, bilo je tu i naših pobjeda, a susreti Francuske i Hrvatske ustvari su rukometni El Clasico.

– Volio sam igrati protiv Hrvatske jer sam znao da će to biti pravi rukomet i velika borba. Utakmica koje se najviše sjećam svakako je polufinale Olimpijskih igara 2012. Atmosfera je bila nevjerojatna. Bila je to vrlo napeta utakmica, ali kako su minute prolazile, uspjeli smo preuzeti kontrolu. Ta nam je pobjeda donijela olimpijsku medalju. Sjećam se da sam pred kraj utakmice zaplakao – prvi put u životu na rukometnom terenu – jer je sreća jednostavno bila neizmjerna. Također sam imao zadovoljstvo upoznati Marka Kopljara, Jakova Gojuna i Igora Vorija u PSG-u. Bili su sjajni dečki i s njima je uvijek bilo zabavno, posebno s Markom, s kojim sam najduže igrao. Često je organizirao večeri uz PES, što nam je davalo priliku da zajedno provedemo zaista sjajne trenutke kao momčad, kaže nam Honrubia, kazavši nam od kojih je trenera najviše naučio tijekom karijere.

– Tehnički, od Patricea Canayera u Montpellieru. S njim sam jako dobro radio na vježbama specifičnima za moju poziciju. Naučio me kako se razvijati kao kreativno krilo, a ne biti samo igrač koji završava akcije. Strateški, bez ikakve sumnje, od Noke Serdarušića. Preciznost, pravovremenost, pozicioniranje – sve je imalo svoju svrhu. Potpuno mi je otvorio oči i pokazao što rukomet zapravo jest i koliko ta igra može biti duboko taktička. A Claude Onesta, zbog svog razumijevanja i načina upravljanja ljudima. I također jako žalim što nikada nisam imao priliku raditi s Talantom Dujshebaevom ili Juanom Carlosom Pastorom, govori nam.

Van rukometa

Danas je Honrubia u rukometnoj mirovini, a formu održava igranjem – padela.

– Danas živim u Frontignanu, nedaleko od Montpelliera. Otac sam dvojice malih dječaka, koji imaju četiri i jednu godinu. Po struci sam dijetetičar i u radu s pacijentima koristim funkcionalnu biologiju kao alat za prevenciju. To mi je nevjerojatno zanimljivo i zaista sam strastven u vezi s tim. Više uopće ne igram rukomet. Definitivno više nisam fizički spreman za to, haha! A vjerojatno bih se i ozlijedio jer ne znam igrati nježno – a stvarno ne volim gubiti! Umjesto toga počeo sam igrati padel i u tome stvarno uživam, zaključuje.