Razgovarali smo sa španjolskom rukometnom legendom: 'Hrvatski navijači stvarali su nevjerojatnu atmosferu...'

Srednji vanjski u rukometu je orkestrator. Dirigent napada. Pucači, odnosno desni i lijevi vanjski, su razarači. Gol-razarači točnije. Iako na vanjskoj liniji ima dosta mijenjanja mjesta, opet se prije 20-tak godina znala konstrukcija napada. Bilo je kristalno jasno tko je srednji, a tko bek. Granice između pozicija počele su se brisati u zadnje vrijeme, a jedan od prvih tko je bio jednako dobar na svakoj strani je bivši španjolski reprezentativac Joan Canellas. Bilo lijevo, bilo desno, bilo u sredini, Canellas je slao praćke prema mreži, a usput je organizirao napade i bio prvi u obrani. Kompletan igrač, nema što. S Canellasom, koji je rukometnu karijeru završio 2024., razgovarali smo o životu nakon sporta, ali i o njegovim brojnim uspjesima, kako s Crvenom Furijom, tako i velikim klubovima u kojima je igrao.

– Nakon rukometne karijere ostao sam još jednu godinu u Švicarskoj, a nakon toga sam počeo raditi u Madridu u marketinškoj tvrtki specijaliziranoj za sportske događaje. Uglavnom organiziram i vodim različite sportske događaje u raznim sportovima. Zapravo, na fakultetu sam studirao marketing, tako da moram priznati da mi ovaj posao jako odgovara jer spaja sport i znanje koje sam stekao tijekom studija, kaže nam Canellas, koji je tijekom klupske karijere igrao za BM Granollers, FC Barcelonu, ponovno BM Granollers, BM Ciudad Real, Atlético Madrid, HSV Hamburg, THW Kiel, RK Vardar, Pick Szeged i Kadetten Schaffhausen. Rukomet mu je, kaže nam, i dalje u – venama, ali zbog ostalih obveza sve je manje uključen u svoj sport.

– Pa, nakon toliko godina teško je, gotovo nemoguće, ne pratiti sport kojim si se bavio. Svi moji prijatelji i cijeli moj život bili su vezani uz rukomet, tako da ga i dalje pratim. Više pratim rezultate nego same utakmice jer nemam puno vremena. Ponekad se još uvijek bavim nekim stvarima vezanima uz rukomet, ali samo povremeno, iz hobija. Tijekom posljednjeg prvenstva komentirao sam nekoliko utakmica španjolske reprezentacije, ali moram priznati da više nisam toliko uključen u rukomet. Volim pogledati utakmicu, volim pratiti što se događa, ali ništa više od toga, iskreno će.

Iskustvo u Njemačkoj

Kao netko tko je prošao Bundesligu, istaknuo nam je važnost pravilne adaptacije na njemačke uvjete, pogotovo nakon toliko godina provedenih u Španjolskoj.

– Naravno, svim španjolskim igračima u početku nije bilo lako prilagoditi se njemačkoj ligi i njemačkom stilu rukometa. Kada sam igrao u Španjolskoj, liga je bila vrlo kvalitetna i morao si biti maksimalno koncentriran u svakoj utakmici ako si želio pobijediti. U Njemačkoj je to bilo još zahtjevnije, pogotovo zbog tadašnjeg sustava EHF natjecanja. To je značilo da si imao puno utakmica u Ligi prvaka i gotovo svaka od njih bila je izuzetno teška, a uz to te čekala i Bundesliga. Na kraju je Bundesliga bila jača od španjolske lige u mojoj posljednjoj sezoni u Španjolskoj – ne govorim o razdoblju prije 20 godina, nego baš o mojoj posljednjoj godini tamo. Posebno je i stil rukometa u Njemačkoj bio drugačiji. Ne znam kako igraju danas i je li više naglasak na momčadskoj igri i taktici, ali kada sam ja bio tamo, igra je bila više individualna, s puno kontakta i više šuteva izvana. Na takav stil nisam bio naviknut, ali mislim da sam se na kraju dobro prilagodio i da je to pozitivno utjecalo na moju igru. Naučio sam više šutirati izvana i razvio neke druge vještine koje vjerojatno nisam imao dok sam igrao u Španjolskoj, kaže Canellas, dodavši da je problem znao biti i – kulturološki.

– Igrao sam na sjeveru Njemačke, bez drugih španjolskih ili latinoameričkih igrača. Osim toga, sve se uglavnom svodilo na trening, pa kući, pa opet trening. Nisam imao puno društvenog života, što mi je, osim nedjeljom, naravno, također nedostajalo. Nedostajalo mi je i više druženja i aktivnosti s momčadi. Možda je to bilo zbog mjesta u kojem sam živio, možda zbog samog kluba ili jednostavno zbog načina na koji je klub tada funkcionirao. Meni je to bilo pomalo teško. Očekivanja su bila jako velika, a nedostajali su mi španjolska kultura i taj opušteniji, španjolski način života, govori.

 Brojni trofeji

Cañellas je s klubovima osvojio jednu Ligu prvaka, 11 nacionalnih prvenstava, devet kupova i šest superkupova, dok je sa španjolskom reprezentacijom osvojio Svjetsko prvenstvo (2013.), dva europska prvenstva (2018. i 2020.), uz brojne bronce te srebra. S obzirom na učestalost velikih natjecanja, skoro smo ga svako druge godine gledali u mečevima protiv – Hrvatske.

– Kad god igraš protiv Hrvatske, znaš da te čeka teška utakmica. Na većini mjesta gdje smo igrali protiv njih na tribinama ste mogli vidjeti samo bijele i crvene majice. Iskreno, volio bih igrati za reprezentaciju koja ima takvu moć okupiti i pokrenuti toliko ljudi. Nije važno gdje Hrvatska igra – u Španjolskoj vidiš tek nekoliko navijača, dok su hrvatski navijači praktički posvuda i ispune tribine. Bilo je teško zbog atmosfere koju stvaraju hrvatski navijači, ali naravno i zbog samih igrača. Hrvatski stil igre uvijek je bio vrlo agresivan i borben, pa je ponekad bilo iznimno teško igrati protiv njih. Često su hrvatski igrači bili fizički veći od nas, ali to nije značilo da se ne znaju kretati. Bili su brzi i pokretljivi. Koliko se ja sjećam, Hrvatska je uvijek bila jedna od najboljih reprezentacija u svjetskom rukometu. Svaki put kad igraš protiv njih, moraš se dobro namučiti ako želiš pobijediti. Nekad smo pobjeđivali, nekad gubili, ali na kraju je uvijek bilo zadovoljstvo igrati takve utakmice. Takve utakmice su vrlo intenzivne, atmosfera je sjajna, iako je, naravno, uglavnom bila protiv nas. Ali upravo kroz takve utakmice igrač napreduje. Iskreno, nedostaju mi i danas takvi dvoboji, rekao je.

Španjolska je doktor za momčadske sportove, medalju beru na svim poljima, pa i na rukometnom. Što su to Španjolci imali tijekom Canellasove ere?

– Godine 2009. doživjeli smo katastrofu nakon što smo promijenili velik dio momčadi. Nakon toga što je prethodna generacija osvojila broncu na Olimpijskim igrama, mi se nismo čak ni plasirali u drugi krug. Ipak, zadržali smo tu skupinu igrača i mislim da nam je upravo to iskustvo kasnije puno pomoglo u drugim teškim situacijama. Na okupu smo bili od 2010. pa sve do otprilike 2021. godine. To nas je učinilo jako snažnima, pogotovo mentalno. Naravno, bili smo talentirani igrači, zaista jako talentirani, ali osjećali smo se i kao momčad, gotovo kao obitelj. U jednom trenutku većina nas morala je otići iz Španjolske i igrati u drugim državama, a reprezentacija je bila jedino mjesto na kojem smo se mogli ponovno susresti sa španjolskim igračima, prijateljima i ljudima koje smo poznavali. Mislim da se ta povezanost osjećala i na terenu. Na kraju nije bilo važno tko će zabiti gol. Bilo je važno da svi idemo u istom smjeru i da pobijedimo. Naravno, prve godine igrali smo drugačije jer smo bili puno mlađi. A kasnije smo također bili uspješni jer smo nakon toliko godina zajedničkog igranja točno znali što možemo očekivati jedni od drugih. U teškim situacijama, iskustvo nam je pomagalo da ostanemo mirni i da ne budemo nervozni, što je bilo ključno u važnim trenucima. Kad smo bili mlađi, nismo znali kako riješiti takve situacije. Ali, iskreno, reprezentacija je za mene bila poput kluba. Nakon što sam promijenio nekoliko klubova, bilo je zaista posebno 16 godina igrati s istim ljudima. Kao što sam rekao, spojili su se talent i momčadski duh. Mislim da je upravo zato naša generacija toliko dugo bila zajedno i zato smo ostvarili toliko uspjeha, zaključuje.