Zadranka Neda Kožar o putu od početnice do polumaratonke: 'Zarazila me atmosfera, ljudi, energija i pozitiva'

Postoje oni trenuci kad u prometu pogledate trkače koji, bez obzira na kišu, buru ili sparinu, uporno odrađuju svoju dionicu i pomislite: zašto to rade? Tko se dobrovoljno izlaže takvom naporu? Upravo iz te, naizgled jednostavne, ali zapravo vrlo osobne znatiželje krenula je priča 43-godišnje Nede Kožar, koja je tek prije nekoliko godina obula tenisice i krenula trčati, a danas iza sebe ima sedam polumaratona i niz utrka na kojima je osvajala medalje.

No njezina priča ne počinje sportskim ambicijama ni velikim planovima, nego nesigurnim koracima, humorom i priznanjem da trčanje nije uvijek lako, lijepo ni glamurozno. Upravo to iskustvo pretočila je u autobiografsku knjigu »Vesela trkačica – Od kauča do polumaratona«, koju je prvi put predstavila u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar, gdje je publika imala priliku čuti njezinu priču iz prve ruke. U knjizi donosi iskren i duhovit prikaz puta od početnice do polumaratonke bez uljepšavanja, ali s puno autoironije.

Ono što je u stvarnosti počelo kao rekreacija, u knjizi prerasta u osobni izazov i unutarnji proces koji prati njezin put od početnice do polumaratonke. Priča je ispunjena unutarnjim monolozima tijekom utrke, iscrpljenošću na cilju, malim pobjedama i još manjim porazima, ali i onim osjećajem koji, kako sama ističe, razumiju samo oni koji su barem jednom potrčali dalje nego što su mislili da mogu.

Od poruke do knjige

Iako je spisateljski prvijenac tu, ideja o pisanju nije nastala preko noći. Želja je, kaže, postojala odavno – ali ne i tema.

– Oduvijek sam htjela napisati knjigu, ostaviti neki trag, ali nisam znala o čemu. Sve je krenulo spontano nakon jedne utrke u Privlaci. Napisala sam sestrama u grupu što mi se dogodilo, neke smiješne situacije, i one su se oduševile. Jedna je rekla: »To bi trebala zapisati.«. I tako je sve krenulo, započinje Kožar.

Od poruka u obiteljskoj WhatsApp grupi do knjige prošle su dvije godine. Uz trkačke anegdote, počele su se nizati i priče iz djetinjstva koje su, kako kaže, prirodno pronašle svoje mjesto u rukopisu.

– Nisam htjela da to bude samo o trčanju. Imala sam puno priča iz djetinjstva koje su me oblikovale – od plivanja i biciklizma do rukometa i nogometa. Sve je autobiografski, ništa nisam izmišljala, objašnjava ova trkačica.

Knjigu je podijelila u dvije cjeline: prvu, koju naziva svojim »okršajima sa sportovima«, i drugu u kojoj trčanje postaje središnja nit.

– U prvom dijelu čitatelj upoznaje mene kroz razne sportove koje sam pokušavala, često više iz zabave nego ozbiljno. A drugi dio prati trčanje od početaka do polumaratona, utrke, treninge i sve što ide uz to, priča Kožar.

Početak trčanja, priznaje, nije bio motiviran sportskim ambicijama, nego vrlo svakodnevnim razlogom.

– Smetalo me par kilograma viška i nisam htjela gladovati. Kupila sam traku za trčanje i krenula. Kad sam uspjela istrčati deset kilometara, izašla sam van provjeriti mogu li to stvarno ili traka radi pola posla umjesto mene. I mogla sam. Prijavila sam se na prvu utrku i tu sam se »navukla«, prisjeća se Kožar kojoj je prva utrka bila prekretnica jer se zarazila atmosferom, ljudima, energijom i pozitivom.

Metafora svakodnevice

Iako je trčanje okosnica knjige, ono nije samo fizička aktivnost. Dok trči, misli joj lutaju, a upravo te misli postaju materijal za priču.

– Krenem s trčanjem, ali misli idu dalje. Sjetim se nečega iz života, komentiram neku situaciju ili temu i to zapisujem, objašnjava nam Kožar kako su nastajale priče ističući kako je trčanje samo okidač.

Njezin stil obilježavaju slobodne asocijacije, povezivanje različitih iskustava te humor i autoironija.

– U tim mislima spontano mi se javljaju razni prizori. Kad opisujem neku situaciju, često mi se vrati neka druga, još iz djetinjstva. Imala sam, recimo, kampiranje kad smo kao djeca noću stražarili i svaki šum nam je bio strašan. Taj osjećaj umora i olakšanja kad legneš lako povežem s iscrpljenošću nakon utrke, govori Kožar.

U tom smislu, trčanje prerasta u metaforu svakodnevice.

– Svi mi zapravo trčimo kroz život, kroz obaveze i sve što treba uskladiti, dodaje.

Kako i sama kaže, u središtu knjige nije kilometraža, nego poticaj na pokret.

– Htjela sam potaknuti ljude da se pokrenu. Ne moraju svi trčati, ali svatko može pronaći nešto svoje. Svi možemo odvojiti pola sata. Stvar je samo odluke, ističe ova trkačica.

Pisanje, priznaje, nije bilo ništa manje zahtjevno od treninga. Vrijeme za knjigu »krala« je gdje god je stigla.

– Nosila sam bilježnicu svugdje sa sobom. Dok sinovi treniraju nogomet, ja pišem. Ili navečer. Dvije godine nisam gledala televiziju ni čitala druge knjige – pisala sam svoju, otkriva Kožar te dodaje kako je naslov došao tek na kraju.

– Htjela sam nešto što će prenijeti ton knjige, vedrinu i humor. A podnaslov »Od kauča do polumaratona« zapravo najbolje opisuje sadržaj, taj put od nule do 21 kilometra, objašnjava autorica.

Put do čitatelja

Reakcije čitatelja, kaže, zasad su iznad očekivanja.

– Kažu da se lako čita i da ih vuče dalje. Neki su mi rekli da su me tek kroz knjigu stvarno upoznali, otkriva Kožar za koju je trčanje danas puno više od rekreacije.

U trčanju pronalazi mir i osjećaj zadovoljstva, što se snažno provlači i kroz knjigu.

– Taj osjećaj nakon treninga ili utrke, kad vas preplavi sreća i shvatite da možete više nego što mislite, dodaje Kožar koja za sada nije sigurna hoće li biti nastavka, ali ideja postoji.

– Ako se ikada odlučim na maraton, možda napišem i drugu knjigu. Naslov već imam – »Mama maratonka« (smijeh).

Za sada joj je najvažnije da je priča pronašla put do čitatelja.

– Drago mi je da će te priče živjeti kroz druge. To su jednostavne, životne priče i vjerujem da će se svatko u nečemu pronaći, zaključuje Kožar te dodaje kako joj imponira vidjeti svoju prvu knjigu na policama i da je ostvarila svoju dugo priželjkivanu želju.