Zadarska redateljica Dina Uglešić svoj novi film vraća kući: Riječ je o osobnom filmu

Iako danas živi i radi u Zagrebu, 27-godišnja Zadranka Dina Uglešić svoj novi film vraća kući. U kratkometražnom dokumentarnom filmu »RE: kasnim«, koji potpisuje kao redateljica i producentica, a koji će se prikazati u sklopu 8. Zadarskog ljetnog kina u organizaciji Kino Zone 17. srpnja u 21 sat na platou između Centra za mlade i Gradske knjižnice Zadar, okreće se intimnoj priči o međugeneracijskom prijateljstvu, vremenu i starenju.

Zadarskoj publici ovo neće biti prvi susret s njezinim radom jer su se njezini filmovi i ranije prikazivali u programu Kino Zone. Ipak, ova projekcija ima posebnu težinu jer je riječ je o osobnom filmu nastalom iz dugogodišnje korespondencije dviju žena koje dijeli gotovo šest desetljeća života. Povod razgovora bio je upravo film ispripovijedan kroz razmjenu mailova s 85-godišnjom Ljubom Gamulin. Razgovarali smo o tome kako je nastala ta neobična suradnja, zašto je odabrala epistolarnu formu, kako je kroz film promišljala starost i međugeneracijski odnos, ali i o vlastitom autorskom putu.

Film je ispripovijedan kroz formu pisama, odnosno mailova upućenih Ljubi Gamulin. Zašto baš epistolarni oblik pripovijedanja i kome se zapravo obraćate?

– »RE: kasnim« nastao je u sklopu 15. generacije Restartove Škole dokumentarnog filma, koju sam upisala upravo zato što sam željela izaći iz vlastite autorske zone komfora i okušati se u formi koju inače ne bih odabrala. U školu nisam došla s konkretnom idejom za film, nego sa željom da istražim drukčiji način pripovijedanja. Sama ideja razvijala se tijekom procesa, a epistolarna forma nametnula se gotovo prirodno. Budući da je u središtu filma komunikacija između Ljube i mene, upravo su mailovi postali najprirodniji način da se taj odnos prenese na ekran. Formalno se obraćam Ljubi, ali vjerujem da se kroz taj intimni razgovor otvara prostor i za gledatelja.

Odnos prema starosti

Od početka filma provlači se ključna tema starosti, ali ne kao razdoblje gubitka, nego kao prostor slobode?

– Kroz razmjenu mailova pokušavam povući paralelu između mladosti i starosti. Čini mi se da između tih razdoblja postoje određene sličnosti, ali istodobno sam bila svjesna da ja, kao mlađa osoba, ne mogu u potpunosti razumjeti iskustvo starosti. Netko tko je stariji može se prisjetiti mladosti, ali obrnuto nije moguće. Film je zato za mene postao pokušaj razumijevanja kako starost može izgledati. Prije nego što sam upoznala Ljubu nisam se susrela s takvim pogledom na život i starenje. Posebno me fascinirala njezina svjesna odluka da se udalji od užurbanosti svijeta i vrijeme koje joj je preostalo posveti onome što je istinski zanima. O starosti se često govori kroz prizmu ograničenja. Meni je, međutim, kroz ovaj film postala zanimljiva kao razdoblje koje može donijeti određenu vrstu slobode, mira i jasnoće. Imam osjećaj da ljudi moje generacije rijetko razmišljaju o tome, pa mi je bilo važno otvoriti prostor za takvo promišljanje.

Kako je započela komunikacija s Ljubom Gamulin? Može li se reći da je tijekom rada na filmu postala puno više od sugovornice, odnosno svojevrsna mentorica?

– Cijela je priča nastala vrlo spontano, baš kao i sam film. Zanimljivo je da se Ljuba i ja nismo osobno upoznale sve do otprilike polovice procesa rada. Dugo smo komunicirale isključivo mailovima, a upravo je ta korespondencija kasnije odredila i formu filma. Takav pristup dijelom je proizlazio i iz Ljubine želje za anonimnošću. Svjesno je napustila Zagreb, povukla se najprije u Istru, a potom u Ston, tražeći mir i odmak od javnog života. Budući da film govori upravo o toj njezinoj odluci, činilo mi se prirodnim da i forma poštuje privatnost koju je odabrala. Za naše upoznavanje zaslužan je moj brat Antonio, koji je Ljubu sasvim slučajno upoznao tijekom pješačenja rutom Via Adriatica. Kasnije smo razmijenile knjige, a Ljuba mi je zahvalila mailom. Upravo je iz tog prvog maila nastao i prvi tekst koji se pojavljuje u filmu. Naša se komunikacija nastavila gotovo dvije godine, a kada sam u Restartovoj školi počela tražiti temu za završni film, postalo mi je jasno da se upravo u toj korespondenciji krije priča koju želim ispričati. Kroz cijeli proces shvatila sam da starost ne mora značiti povlačenje, gubitak ili odustajanje od života.

Kod Ljube me najviše fascinirala njezina svjesna odluka da vrijeme posveti onome što je doista zanima. Takva sloboda, samostalnost i jasnoća nisu bile slika starosti s kojom sam dotad bila upoznata. Mogu reći da je Ljuba tijekom rada na filmu postala i svojevrsna životna mentorica. Mislim da svi tijekom života tražimo ljude čija iskustva mogu proširiti naše horizonte. Kroz naše razgovore nisam dobivala samo odgovore na konkretna pitanja, nego i drukčije načine promišljanja života, rada, umjetnosti i društva. Mentorski odnos bio je važan i tijekom nastanka samog filma. U Restartovoj školi radila sam s redateljem Filipom Peruzovićem, koji je imao veliku sposobnost sačuvati ono što mi je bilo važno, a istodobno me usmjeriti kada je to bilo potrebno. Danas imam osjećaj da je film nastao upravo iz tog dijaloga, između mene kao autorice koja još uči i ljudi koji su svojim iskustvom pomogli da ideja dobije konačni oblik.

Dva pogleda na svijet

U filmu birate sporiji ritam, a istodobno gradite vrlo promišljen vizualni jezik kombinirajući analogne i digitalne snimke, kadar unutar kadra i različite formate slike. Koliko su ti autorski postupci bili unaprijed promišljeni?

– Da sam slijedila vlastite uobičajene autorske obrasce, film bi vjerojatno bio dinamičniji, s više ljudi pred kamerom i izravnih susreta. Ovdje se, međutim, forma razvila organski iz same komunikacije s Ljubom. Važno je naglasiti da su ta »pisma« zapravo mailovi. Ljuba ih od početka tako naziva jer pripada generaciji kojoj je takav način razmišljanja blizak, iako se potpuno prirodno služi digitalnom tehnologijom. Upravo mi je to preklapanje tradicionalne forme i suvremene komunikacije bilo posebno zanimljivo. Takav način dopisivanja nosi i drukčiji ritam. Ne postoji očekivanje trenutačnog odgovora, nego vrijeme za čitanje, razmišljanje i odgovor. Samo je manji dio naše korespondencije završio u filmu, ali upravo je ona odredila njegov tempo i atmosferu. Kao autorici, bilo mi je izazovno graditi film na nečemu što je u velikoj mjeri nevidljivo. Gledatelj sluša pisma, dok slike ne ilustriraju doslovno ono što se govori, nego stvaraju vlastiti prostor za interpretaciju.

Vizualna rješenja također su nastajala postupno. Kada smo dobili završnu dramaturšku strukturu filma, jedno od ključnih pitanja bilo je kako razlikovati moj svijet od Ljubina. Film se gradio korak po korak, kroz rješavanje pojedinačnih autorskih i dramaturških pitanja, a iz toga su se postupno rađala i vizualna rješenja. Primjerice, kadar unutar kadra pojavio se gotovo slučajno tijekom montaže. Kad sam ga vidjela u materijalu, shvatila sam da može stvoriti dodatni sloj značenja i pojačati osjećaj priče unutar priče, odnosno više razina komunikacije koje se istodobno odvijaju. Važno mi je bilo i da se Ljubin svijet vizualno razlikuje od mojega. Njezini kadrovi snimani su analogno i nose teksturu vremena, iskustva i memorije. Ne zato što bi ona bila »zarobljena u prošlosti«, nego zato što sam njima željela naglasiti njezin životni put i generacijsko iskustvo. Uglavnom su dinamični i vezani uz motiv putovanja, koji u filmu funkcionira i kao metafora životnog puta. Posebno me privukla njezina fascinacija svemirom. U jednom trenutku spominje da ima »kartu za Mars«, što mi je bilo istodobno duhovito, poetično i vrlo karakteristično za njezin pogled na život. Zato se vizualna linija njezine priče postupno širi od krajolika prema svemiru, kao prostoru nepoznatog, odlaska i svojevrsnog nestajanja. Moji su kadrovi, nasuprot tome, statičniji i snimljeni digitalno. Oni predstavljaju moju svakodnevicu i perspektivu iz koje promatram Ljubu. Kroz taj kontrast uspostavlja se dijalog dviju generacija, dvaju iskustava i dvaju pogleda na svijet.

Dodatnu neizvjesnost donijela je činjenica da je Ljuba u jednom trenutku na dulje vrijeme nestala iz komunikacije. Upravo je prihvaćanje takvih nepredvidivih situacija dio dokumentarnog filma. Zanimljivo je da su nakon projekcija mnogi gledatelji pomislili kako je Ljuba umrla. Nju je ta reakcija zapravo zabavljala, što puno govori o njezinu karakteru. Unatoč godinama zadržala je dječju znatiželju, humor i otvorenost prema svijetu.

Metafora života

Osim teme starosti i međugeneracijske komunikacije, dotičete se i društvenih pitanja poput stanovanja i apartmanizacije do politike i svakodnevnih izazova suvremenog života. Jesu li se te teme pojavile spontano ili ste ih svjesno željeli uključiti?

– Pojavile su se potpuno spontano. Moj brat i Ljuba upoznali su se kroz zajedničke interese poput putovanja, književnosti, glazbe i kulture, a kasnije sam i sama kroz dopisivanje s njom otkrila koliko imamo zajedničkih tema, osobito kada je riječ o filmu, društvu i politici. Ljuba je osoba iznimne intelektualne znatiželje. Aktualna politička i društvena zbivanja uvijek promatra kroz širi povijesni i geopolitički kontekst, pa su se u našim razgovorima prirodno otvarale teme stanovanja, apartmanizacije, ratova i društvenih promjena koje oblikuju svakodnevni život. Primjerice, njezino iskustvo gubitka stana otvorilo je razgovore o tržištu nekretnina, turizmu i širim okolnostima koje su dovele do takvih promjena. Jednako važan dio naših razgovora odnosio se na film. Ljuba je radila s Orsonom Wellesom te kao skripterica i pomoćnica redatelja sudjelovala na nekim od najznačajnijih filmova jugoslavenske kinematografije. Često smo razgovarale o filmskoj industriji i došle do zaključka da se mnogi izazovi autorskog rada zapravo nisu bitno promijenili kroz desetljeća. Nisam planirala uključiti te teme kao zasebne društvene komentare. One su bile dio našeg odnosa i komunikacije. Upravo je u tome vrijednost Ljubine perspektive, iza sebe ima veliko životno i profesionalno iskustvo pa istim pojavama često pristupa iz kuta koji meni, kao pripadnici mlađe generacije, ne bi bio odmah vidljiv.

Film završava tako da se i vi, na neki način, pojavljujete unutar priče, a završni kadar ostavlja dojam otvorenog kraja. Je li to bila namjerna odluka?

– Da, bila je vrlo promišljena. Htjela sam se i sama jasnije pojaviti unutar priče, kao svojevrsna protuteža Ljubi i potvrda odnosa koji se tijekom filma gradi kroz pisma. O tome sam razmišljala i ranije, ali nisam bila sigurna kako će takvo rješenje funkcionirati. U jednom trenutku moj mentor Filip Peruzović predložio je nešto vrlo slično, što mi je dalo dodatnu sigurnost. Zato film završava pokretom. Nakon što su moji kadrovi tijekom većeg dijela filma bili obilježeni statičnošću, na kraju se prvi put pokreću. Time se zatvara jedan krug, ali se istodobno otvara mogućnost novog početka. Taj završni pokret za mene je metafora života. Priča možda završava, ali uvijek sugerira nastavak, promjenu i kretanje dalje.

Tema filma djeluje dovoljno široko za dugometražnu formu. Jeste li razmišljali o tome da priču razvijete u tom smjeru?

– Dolazim prvenstveno iz iskustva kratkometražnog filma. Radila sam i na dugometražnim projektima, ali u drugim ulogama. Kratki film mi je blizak jer traži veliku preciznost. U ograničenom vremenu morate vrlo jasno znati što želite ispričati i na koji način. Česta je pogreška pokušati u kratku formu ugurati priču koja zapravo traži dugometražni razvoj. Meni je zanimljiv upravo izazov sažimanja i pronalaženja njezine esencije. Zato nisam osjećala potrebu širiti ovaj film. Mislim da je ovaj film pronašao svoju prirodnu mjeru upravo u kratkometražnom dokumentarnom formatu. Ako se jednog dana upustim u dugometražni film, vjerojatnije je da će to biti dokumentarni.

Spoj stvarnosti i autorskog odabira

Uz dokumentarni film često se veže pitanje objektivnosti, iako je jasno da svaki autor u priču unosi vlastitu perspektivu. Kako ste tijekom rada na filmu balansirali između te dvije stvari?

– Mislim da potpuna objektivnost u dokumentarnom filmu zapravo ne postoji. Kao i svaki drugi film, dokumentarac ima svoj početak i kraj, a iza njega uvijek stoji autor koji odlučuje što će ući u film, a što neće. Da je isti materijal dobilo deset različitih autora, vrlo bismo vjerojatno dobili deset potpuno različitih filmova. Autorski izbor zato nije nešto što treba skrivati, nego dio dokumentarnog stvaralaštva. Tijekom rada s mentorom morala sam odlučiti koje dijelove naše korespondencije zadržati, a koje izostaviti. To nije bilo pitanje udaljavanja od istine, nego oblikovanja jasnog narativa i pronalaženja teme koju želimo istražiti. Zapravo sam imala materijal za nekoliko različitih filmova. Priča je mogla biti o Ljubinoj bogatoj profesionalnoj karijeri, njezinoj izolaciji, našem međugeneracijskom prijateljstvu ili iskustvu gubitka stana. Mene je od samog početka najviše privlačio njezin odnos prema starosti. Upravo je to postalo emocionalna i tematska okosnica filma. Film zato nije objektivan u smislu da pokušava obuhvatiti sve aspekte Ljubina života. Subjektivan je jer prati ono što je mene kao autoricu najviše zanimalo, ali istodobno ostaje vjeran stvarnoj osobi, stvarnoj korespondenciji i odnosu iz kojeg je nastao. Upravo u tom spoju stvarnosti i autorskog odabira nastaje dokumentarni film.

Kako ste zakoračili u svijet filma?

– Mislim da moji prvi koraci prema filmu zapravo nisu krenuli od samog filma, nego od šireg interesa za audiovizualne medije. Veliku je ulogu u tome imao Zadar i moje školovanje u Gimnaziji Vladimira Nazora. Kroz različite školske projekte počela sam snimati i montirati video sadržaje, a mnogi su bili vezani uz teme iz povijesti, što danas vidim kao svojevrstan uvod u kasniji interes za dokumentarni film. U to vrijeme u Zadru nije postojao razvijen filmski ekosustav kakav postoji danas. Nije bilo nezavisnog kina, filmskih klubova ni radionica kroz koje bih mogla istražiti privlače li me režija, produkcija ili montaža. Zato sam upisala studij filmskog, televizijskog i multimedijskog oblikovanja na Sveučilištu VERN’, gdje sam postupno shvatila da me najviše zanimaju upravo režija i produkcija. Vrlo rano počela sam raditi u produkciji i na filmskim festivalima, što mi je donijelo veliko praktično iskustvo. Paralelno sam razvijala vlastite projekte, a rad na produkciji naučio me kako kreativne ideje pretvoriti u ostvarive filmove. Upravo mi je zato povratak autorskom filmu kroz Restartovu Školu dokumentarnog filma došao u pravom trenutku. »RE: kasnim« na neki je način rezultat tog povratka osobnijem filmskom izrazu.

Ravnopravnost se gradi

Kako danas vidite položaj žena u filmskoj industriji?

– Sjećam se inicijative »50/50 by 2020«, čiji je cilj bio postići veću rodnu ravnopravnost u filmskoj industriji. Taj cilj nije u potpunosti ostvaren, ali mislim da su se posljednjih godina ipak dogodili važni pomaci i da je situacija danas znatno bolja nego prije desetak ili petnaest godina. Iz vlastitog iskustva mogu reći da u hrvatskoj filmskoj industriji susrećem velik broj iznimno sposobnih žena na odgovornim pozicijama. Produkcija je područje u kojem žene već dugo imaju važnu ulogu, a sve ih je više i u profesijama koje su nekada bile izrazito muški dominirane. Na jednom od posljednjih projekata na kojima sam radila imali smo majstoricu svjetla, što je još uvijek relativno rijetko i kod nas i u međunarodnim okvirima. Osobno nastojim, kad god za to postoji prilika, dati vidljivost ženama i njihovu radu. Vjerujem da upravo takvi primjeri mogu potaknuti druge da se okušaju u profesijama koje možda ranije nisu smatrale dostupnima. Isto vrijedi i za festivalski sektor, gdje nastojimo voditi računa o zastupljenosti autorica, redateljica i producentica. Ravnopravnost se ne događa sama od sebe, nego se gradi kroz niz svakodnevnih odluka. Mislim da se stvari kreću u dobrom smjeru, iako prostora za napredak još uvijek ima.

Nakon svega što ste prošli, što za vas danas predstavlja film?

– Jedan moj profesor jednom je rekao: »Umjetnost je potreba, jednako kao što su potreba hrana ili san«. S tom se mišlju u potpunosti slažem. Za mene je film prije svega način promatranja i razumijevanja svijeta. Neki ljudi svijet promatraju kroz riječi, neki kroz glazbu, a ja ga vrlo često doživljavam kroz slike, priče i odnose među ljudima. Zato mi je film prirodan način komunikacije i izražavanja. Najviše me privlači mogućnost da kroz film istražujem teme koje me u određenom životnom trenutku zaokupljaju. Ne polazim od želje da slijedim određenu filmsku tradiciju ili odajem počast nekom autoru. Mnogo više inspiriraju me stvarni ljudi, njihova iskustva i pitanja koja se pojavljuju u mom životu ili životima ljudi koji me okružuju. Zbog toga mi je teško izdvojiti konkretne uzore. Inspiraciju pronalazim u književnosti, poeziji, fotografiji i svakodnevnim susretima.

Naravno, postoje filmovi koji su me obilježili kao gledateljicu, poput »Run Lola Run« i »The Shawshank Redemption«, ali najveći dio vremena gledam nezavisne i festivalske filmove jer upravo oni najčešće donose najsvježije i najautentičnije autorske glasove. Kada pogledam vlastiti put, zanimljivo mi je da sam prošla kroz različite filmske forme od animiranog, preko dokumentarnog do igranog filma. Jedino područje koje još nisam ozbiljnije istražila jest eksperimentalni film i voljela bih se jednog dana okušati i u toj formi, kao i razviti autorski dokumentarni serijal. No trenutačno me najviše veseli što će »RE: kasnim« gledati i zadarska publika. Poseban je osjećaj prikazati film u gradu iz kojeg dolazite, među ljudima s kojima ste odrasli. Svaka je projekcija važna, ali domaća publika uvijek nosi posebnu težinu.