BERNARD KOTLAR Knjigom »Moja priča o Arbanasima« čuva tri stoljeća sjećanja

U slučaju zadarskih Arbanasa, čijih se 300 godina prisutnosti u Zadru obilježava ove godine, odgovor o povijesti nije moguće tražiti samo u arhivima, datumima i službenim dokumentima. Jednako važan dio njihove povijesti sačuvan je u privatnim albumima, obiteljskim pričama, jeziku, pjesmi i sjećanjima koja su se desetljećima prenosila izvan službenih kronika. Upravo iz tog prostora između dokumentirane povijesti i osobnog pamćenja nastala je knjiga Bernarda Kotlara »Moja priča o Arbanasima (1726. – 2026.)« pod okriljem nakladnika Tomislava Perovića. Autor nam stoga za naš list otkriva više o tome što se nalazi između korica knjige, ali i o tome što se događa s identitetom kada njegova svakodnevna uporišta počnu nestajati.

Koliko je u knjizi povijesnog istraživanja, a koliko osobnog iskustva?

– To nije samo povijesni pregled, nego življeni identitet. Priča počinje iz obiteljskog doma i kroz sve one obične, male ljude koji su stoljećima nosili snagu i toplinu naše zajednice. No da bi ta osobna emocija imala čvrste temelje, iza nje stoji dugogodišnje i temeljito povijesno istraživanje dokumenata, zapisa i građe o tri stoljeća naše prisutnosti u Zadru. Povijesne činjenice daju kostur i točnost, a osobno i obiteljsko iskustvo pripadnosti daju joj dušu, krv i meso.

Život u slikama

Kako ste odlučivali što od građe zaslužuje mjesto u knjizi?

– Glavni kriterij bio je jednostavan – ono što najbolje oslikava duh i autentičnost našeg naroda u pojedinom razdoblju. Nisam birao samo po estetskoj ili arhivskoj vrijednosti, nego po tome koliku emociju i istinu nose u sebi. Prednost su imale priče koje svjedoče o svakodnevnom životu.

U knjizi je gotovo 500 starih fotografija. Što nam one otkrivaju o svakodnevnom životu Arbanasa?

– Fotografije nisu samo vizualni ukras, one su prozor u povijest svakodnevice koju službeni zapisi često prešućuju. Otkrivaju bogatstvo duhovnog i društvenog života. Posebno su upečatljive one vezane uz našu crkvu, mise i veličanstvene procesije. Na njima se vidi nepatvorena vjera i zajedništvo – kako se cijelo mjesto sabiralo u molitvi, s kakvim se dostojanstvom nosila tradicija i koliko je crkva bila središte oko kojeg je kucalo srce Arbanasa. Otkrivaju kako su se naši ljudi odijevali, radili u polju i na moru, te kako su izgledala obiteljska okupljanja. Na licima naših majki, baka, težaka vidi se nevjerojatan ponos, snaga i blagost. Kroz njih iščitavamo spontane trenutke radosti, ali i dostojanstvo u teškim vremenima.

Koliko je te fotografske građe došlo iz privatnih albuma?

– Velika dolazi upravo iz privatnih albuma, starih obiteljskih škrinja i šufita naših arbanaških obitelji. Naišao sam i na brojne ljude, zaboravljene običaje i događaje koji bi bez ovakvog zapisa neumitno pali u zaborav. Zabilježio sam priče o starim zanatima, specifičnim obiteljskim nadimcima koji su nestali, spontanim okupljanjima ispred kuća, te o nekim mikro-običajima vezanim uz blagdane i težački rad koji su se prenosili samo usmenim putem. Posebno su dirljivi likovi anonimnih, malih ljudi koji nisu zapisani u povijesnim udžbenicima, a stvorili su temelj svega što danas jesmo.

Povratak korijenima

Što vas je tijekom rada na knjizi iznenadilo?

– Ovo je za mene bilo jedno veliko reotkrivanje vlastitih korijena. Iako cijeli život živim i dišem s Arbanasima, fasciniralo me i iznenadilo koliko je duboka, slojevita i prilagodljiva naša zajednica bila u prijelomnim povijesnim trenucima. Kada izbliza pogledate te stare fotografije i pročitate zapise, shvatite da u tim ljudima nije bilo ni trunke odustajanja. Iznenadila me i razina povezanosti te očuvanja našeg identiteta, jezika i vjere usprkos svim pritiscima i promjenama vlasti i država koje su se izmjenjivale na ovom prostoru. Promijenio se i moj osobni pogled, ranije sam Arbanase promatrao kroz prizmu pojedinačnih priča i poznatih obitelji, a radeći na knjizi shvatio sam koliko smo u biti bili jedna velika, neraskidiva cjelina.

Koje razdoblje donosi najviše manje poznate ili neobjavljene građe?

– To se najviše odnosi na međuratno razdoblje i na same početke i najraniju povijest naše zajednice. No ako bih morao izdvojiti cjelinu koja nosi najveće osvježenje, to su privatni obiteljski arhivi s početka 20. stoljeća pa sve do sredine prošloga stoljeća. Tu bih posebno izdvojio nepoznate fotografije i obiteljske zapise koji prikazuju unutarnji, obiteljski život Arbanasa – prizore iz našega staroga kraja, stara kućanstva, intimne trenutke vjenčanja, blagdana te težačkoga rada na zemlji i moru. Uz to, iznimno je dragocjena i građa vezani uz crkveni život, procesije i rad vjerskih bratovština koji dosad nisu bili javno izloženi. Nude potpuno novu dioptriju za razumijevanje kako se naš identitet čuvao i prenosio u krugu obitelji i župe, daleko od službenih bilježaka i tadašnjih javnih politika.

Što se pokazalo najčvršćim nositeljem identiteta Arbanasa?

– Jezik je bio ona najdublja i najintimnija nit koja nas je držala na okupu. Nažalost, danas je uistinu sve manje ljudi s kojima taj jezik mogu podijeliti i progovoriti, ali na svu sreću, još uvijek ga svaki dan govorim sa svojom mamom Lidijom, koja je u 91. godini života. Jezik se stoljećima čuvao upravo tako – u krugu doma, dok su vjera, crkva i običaji davali snagu i dostojanstvo našoj zajednici.

Jezik kao uporište

Što se tijekom tih 300 godina izgubilo ili promijenilo?

– Najviše se izgubio autentični, arhaični način svakodnevnog života koji je stoljećima definirao Arbanase. Nestale su težačke i ribarske svakodnevice, stari zanati, mirisi i zvukovi staroga sela, kao i onaj specifični ritam življenja u kojem je cijelo mjesto disalo kao jedna velika obitelj na ulicama, kornatima i ispred kuća. Izgubio se i masovni, svakodnevni živi govor našeg arbanaškog jezika na ulicama. Danas se on sve rjeđe čuje izvan obiteljskih domova, a s odlaskom starijih generacija prijeti mu potpuno utišavanje.​ I sam prostor Arbanasa fizički se promijenio pod naletom modernizacije i urbanog širenja.

Kako se kroz građu vidi odnos između očuvanja vlastitog identiteta i pripadnosti gradu?

– Ja, a vjerujem i svi moji Arbanasi, osjećamo se najprije autentičnim Zadranima i Hrvatima. Arbanaški identitet nikada nije bio u suprotnosti s time. Sačuvali smo svoju specifičnost – obiteljske tradicije, posebne običaje, spomen na podrijetlo i naš govor koji danas, nažalost, neumitno nestaje. Arbanasi su od samog doseljenja rasli, radili, gradili i branili ovaj grad. Fotografije i dokumenti prikazuju naše ljude kao istaknute zadarske profesore, svećenike, umjetnike, sportaše, radnike i branitelje. Iz građe se jasno iščitava da nismo živjeli pokraj Zadra, nego u samom njegovu srcu. Očuvanje vlastitog identiteta bio je način na koji smo obogaćivali grad, ostajući uvijek nepokolebljivo vjerni svom gradu i svojoj hrvatskoj domovini.

Koju biste fotografiju posebno izdvojili?

– Fotografija majke Lidije i moga pokojnog oca Marija. Pjesma je oduvijek bila nevidljivi most koji spaja ljude, a u našem domu ona je bila sam život. Oni su bili nerazdvojan duo čiji je glas odzvanjao našom skromnom kužinom, dvorištem i oko bunara, pjevajući na arbanaškom, hrvatskom i talijanskom jeziku te čuvajući vjersku tradiciju i Božić u savršenom skladu. No, fotografija nosi i onu tešku, herojsku stranu našeg identiteta. Kada je tata Mario nesretnim slučajem poginuo u svojoj 33. godini, moja je mama sa svega 30 godina ostala udovica s troje male djece i pod teretom tuge na dugi niz godina »zaključala« svoj glas. Ipak, uz snagu vjere i obitelji, kasnije je ponovno zapjevala, postavši žena koja je desetljećima započinjala pjesmu u našoj crkvi, na procesijama i hodočašćima.