Hrvatska pjevačica Aklea Neon spremna je za zadarsku publiku

Putujuća glazbenica i kantautorica Aklea Neon iz Osijeka sa svojim će ženskim bendom Sound Doulas ove subote, 15. travnja nastupiti u Guma baru u okviru programa Urbofon Livea. Odlučili smo porazgovarati s ovom osebujnom glazbenicom.

Ove godine si bila nominirana na Brlogovom natječaju za »Naj neposlušnu 2022.« godine, a prošle godine si prvi put nastupala u Brlogu u Zadru povodom umjetničke rezidencije u okviru projekta »Rise of Women in culture in Western Balkans«. Ovog mjeseca dolaziš po drugi put u Zadar te nastupaš u okviru »Urbofon Livea«. Kako je došlo do ove suradnje?

– Maja Milin je taj čarobni link. Kad svi kažu da je nemoguće, ona kaže »ne može«. Voditeljica emisije Urbofon i programa Urbofon live je, za mene, naj neposlušna. I to je titula koju bi nosila s ponosom. Ako nekome treba kontakt za alternativnu scenu u Zadru dajem jedino njezin broj. Posebno nam je draga i ekipa iz udruge Prizma i Brloga, nekako smo se skontali na prvu. Naš prvi nastup u Zadru je bio takvo iznenađenje, nismo očekivale puno, a dobile smo ljubavi na izvoz. Sjećam se da smo dan poslije otišle na kavu na orgulje koja se produžila u pivu, dečko pored nas nije imao ništa za piti, a htio je te naše kul pive jer su se iz Brloga potrudili da ne odemo praznih ruku. Proslijedile smo mu, naravno, i Brlogova piva Plavuša i preporuke.

Prošle godine si predstavila svoj album prvijenac »Dođi na joji«, a stvarala si ga kroz četiri godine na različitim lokacijama diljem svijeta. Gdje si sve snimala? Što te najviše inspiriralo? Je li na pomolu drugi album?

Naučila ko-kreaciju

– Moj debi »Dođi na joji« je životno ostvarenje i neonsko stvorenje s kojim sam bila posvuda. I žanrovski i doslovno. Snimala sam ga u UK-u, Brazilu, Peruu, Boliviji, Hrvatskoj i BiH. Smišljala sam ga na motoru, u avionu, na festivalima, u sreći, u tuzi, ekstazi i depri, sama i s drugima. Pisala sam i prešarala, probala ponovno i ostavljala da se paca. Promijenila sam četiri stana i tri ozbiljne veze. Dok sam ga kreirala, dosanjala sam si nadrealno dobar tim koji me naučio značenju ko-kreacije. Posebno moram spomenuti Klaadu/ Pavla Kladarina koji je producirao većinu albuma. Nakon njega intuitivno sam uzela pauzu od stvaranja koja je trajala gotovo godinu dana. Tu godinu sam provela na turneji sa svojim all-girl bendom. I onda sam, početkom ove godine, otputovala u London na dva mjeseca. Moram priznati da se drugi album tamo već dobro zakuhao.

Nakon objave prvog albuma dobila si pojačanje u vidu ženskog benda Sound Doulas, a koji čine Ana Kelemen na bubnjevima i Helena Hena Ernoić na basu. Kako ste se spojile?

– Telepatski! (smijeh). Ali stvarno, razumijevanje nam je na toj razini. One su, prije svega, golema podrška jer prije sam nastupala kao »one-girl-bend«. Sada nastup više ne ovisi samo o meni, već o našoj sinergiji. Obje su iznimne glazbenice, pleme o kojemu sam uvijek sanjala. Hrvatski prijevod naziva Sound Doulas je »zvučne babice« jer mi je to nekako najdoslovniji opis nas. Sound Doulas su cure koje rađaju zvuk. U Hrvatskoj je vrlo malo bendova s »all girl« postavom, pa nam je drago donositi i takve promjene na festivalske pozornice i line-upove.

Nekoć si radila u digitalnoj agenciji. Što te potaknulo na bavljenje s glazbom? Što znači tvoje umjetničko ime Aklea Neon?

Taji značenje imena Aklea Neon

– »Aklea Neon« ne doživljavam samo kao umjetničko ime. Imam osjećaj da je ono moje kroz vjekove. Njegovo značenje ne otkrivam javno, volim ta zrnca magije koja se kriju u zadržavanju nečega za sebe. Pogotovo u ovo vrijeme »overshareanja« ili pretjeranog dijeljenja. Što se moje ljubavi prema glazbi tiče, oduvijek je tu, a počela sam je trenirati u vokalnom ansamblu Brevis, čiji sam dio bila 13 godina. Zborska sam cura, tu sam učila sve o disciplini, ljubavi kao pokretačkoj sili i snazi višeglasja. Često sam čula da se ne može pošteno živjeti kao glazbenik, pa sam završila fakultet kao svaka dobra cura. Po zvanju sam magistra kulturologije, ali nakon iskustva rada u digitalnoj agenciji shvatila sam da mi srce ipak kuca za nešto drugo, pa sam se odvažila ići hrabrijim putem. Nisam požalila niti sekundu. Sama kraljujem svojim vremenom, a ono je najvrjednija valuta današnjice. I generalno se budim sretna što je, za mene, najvažnije mjerilo uspjeha.

Tvoju glazbu karakteriziraju jedinstveni zarazni ritmovi electro-afro zvuka uz melodičan vokal i često te nazivaju kraljicom ritma i rime. Što najčešće tematiziraš u svojim pjesama? Tko su tvoji glazbeni uzori? Kako bi opisala svoj glazbeni izričaj?

Afro uštekan u malo veću voltažu

– Afro uštekan u malo veću voltažu. Folktronic. Shamanic. Soul. Erykah Badu mi je tu uvijek. U kojem god sam prijelaznom trenutku u životu, njezine riječi uvijek sjednu, mama Badu. U zadnje vrijeme dosta slušam Alewyju, koja dolazi iz londonske škole i multidisciplinarna je umjetnica. Volim i Greentea Peng, FKA Twigs, Kalyju Scintillu, Princess Nokiu, IAMDDB… Tematika pjesama mi dođe sama uglavnom je ljubavna, ali u širem smislu ljubavi prema sebi i svim svojim stanjima, planetu, životu i dragim ljudima.

Do sada si osvojila dvije glazbene nagrade. O kojim je nagradama riječ?

– Zapravo ih imam već tri! Prošle godine sam dobila i Muzzik TV nagradu za najbolji fusion video pjesme »Ljudnjak« koju sam snimala na Kanarima u sklopu umjetničke rezidencije. Prva nagrada ikad bila mi je nagrada »Zlatka Turkalja« za kantautoricu 2020. godine, a iste godine sam dobila i »Ambasadora« za izvođačicu godine. Ove godine imam nominaciju koja je skoro teška kao pobjeda jer mi je debitantski LP u konkurenciji za »Porina za najbolji album elektronske glazbe«. Držite fige jer velika je to stvar za nezavisne umjetnike.

Jednom prilikom si izjavila kako ti je evolucija neodoljiva i kako nikako ne možeš mirovati. Pojasni malo što si htjela reći s tim. Pored glazbe, na koje sve načine kanaliziraš svoju energiju?

– Putujem. Plešem. Pišem. Upravo sređujem stan, pa me to veseli. Družim se s ljudima i životinjama. Uprljam se. Mislim da je u ljudskoj prirodi konstantna težnja za nečim višim, razvijanje sve većeg i većeg kapaciteta za ljubav, dijeljenje, suživot, smijeh i mir. To je ta neodoljivost evolucije koju sam spomenula. Po prirodi sam nomadica, volim se kretati po novim neistraženim terenima. To mi pomaže da sebe i svijet oko sebe vidim novim očima i da mu se nikada ne prestanem diviti.